,propagandne mašine,

32924223-zarez

Dao sam intervju u Zarezu povodom uspjeha Piratske partije u Berlinu. Pokvarili su mi jedan pripremani post o naslovnici koju sam za Zarez dizajnirao u oktobru 2009. Na prednju i zadnju stranu Zareza stavio sam Kindle koji je prikazivao stranicu sa Wikipedije o RSS-u. Tada sam cijelu priču ovako raspisao:

Informacijski sadržaji se proizvode, selektiraju, distribuiraju i konzumiraju. Simultano. U kontinuitetu. Uspješna tržišna optimizacija diseminacije informacija do pojave digitalnih mreža bila je dovoljno ekskluzivna da smo prihvaćali, uz stalno aktivističko kukanje, posrednike koji su nam osiguravali komunikacijske platforme. Novine, magazine, radija, televizije… Skupo je bilo uređivati (selektirati), jer malo tko može biti urednik skupog medijskog prostor-vremena. Industrijski standardizirane metafore korisničkih sučelja proizvodnje, selekcije, distribucije i korištenja/čitanja informacija s vremenom su postale inertne dominantne platforme popularne (kao i kontra-) kulture. Tko nije uspijevao na tržištu tražio je svoj poslovni model u netržišnim (državnim) poticajima. Vuk sit, koze na broju.”

MARCELL MARS, http://ki.ber.kom.uni.st/, zagovornik je tehnologija/metafora što osnažuju slabije, nervozan što nakon Microsofta još uvijek Google, Facebook i Amazon opismenjuju masovnije od slobodnog suradničkog svijeta gnuova i pingvina.”

Point se vrtio oko ove faktografije: Zarez (i dalje) nema web sajt, nema .pdf-ove na scribd.com ili issuu.com. Kindle se sa tri milijuna prodatih uređaja u vrijeme moje naslovnice popeo na 15ak milijuna. Šest mjeseci nakon naslovnice pojavio se iPad i do danas je prodano više od 20 milijuna istih. Amazon već više od godinu dana bilježi veću prodaju elektronskih knjiga od printanih.

Jedina povratna informacija, iz Zareza a i uopće, je da nisam iskoristio priliku za radikalnu političku intervenciju. Ta konstatacija ovlaš je zakačila i druge dizajnere koji su do tada dizajnirali naslovnice.

Htio sam također pisati i o mogućnosti radikalne intervencije u magazinu bez web sajta čija publika vjerojatno ne vidi i ne koristi konstelacije poput radikalno jeftinijih proizvodno-distribucijskih medijskih platformi poput računala spojenog na mrežu sa e-ink ekranom u slučaju e-readera (Kindle) ili touch-screena u slučaju iPada.

I tak. Pa su me zvali oko ovog intervjua i onda sam neki dio namjeravanog napisao u intervjuu:

32927443-MarcellMars_ZarezIntervju

Z: Neposredan povod ovom razgovoru ulazak je predstavnika Piratske stranke u parlament pokrajine Berlin, manje je poznato da stranka djeluje i nekoliko gradskih skupština. Što je tako novo, revolucionarno u toj činjenici?

M: Neočekivani uspjeh Piratske partije u Berlinu nije donio ništa revolucionarno revolucionarno.

Berlinski pirati su u zadnjih nekoliko godina anticipirali niz političkih tema koje nisu adresirale lijeve ni zelene stranke a nisu usko vezane za “digitalne/internet slobode”. Te teme u svom prefiksu nose “svima dostupni i besplatni” i one su: javni prijevoz, edukacija i internet. Važne teme bile su i legalizacija marihuane te jaka kritika trenda privatizacije u polju prostornih politika i stanovanja.

Uz svima simpatične parole poput “Privatizirajmo religiju!” pirati su uspjeli napraviti izvrsnu medijsku kampanju gdje su se predstavili kao nove političke snage zdravog razuma (sic!) koje se ne uklapaju u opće prihvaćen stav kako su svi političari korumpirani, a politika kurva.

