aa

slomljen sam. ovo ne bi trebao pisati. muči me ono što lessig zove “patologizacija” aaronove tragedije. a bez veze. koga briga. zajebo nas je aaron kao nitko do sad. najviše na svijetu bi volio da se otkrije da je sve skupa super organiziran prank. da nas je fakat zajebo. hahaha.

muči me pomisao da je izračunao da ako se sad ubije njegova smrt može više promjeniti svijet nego bilo što što će napraviti u budućnosti. aaron je bio sposoban prepoznati sve igre koje se igraju i za svaku je znao točnu referencu na wikipediji. ako je ne bi bilo, dodao bi članak. znao je, bolje od bilo kojeg ekonomiste, teoriju igara. baš kao joker u batmanu. znao je ne samo kako pobjediti prateći tok i pravila, znao je mijenjati pravila igre dok bi istu igrao. the dungeon master. i batman i joker.

dio ovog cijelog tragičnog postava me podsjeća na jedan period početkom devedesetih kad sam često koristio primjer optužbe: “ti si latentni homoseksualac” kao optužbe od koje se nemoguće obraniti. ako se braniš dokazuješ da jesi. ako se ne braniš… well, nitko se ne bi ne branio. nije mi padalo na pamet da je sasvim ok reći: “ja sam homoseksualac. what’s your fucking problem?!?” nije mi palo na pamet dok mi frend iz srednje škole u jednom takvom nesporazumu nije upravo to rekao.

danas dvadeset godina kasnije to zvuči kao totalna glupost i primitivizam, ali tad početkom devedesetih većina ljudi u mom okruženju nije mogla zamisliti da je moguće reći: “ja sam homoseksualac. what’s your fucking problem?!?” taj je zajebani manevar izveo aaron. tužitelj je zaigrao klasičnu igru iživljavanja prijetnjama: “gotov si! sad si mrtav!” i aaron mu je odgovorio: “evo jesam. mrtav sam. what’s your fucking problem?!?”

ono s čim se ja ne mogu pomiriti je da ni za dvadeset ni za dvjesto ni za dvijehiljadečetrdesetosam jebenih godina nema više aarona. ne može mu nitko čestitati kako je onomad 2013. epski sjebo morona, kretena, kurvinog sina – tužitelja. ne možemo se zajebavati kako je jednako nebitno da li si peder ili nisi, kao i da li si živ ili nisi. jednostavno se ne mogu uživiti u matrix gdje je samoubojstvo samo jedan od questova na putu do glavnog čudovišta.

partizanski filmovi i puno puno više svi ostali ratovi koje sam gledao u međuvremenu ubili su mi entuzijazam oko toga da ima smisla ginuti za slobodu. kad god bi gledao partizanski film plakao bi poskrivećki, posramljen i stisnut što sam se za trenutak osjećao gordo kao što su oni gordo ginuli za nju. i onda se sramežljivko aaron, tamo negdje u nekom new yorku, naslonio na boška buhu, sirogojno i ne okrećući se gordo objesio za slobodu. ne znam kako više da plačem.