Gatam iz dlana srijedom

isusPitanje “Vjeruješ li u Boga?” čini se vrlo preciznim i oni koji vjeruju (sic!) u tu preciznost očekuju neki artikulirani odgovor svakog koga to priupitaju.

Vjeruje se da je taj odgovor intimni introspektivni uvid. Intimni introspektivni uvid je naravno i uvid koji se može podijeliti s drugima. Način na koji će taj uvid biti primljen uvelike ovisi o intimnom introspektivnom uvidu onoga drugoga koji prihvaća ili ne prihvaća tuđe intimne introspektivne uvide. Intimni introspektivni uvidi na taj način bivaju konfrontirani ili podupirani iz vanjskog svijeta.

S vremenom svaki intimni introspektivni uvid pomalo evoluira kroz mrežu povratnih veza prihvaćanja i neprihvaćanja. U jednom času moguće je zamisliti klastere uvida koji se zajedno kreću mrežom odnosa između svih drugih klastera uvida.

Svaki uvid u nekoj vremenskoj jedinici može biti elementom većeg broja klastera. Dva najveća klastera su vjernici i ateisti. Uvid koji pripada klasteru vjernika vjerojatno će pripadati i nekom broju klastera koji će se nazivati kršćanskim, pa možda nekom lokalnijem npr. grkokatoličkom na Žumberku. Neki uvidi će ponekad na neko vrijeme balansirati između klastera koji su drugim uvidima kontradiktorni i nedopustivi. Moguće je zamisliti ljude koji “se pitaju” razna pitanja i tako putuju kroz različite klastere uvida.

Neki ljudi će imati potrebu da se više fokusiraju na intimno, neki na introspektivno, neki na odnose prihvaćanja i neprihvaćanja, a neki na osjećaj pripadanja nekom broju klastera uvida. Bavljenje pozicijom vlastitog uvida u mapi klastera uvida najčešće je najbolji put za izgubiti mogućnost intimne introspekcije oko pitanja: “Vjeruješ li u Boga?”.

Refleksivna svijest o sebi kao cjelovitom biću sa relativno skladnim odnosom sa svojom okolinom može biti ozbiljno narušena. To može biti posljedica raznih okolnosti: psihičkih, fizičkih, društvenih, raznih 😉 Tek na rubu dezintegracije vrijedi posegnuti za intimnom introspekcijom i pokušajem odgovora na: “Vjeruješ li u Boga?” ili što je to što me čuva da se ne strmoglavim. Nad tim scenarijem je moguće meditirati. Ne mislim da u toj situaciji ljudi sigurno vjeruju. Mislim da je to jedina situacija iz  koje taj odgovor treba tražiti.

Žalosno je kad šetnju rubom proizvode primarno okolišni/društveni faktori. Srećom društvo se razvilo u toj mjeri da je za većinu ljudi šansa da šetaju rubom strmoglavljivanja toliko mala da je potpuno nevažno vjeruju li u Boga. Okolnosti koje ih eventualno guraju u smjeru strmoglavljivanja puno su više pod kontrolom njihove pismenosti i političkog angažmana.