Konstitutivne piratske teme digitalnih sloboda i radikalni zahtjevi za ukidanjem intelektualnog vlasništva (ili radikalne reforme u polju zakonske regulacije), zaštita privatnosti na mreži i inzistiranje na informacijskoj transparentnosti državnog aparata na ovim izborima pali su u drugi plan.

Čini se da je obećanje da će eventualno izabrani zastupnici konstantno voditi blog, objavljivati sve dokumente koje dobiju na uvid te da će održavati komunikaciju na internetu sa svim zainteresiranim dalo dovoljno kredibiliteta i izgradilo povjerenje javnosti prema piratima. Vjerojatno zaključujući da ako već nisu iskusni političari svoje neiskustvo će barem dokumentirati i probati uključivati javnost pa tako odgovorati na zahtjeve sudjelovanja u zastupničkoj demokraciji.

Zanimljivo je kako se takva gesta transparentnosti i participativnosti pokazala vrlo vrijednom i to u vrijeme kada svaki državni službenik, političar ili bilo tko drugi zainteresiran za pažnju javnosti može napraviti isto s minimumom tehničke pismenosti razine jednostavnog slanja e-mejla.

Pirati pokušavaju artikulirati nove binarnosti u polju političkog. Umjesto tradicionalnog lijevo vs desno oni nude: liberalno vs autoritarno, racionalno vs iracionalno, znanstveno vs religiozno, duhovito vs ukočeno. Također je zanimljivo je da je podrška piratima uniformno distribuirana u cijelom gradu za razliku od distribucije podrške svim drugim strankama koja je najčešće jako vezana uz specifične djelove grada.

Pirati su na neki način napravili ono što je uobičajena praksa političkih stranaka: u prvi plan postavili su teme temeljene na vrijednostima za koje imaju najmanje kapaciteta i operativne snage promjene. Pokazali su da postoji prostor u političkom identifikacijskom imaginariju koji će se temeljiti na kozmpolitskoj popkulturnoj mitologizaciji umjesto teritorijalno povijesne (u našim krajevima i revizionističke).

Doprinos pirata vrlo vjerojatno će se najviše očitovati u prilagodbama koje će u budućnosti napraviti druge političke partije koje su propustile priliku da svoju suvremenost i inovativnost lako dokažu s nekoliko blogova, opuštenom duhovitošću i navođenjem očiglednih pizdarija u koje je ušla globalno harmonizirana zakonska regulacija autorskih prava u suočavanju s općeprihvaćenim praksama downloada svega postojećeg sa interneta

Z: Jedan njemački komentator izjavio je da riječ o pobjedi djece Marxa i Microsofta; koliko bi se Pirati složili s utjecajem Microsofta, sustava i biznisa s monopolskim statusom protiv kojeg najčešće istupaju?

M: Nažalost komentar o Marxu i Microsoftu nisam vidio u kontekstu pa mogu samo pretpostaviti da Microsoft, kao što to uobičajeno biva, ovdje služi samo da bi označio cjelinu polja digitalnog. Pirati se gotovo sigurno neće identificirati sa praksama i ulogom Microsofta u svijetu digitalnog, tako da ne vjerujem da će veliki broj pirata priznati utjecaj Microsofta na njihovu praksu. Intuicija im govori da je bitno poželjnija pozicija u digitalnom pozicija koju donose Pokret slobodnog softvera i otvorenog koda (Linux, Apache, Firefox…), Wikipedia i OpenStreetMaps.

Ono što bi me iznenadilo je da taj komentar proizlazi iz dublje insajderske analize i tako donosi perspektivu piratskog pokreta kao pokreta koji je iskoristio situaciju globalne kompjuterizacije, najčešće “ilegalnim” kopijama Windows operativnog sustava pa se nakon takve gotovo univerzalne distribucije osnovnih sredstava za rad osvećuje ne samo korištenjem operativnog sustava za download “ilegalne” glazbe, filmova, igara, softvera i čega-već-ne već u konačnici i artikulacijom političke pozicije koja poziva na ukidanje privatnog vlasništva u sferi digitalnog. Takva perspektiva, zajedno sa spominjanjem Marxa, upućivala bi na antikapitalističke tendencije piratskog pokreta. Iako u nekoj mjeri prisutne, antikapitalističke tendencije nisu kandidat zajedničkog nazivnika piratskog pokreta.

