Neimenovano čudovište

teoNeke od najtežih stvari za objasniti su matrice međusobnog odnosa motiva, nagrada, prepoznavanja i ljudskog djelovanja. Pri tom ne mislim na neki konkretni motiv neke konkretne osobe u nekoj konkretnoj situaciji djelovanja. Mislim pri tom na model – instrument – kojim pokušavamo proniknuti zašto netko radi to što radi, što ga pogoni, kad mu ne ide koliko dugo odgađa svoje zamišljene nagrade (prije nego što odustane), koliko dugo će raditi nešto što ga obilato nagrađuje…

Kada se već nekako izgradi taj instrument, teško se otrgnuti od motivacije da instrument koji si izgradio posluži boljem razumijevanju svijeta, a ne prokazivanju konkretnih ljudi u njihovim konkretnim situacijama djelovanja a kada je te, konkretne, ljude teško prihvatiti jer su, eto, uspješniji, moralniji, strpljiviji, imaju više sreće ili su jednostavno bolji ljudi…

Nesporazum koji se tako dogodi između ljudskih modela i instrumenata procjene zašto netko radi to što radi mogao bi se zvati “Teodor Celakoski”. Možda čak i mjerna jedinica tog nekog čudnog kratkog spoja između ljudi. Npr. “upravo je netko krivo procjenio moje motive intezitetom nesporazuma 0.23 TeCea”.

Od Bandića i Horvatinčića koji sigurno i danas kad im Teo padne na pamet pljunu i prokunu sve Svece, preko službenika državnih uprava koji bi se uvijek radije ljudi-smo-dogovorili nego s Teom gradili neku kompliciranu proceduru koja se sigurno u Hrvatskoj ne može implementirati, do NGO suboraca koji znaju da sve to što Teo radi radi ne bi li jednog dana, nema veze kad, za 10, 20, možda i 30 godina postao Ministar iako nikada ni u jednoj državi ni u jednom sistemu nijedan ministar nije napravio ama baš ništa što je napravio Teo prije nego što je postao ministar.

Ljudi tako “znaju” zašto to Teo sve skupa radi, jer ako si to ne bi tako objasnili iz tog i takvog neobjašnjenog kutka svijeta iskoračilo bi čudovište s kojim se nije lako pohrvati. Čudovište bez imena. Neimenovano čudovište. Rijetko zajebana vrsta: ni kučića ni mačića, bez diplome, bez uspješnog poduzetničkog projekta iza sebe, ispred sebe, bez braka sa selebritijem, bez gitare, bez kista, bez pera, došao iz transcendentalne šupe u dnu dvorišta pokraj vulkanizera.

Rijetki takvom čudovištu daju priliku da bude to što radi i da u njegovim tragovima ne čitaju da ga je neko zauzdao, usmjerio, izmanipulirao ili jednostavno obećao da će ga gladnog nahraniti.

Zadnjih 15ak godina bili su dugi period provjere kako se svatko od nas može nositi sa neimenovanim čudovištem – Teodorom Celakoskim. Prilika poput one da otkriješ Bitlse dok su demo bend i da te nije strah reći: “meni nisu sladunjavi, meni su jebeno dobri, možda najbolji bend kojeg sam ikad čuo.” I onda čekaš i strepiš kako će svijet odreagirat, ne samo zbog Bitlsa, nego i zato jer je i tvoja reputacija, intuicija i model i instrument procjene motiva, nagrada, prepoznavanja i ljudskog djelovanja, na procjeni. Uzbudljiv je to ulog.

Taj je uzbudljiv period završio. Neimenovano čudovište svijet je prepoznao, počeo je proces imenovanja. Nagrada, diploma, kučić, mačić, kurac, palac. Od danas je lako biti Teov prijatelj, a bilo je i ranije. Srbin, peder, komunist, anarhist, ekolog, aktivist, radnik, potlačen, uđubren, utlačen, nepriznat, zbunjen, čemeran, čempresan…

Tko se nije skrio magarac je bio.

Srećom u svijetu punom trgova, ako ovaj put nisi imenovao čudovište, ako si srao po Teu, jer si kratkog fitilja, tašt, nestrpljiv, ambiciozan, prepun sebe, utlačen, uđubren, nepriznat, zbunjen, čemeran, čempresan – ima prilika i šanse za tebe. Ima trgova, Varšavskih, Cvjetnih, Dubrovnika, Mama, Prajdova, Clubturea i tamo sjede neimenovana čudovišta kojima treba podrška, zagrljaj, ljubav i prepoznavanje prije nego što im neke šugave kraljice i bogate fondacije daju pare i priznanje.

http://pravonagrad.org/europska-kulturna-fondacija-teodoru-celakoskom-dodjelila-nagradu-zbog-posebnog-doprinosa-razvoju-civilnog-drustva/

Leave a Reply