Povijesno, postoji nekoliko vrlo jakih utjecaja i aktera u sferi digitalnih mreža i komunikacijskih tehnologija: kalifornijski kontrakulturni krug oko Stewarta Branda u 60ima, Apple u 80ima s invencijom osobnog računala, u 90ima Pokret slobodnog softvera s kolaborativnim pristupom razvoju softvera gdje se programski kod opire komodifikaciji i ostaje u polju slobodne razmjene informacija, Microsoft Windows kao de facto standard korištenja osobnih računala, te u zadnjih desetak godina mrežne kompanije poput Google-a, Amazona i Facebook-a sa ostvarenjem monopola na traženje, distribuciju i preporuku informacija na mreži. Svaki od nabrojanih, ali prije svega sinergija svih aktera zajedno, razvila je dinamiku koja uništava čitave industrijske grane, a ne samo njihovu najbližu konkurenciju.

Često su svaki od tih aktera povezivali sa kontrakulturnim vrijednostima, borbom protiv establišmenta/autoriteta, a u slučaju pokreta slobodnog softvera čak i sa komunističkim sentimentom. Međutim, ono što su svaki u svoje vrijeme pokazali je vrhunsko anticipranje potencijala abstrakcije implementirano u tada novim tehnologijama. Svaka od tih kriza pozivala je kapitalizam na reinvenciju samog sebe, ali ne i ukidanje.

Ako postoji ideološki nazivnik svih tih aktera onda je to utopija o mogućnosti izgradnje čistog slobodnog tržišta u isto tako slobodnom društvu. Libertarijanske ideje su duboko ukorjenjene u američkom društvu a svoju najuspješniju viziju još od šezdesetih godina prošlog stoljeća vežu uz polje razvoja informacijskih tehnologija. Internet je pomogao da se derivacije te fantazme viralno prošire po cjelom svijetu.

Berlinski i švedski pirati su primjeri prijevoda takvog pogleda na svijet u evropskoj politici. Svaki od njih nosi svoje lokalne društvene specifičnosti. Kao i korporativni i kontrakulturni primjeri iz povijesti tako i pirati prije svega pozivaju na reinvenciju sistema u samom sebi. Pozivajući se na stanje zdravog razuma ovdje i sada. Nestrpljivi od čekanja da ostatak društva nauči koristiti internet.

Uspjeh pirata je prije svega simptom zaostajanja ostalih političkih aktera u prepoznavanju polja novih komunikacijskih tehnologija kao polja političkog koje u vrlo konkretnom smislu formira budućnost odnosa i raspodjele moći. Ostavljanje problema koji proizlaze iz te konstelacije piratima u ruke upravo će reproducirati konfiguraciju i implementaciju dosadašnjih rješenja, no ako ništa drugo reinvencija sistema u samom sebi iznjedrit će novu generaciju eksploatacije koju će predvoditi Google umjesto News Corporation, Amazon umjesto WallMarta i Apple umjesto Warner Brothers-a.

S novim pobjednicima će se lakše dogovoriti internalizacija troškova društvene reprodukcije i brige za okoliš u zamjenu za uvid u najintimnije djelove naših života.
Z: U jednom si razgovoru povukao paralelu između kupovanja kruha i slobodnog pristupa informacijama braneći slobodni pristup tezom da kad nekome uzmeš kruh on ostaje bez kruha, a kad uzmeš ideju ona je i nadalje njegova. Čini mi se da ipak postoji razlika – za napraviti kruh potrebo je manje znanja, vremena za izradu, nego za novu, kreativnu, jedinstvenu ideju. Zašto se onda Pirati ne zalažu za slobodan, besplatan pristup kruhu?

Berlinski pirati se zalažu za minimum zagarantiranog dohotka za sve. To je vrlo blizu “slobodnom, besplatnom pristupu kruhu”.

Kruh ne možemo kopirati prema pojedinačnom zahtjevu u bilo kojem trenutku sa bilo kojeg kraja svijeta, pa onda dostaviti na mjesto zahtjeva gotovo u realnom vremenu, a da pritom potrošnja električne energije i drugih resursa već uspostavljene infrastrukture bude zanemarivo mala i u bilo kojem proračunu bude zapisana kao trošak-nula.

Da je to sve skupa slučaj sa kruhom, svatko bi imao puno moralno pravo ne tražiti u parlamentu slobodan, besplatan pristup kruhu nego upucati bilo koga tko bi sprečavao da kopije kruha, troška-nula, dođu do gladnih. Nakon što se u ovoj priči objekt kruh zamijeni sa objektom lijek relativno lako je zamisliti zašto je situacija koju imamo s farmaceutskom industrijom toliko gorka i cinična.

Mislim da glavnina nesporazuma vezanih za “besplatni kruh” kreće iz poimanja pojma vlasništva. Vlasništvo nema svoju fizičku manifestaciju. Fizički objekti mogu biti posjedovani no vlasništvo ne postoji u svijetu fizičkog prostoru. Vlasništvo je pravo.

O ograničavanju mogućnosti iskorištavanja nečijeg predmeta vlasništva brinu se vlasnici i (eventualno) država. Proces zaštite i ograničavanja iskorištavanja iziskuje investiciju i potrošnju neke količine resursa (npr. dizanje zaštitne ograde ili alarmnog sistema).

U času kad ograničavanje iziskuje veći ulog (u resursima) od koristi iskorištavanja predmeta vlasništva postoji svega nekoliko mogućih scenarija za vlasnike. Jedan je da zatraže pomoć od države pozivajući se na svoje pravo. Drugi je da odustanu od poslovnog modela i očekivanja zarade od vlasništva koje zahtjeva toliki ulog u resursima zaštite.

Država ulaže resurse u zaštitu privatnog vlasništva. Preko svakog pojedinačnog slučaja čuva jedan od temeljnih principa svoje legitimacije i postojanja. Ta cijena za državu/društvo može kao i u slučaju lošeg poslovanja biti previsoka s obzirom na (društveni) dobitak.

Država najčešće odbija zaštiti pravo vlasništva u slučaju da skupina koja traži zaštitu nije dovoljno jaka da svoju poziciju predstavi univerzalnom. U slučaju hrvatske države to mogu biti izbjegli Srbi koji traže da im se vrate oduzeti stanovi za vrijeme njihovog izbivanja iz Hrvatske ili na primjer Katolička crkva koja traži da joj se vrati ono što joj je oduzela država prethodnica.

Država bira kome će zaštiti vlasništvo s obzirom na odnos uloženih resursa zaštite i dobivenog društvenog dobitka (najčešće mjereno vjerojatnošću ostanka vladajuće elite na vlasti). Postoji cijeli niz slučajeva koji se mogu vidjeti kao privilegija ili kao diskriminacija. Autori su jedna od skupina koja traži zaštitu svoga vlasništva. To vlasništvo je u svojoj prirodi bitno drugačije od, na primjer, stanova izbjeglih Srba u Hrvatskoj. Njihovo vlasništvo se zove intelektualno, za razliku od stanova koje je vlasništvo nad nekretninom.

U slučajevima fizičkih objekata očigledno je da oni koji iskorištavaju te objekte imaju ekskluzivitet nad iskorištavanjem. Za vrijeme dok ih jedan iskorištava drugi to jednostavno fizički ne može.

U slučaju digitalnih objekata ne postoji ekskluzivitet nad iskorištavanjem. Digitalni objekti u smislu konzumiranja su nepotrošivi. Njihova vrijednost se može i mora mjeriti u sasvim drugom registru.

Ekskluzivno poznavanje sadržaja nekog digitalnog materijala može napraviti značajnu prednost u prevođenju znanja/poznavanja sadržaja u drugi medij (npr. prijenos znanja u proizvodnji fizičkih objekata koje je moguće lako prodati). Ta prednost je često naplativa na tržištu.

Današnja društva visoko vrednuju intelektualnu produkciju: kulturu, znanost i umjetnost.

Tehnološka dostignuća do pojave interneta uvijek su za izlazni proizvod intelektualne produkcije imale fizički objekt. Oko tog i takvog fizičkog objekta izgrađen je i sistem zaštite. Industrija izrasla na takvim objektima (npr. glazbena ili filmska) pri pojavi svake nove tehnologije koja bi drastično smanjila cijenu kopiranja pokrenula bi sudske procese kojima bi pokušali spriječiti široko prihvaćanje tih novih tehnologija. Na sudu su završavale radio stanice zbog reprodukcije snimljene glazbe, kazetofoni i video rekorderi zbog presnimavanja, digitalne audio trake (DAT)… Svaka bitka starih i novih završila bi nekom verzijom ugovora o zaštiti u kojem je centralno mjesto zauzeo fizički objekt čiju je distribuciju moguće mjeriti klasičnim tržišnim mehanizmima koji nisu zadirali u monitoriranje intime ljudi unutar četiri zida njihove privatnosti.Infrastruktura digitalnih mreža je u tolikoj mjeri revolucionarna za sve prijašnje modele zaštite prava vlasništva da pokušaj da se zaštiti vlasništvo na način na koji to predlaže industrija iziskuje od društva previsoku cijenu. Realizacija takve zaštite je komunikacijska infrastruktura koja ukida gotovo sve druge konstitutivne vrijednosti modernog društva (npr. sloboda govora, pravo na privatnost i druga ljudska i građanska prava).Rezultat nesnalaženja države u reguliranju digitalnih mreža u sferi (pop)kulturnih proizvoda je šizofrenija u kojoj većina ljudi uživa u “kriminalu” potrošnje, a manjina dosada privilegiranih (autori) osjeća se izdanom. Svi zajedno su najčešće svjesni svih dobrobiti poput dostupnosti znanja, djeljenju i proizvodnji novih znanja (npr. Wikipedia).

Pirati u ovoj konstelaciji predstavljaju sve one u čiju bi privatnost industrija i državni aparat htjeli postaviti oko koje bilježi sve što se događa. Društvene vrijednosti i demokratske tekovine na koje se pirati pri tom pozivaju su solidno etablirani i pirati imaju dobre šanse da na tim osnovama zaštite privatnost, slobodu govora i druga ljudska i građanska prava.

Ukidanje nedigitalnog privatnog vlasništva će morati pričekati neke druge aktere i vrijeme u kojem će društvo etablirati još neke od vrijednosti sa utopijske liste humanizma.

Z: S jedne strane postoji zahtjev za slobodnim pristupom informacijama bilo kog tipa, s druge i sam naglašavaš potrebu za računalnom sigurnošću.

M: Pravo na pristup informacijama nije zahtjev za absolutnom transparentnošću. Svijet u kojem ne postoji prostor privatnosti.

Pravo pristupa informacijama zadržava podjelu na javno i privatno. Problematične situacije su situacije asimetrije i nejednakosti pristupa, na primjer: kada državni aparat zadržava ekskluzivitet pristupu informacijama ili kada korporacije i državni aparat krše privatnost pojedinaca.

Računalna i mrežna sigurnost su preduvjet emancipirane i autonomne pozicije korisnika mreže.

Ljudi bi sami trebali odlučiti koje informacije o sebi i svom ponašanju u privatnom životu žele podjeliti s drugima i pod kojim uvjetima. Zamislite svijet u kojem su sva mjesta, privatna i javna, ozvučena i snimana kamerom. Zamislite da tim podacima ima ekskluzivni pristup državni aparat, a da svim materijalima koji su snimljeni u komercijalnim prostorima ima pristup vlasnik te da on također ima pravo razmjene tih podataka sa drugim komercijalnim subjektima. Postoji cijeli niz razloga zašto to ipak nije tako u fizičkom svijetu. Prvi i najvažniji razlog je da ljudi razumiju i lako bi prepoznali tehnologiju kojom bi se takvo što implementiralo. I onda bi se i bunili. Drugi razlog je relativno visoka cijena postavljanja takvog sustava.

Većina ljudi ne razumije osnove funkcioniranja komunikacijskih tehnologija, a onda ni kako izgleda implementacija tehnologije monitoriranja i kontrole. Snimanje mrežnog prometa je bilo kome na svakom od mrežnih čvorova vrlo vrlo jeftino.

Jedina prava zaštita od monitoriranja je najšire moguće prihvaćena enkripcija. To je još uvijek vrlo daleko od realizacije.

U komunikaciji posredovanoj tehnologijom potrebno je izgraditi povjerenje u komunikacijski sustav i u ljude s kojima se komunicira. Visok nivo povjerenja među ljudima pojednostavljuje i tehnologiju i komunikaciju. Dobar primjer za to je Wikipedia. Nažalost to je rijedaki primjer gdje su niske sigurnosne mjere posljedica visokog povjerenja u ljude i njihove motive.

Izbor komunikacijske tehnologije dobar je test povjerenja. Država koja javnosti omogućava uvid u podatke o svom funkcioniranju i pritom im omogućava sigurnu mrežnu komunikaciju je država u koju treba imati povjerenja. To je još uvijek svugdje u svijetu vrlo daleko od realizacije.

Z: Rekao si –  “Ljudi koji se u Hrvatskoj bave sigurnošću, najčešće bez ikakvog interesa za računalnu sigurnost, su većinom pomahnitali desničarski paranoici koji s potpuno kontroliranim medijima stvaraju perverzne neprincipjelne koalicije bazirane na manipulacijima oko objava raznoraznih dokumenata koje onda rezultiraju skandalima koji pak rijetko dolaze na dnevni red pravne države. Ne očekujem da će se išta promjeniti po tom pitanju. Wikileaks.hr samo pokazuje razinu perverzije u prijevodu Wikileaks fenomena u lokalni kontekst”. Perverzija dakle ni s novim tehnologijama nije izgubila niti jedno svoje obilježje, odakle uopće očekivanja da desničari ili ma tko drugi ne bi koristili mogućnosti tog istog tehnološkog napretka? .

M: Ne poznajem nikoga tko ima očekivanje da desničari nisu u stanju ili da ne koriste mogućnosti interneta.

Dobar indikator nesnalaženja u informacijskim tehnologijama je tretiranje interneta isključivo kao propagandne mašine.

Informacijske tehnologije su se razvile u 19. stoljeću iz krize kontrole i pregleda nad informacijama  za potrebe državne administracije, a kao posljedice društvenih i ekonomskih dinamika nastalih industrijskom revolucijom. Informacijske tehnologije su u tom smislu gotovo direktna preslika organizacijskih i procesnih struktura državnog, a vrlo brzo nakon toga i korporativnog birokratskog aparata. Od Hollerithovog tabulatora, preko IBM mainframe računala i na kraju Interneta informacijske tehnologije su postavljale zahtjev za organizacijskim restrukturiranjem administracije. Institucije i organizacije koje nisu u stanju prepoznati taj zahtjev osuđene su na haluciniranje, teorije zavjera i histeriju u svojim pokušajima zauzdavanja propagandne mašine.

U tom smislu nema velike razlike u razumijevanju današnjeg svijeta i nespretnosti bivanja u istom između kubanske obavještajne službe koja se bori protiv širenja ilegalnog satelitskog broadband interneta na Kubi financiranog od strane SAD-a, klonova Davora Domazeta-Loše u Hrvatskoj, muzičke industrije koja sudski goni dvanaestogodišnje “pirate” ili izdavača koji propisuju javnim knjižnicama limit na broj posuđivanja za elektronske knjige.

Z: Prosječna sam korisnica novih medija, od 1992.; ima jako puno stvari koje bi voljela znati bolje, ali ne stižem; morala bih prestati raditi ono od čega živim, isključiti mnoge aspekte svog života, pa i znanja koja sam stjecala dok vas još nije bilo, da se imalo približim tvom znanju. Znam nekolicinu tvojih hakerskih kolega koji bi mi vrlo rado i pomogli pritom, ali ne sviđa mi se tvoja postavka da je riječ o “neznalici” koja u sebi sadrži prilično podcjenjujući stav. Nisu li Pirati (hakerska kultura) zapravo osvajanje pozicija moći sa specifičnim znanjima, elitističko po svom karakteru kao i što mnoge druge branše čuvaju svoje?

M: Ne postoji nijedna (sub)kultura u povijesti koja je svoju kompletnu korespodenciju ponudila svijetu na način na koji to radi GNU pokret slobodnog softvera i otvorenog koda. Na primjer, dvadeset godina razvoja Linux kernela dostupno je u svim verzijama programskog koda, kao i sva komunikacija između razvijatelja na mailing listi. Wikipedia čuva sve verzija članaka i također prikazuje kompletnu diskusiju oko svih kontroverznih dijelova pojednih članaka. Razvoju i jednog i drugog projekta može se pridružiti i pas ako se zna služiti računalom i internetom.

Pokret slobodnog softvera u svom GNU manifestu polazi od zaštite korisničkih sloboda, ne od sloboda programera. Na temeljima Linux kernela, GCC kompajlera i drugih projekata slobodnog softvera izgrađeni su Google, Amazon, eBay, Facebook, Yahoo, Red Hat, Canonical i mnoge druge kompanije. Wikipedijom i mapama OpenStreetMap služe se stotine milijuna ljudi.

Sve što sam naučio o informacijskim tehnologijama naučio sam družeći se s hakerima na Razmjeni vještina u javnom prostoru kluba mama u Zagrebu i na skupovima Ništa se neće dogoditi po bivšoj Jugoslaviji, surfajući Internetom, čitanjem web stranica, skidanjem knjiga, gledanjem videa i proučavanjem programskog koda koji mi je bio dan na slobodno korištenje, distribuciju i modifikaciju.

Nisam završio fakultet. Nemam ni jednog dana formalnog obrazovanja u informacijskim tehnologijama. Istraživač sam na Jan van Eyck Akademiji i predajem na Fakultetu za medije i komunikacije u Beogradu. Zajedno s drugima osnovao sam 1999. Multimedijalni institut i 2000. klub mama. Još uvijek ga vodimo bez da smo okoštali u menadžerske hijerarhije.

Osvojio sam pozicije moći specifičnim znanjima i elitist sam. Tekst koji upravo pišem, kao i drugi tekstovi i programski kod do sada, dostupan je na Internetu pod CC-BY-SA ili GNU GPL licencom koje dozvoljavaju slobodnu upotrebu, distribuciju i modifikaciju pod uvjetom da se modificirani uratci vrate pod istim uvjetima u svijet.

Na zathjev za promjenom odgovaram zahtjevom za primjerima dobre prakse u mnogim drugim branšama.

Z: Negdje sam naišla na podatak da je od desetak predstavnika Pirata u parlamentu, samo jedna Piratkinja? Postoji li rodna diskriminacija u hakerskoj kulturi; nisam primijetila da je diskriminacija temeljem spola osobito u fokusu njihova interesa?

Postoji rodna diskriminacija u hakerskoj kulturi. Nažalost. Rodna diskriminacija prisutna je i kod Pirata u nešto manjoj mjeri. Nažalost.

Hakeri su uspjeli razviti visoko kompetitivnu kolaborativnu kulturu sa uvrnutim smislom za humor. To nimalo ne pomaže uključivanju skupina koje su uobičajeno isključene u društvu. Jebi ga.

Leave a Reply