A letter from the future

In “Surfing the Black: Yugoslav Black Wave Cinema and Its Transgressive Moments”  I found this info about the great short movie by Karpo Godina:

O ljubavnim veštinama ili film sa 14441#

About the Art of Love or a Film with 14441 Frames (1972) is a documentary short written, directed, shot and edited by Karpo A. Godina. Typographic intervnetions are by Slobodan Mašić and the soundtrack by Peđa and Bata Vranešević aka  Laboratorija zvuka. Produced by Zastava film.

“The army asked me to make an official military film. Instead I made one that said: ‘Make love, not war.’ The military literally chopped it up with an axe, but I was able to save one print.” (Karpo Godina)

The film is set in Saramazalino, a village near Štip, Macedonia and explores the fact that there was no interaction between  some thousands of girls, workers in a textile factory, and some thousands of soldiers stationed in a garrison nearby. The   film is a visual collage of steady master shots and the whole narration of the film is in the soundtrack.

I love to watch this movie through the eyes of generals who “literally chopped it up with an axe” after they finished watching it. In the book  (page 191) I also found the letter from the future by Anonymous Troll to generals (in general):

dear general,
don’t worry we’re from the internet. from the future. anonymous advisers.

our consultancy is direct and unrelenting. you will not hear what you yearn for. you are rigid. and you don’t have sense of humor. you have power.

your power and rigidity turn you into the material suitable for sculptures. sculptors are invaders. and like sun tzu teaches us: you must use the path of an invader.

let me tell you story about barbra streisand. first, a little bit of history, in your case: a little bit of future. soon, people will be able to send texts, images, sounds and videos to each other without any delay all around the world. that’s what we, from the future, call internet.

in 2003 barbra streisand will try to stop kenneth adelman from publishing a photo of her house. at that moment in reality just few hundred people would see the photo. soon after that, due to her celebrity status, many will publish the news about her attempt and as a result more than half a million people will get to see the photo in the following month. she didn’t use the path of an invader, of anonymous sculptor.

that is why when the sculptor wishes for cannons facing each other during the filming: use the path of invader. calm down. and you’ll be fine.

don’t feed the art with rigidity and power. get the sense of humor. or in the future history will mock you.

anonymous

Youtube vs tank? Rather naïve but I still like it.

diskaskam

tlaka

nitko u prošlosti ljudske civilizacije nije mogao ni zamisliti razmjere u kojima će internet transcendirati univerzalnu ljudsku potrebu da se prenemaže, prigovara, prokazuje, pljuca i strastveno sudjeluje u raspravama o baš svakoj diskretnoj jedinici infinitezimalnog generatora kolektivne ljudske svijesti.

neke od tih rasprava izgledaju značajno jer se vode oko tema koje su značajne. neke izgledaju značajno zbog značaja ljudi koji u raspravi sudjeluju. neke zbog očekivanih konzekvenci koje bi joj imale slijediti.

zbog množine, volumena i koncentracije rasprava danas teško se oteti dojmu da ih teme (u)čine išta relevantnijima, da čak i pametni ljudi (ikad) opravdaju svoju reputaciju ili da rasprave imaju moć promjeniti ako ne tok barem mikrotok sudbine mikroičega. u najboljem slučaju dobra rasprava filigranski ispolira poneki argument a onim najupornijima, s nešto talenta, brojne rasprave razviju stil u kojem vrijedi uživati. kako rasprave nemaju pravila, a perspektiva je minimum koliko je i sudionika, svako sudjelovanje, s makar i pola tweeta, barem iz jedne od perspektiva, sigurno zabija pobjednosni gol u sudačkoj nadoknadi. puno je to sline u pavlovljevih pasa.

često su sudionici, pozicije a još češće i kompletne rasprave iritantne no jedino što je u pravilu iritantnije i od najiritantnije rasprave je pozicija, argument ili (ponekad i) rasprava kako su naše rasprave beskorisne i čisti gubitak vremena.

neki manji broj ljudi zbog svojih diskusija izgube većinu ako ne i sve prijatelje, no s vremenom većina (koja preživi) nauči kada se ne upuštati u diskusije. kako je to relativno zahtjevna materija, razvijana u dramama svih vrsta, a ljudi oko neupuštanja razvijaju zanimljive strategije i argumente čini mi se da je rasprava o neupuštanju u rasprave izuzetno važna, korisnija nego mnoge druge, potencijalno katarzična, zabavna, duhovita i možda ključna u budućoj borbi protiv otuđenja i usamljenosti.

o dvojbi uključivanja ili neupuštanja, brisanju kartica komentara u najiritantnijoj klaustrofobičnoj <textarea> ikad serviranoj na internetu, odluci da li lajk tuđeg komentara odmaže ili pomaže poentiranju, procjeni da li je vrjednije pomoći napadnutom ili izignorirati raspravu i tako obraniti Inbox od kasnijeg zakrčenja, mogao bi napisati duži prozni tekst epskog formata.

neki od recepata za neupuštanje u rasprave dio su opće kulture i s vremenom su postali štreberski dosadni: netiqutte, don’t feed the trolls, izbjegavanje nasilnika s publikom ili još gore sljedbom, grammar nazis, rasprave u kojima se pojavljuju facepalm, eye-roll ili thumbs-up animirani gifovi, internet portali bez ili s lošom moderacijom, blabla, blablabla… tako dok netko ne revolucionalizira kontekst implementacijom nevidljivog šamara za one koji šuškaju čipsom u kinu, agresivno ukrštaju poglede sa susjednim vozilom čekajući zeleno na semaforu ili razbijaju jedinstveni red za više šaltera – ovi će štreberski recepti ostati dosadne reference koje ponekad valja podjeliti s onima koje u pravilu vrijeme gazi, a život im je patnja jer zadnji kupuju mobitel, muku muče s mejlom s posla i mejlom od doma a na facebook wall im svaka šuša ubaci da su lajkali članak o tome kako je netko bez gaća završio u mikrovalnoj pećnici.

mimo ovih općih mjesta promalja se jedno upuštanje koje je izuzetno iritantno, reakcionarno i štetno. politički štetno. tom upuštanju treba prišiti jedno zboldano NE.

u iritantno, reakcionarno i štetno upuštanje u pravilu se upuštaju muškarci, a ponekad i žene. njihove omiljene ulazne točke su rasprave da li su feministice postale šovinistice tj. šovinisti u svojoj borbi protiv muškog šovinizma. ista partija samo bijele figure o tome da li su crnci u borbi protiv rasizma postali rasisti. formula: potlačeni dižu glas protiv tlačenja i time postaju tlačitelji. no. no. ne. ne upuštati se!

te su nesretne figure grammar nazis ideološkog polja. cjepljeni od solidarnosti. otuđeni, usamljeni na svojim plutajućim zarđalim platformama gdje iscprljeno apstraktno mišljenje odlazi umrijeti.

temelje njihovih bijelih privilegija iznijeli su, kroz hiljade godina evolucije, psihopate maskuline plave krvi koji su palili sve što se kreće, ubijali rodbinu, braću, roditelje, prijatelje, koji su sve slabije od sebe stavljali u lance da bi one u lancima brutalno iskorištavali, prodavali, mučili i naslađivali se nad njihovom sudbinom. pa su na tim temeljima, nakon što su povješali puno premalo kraljeva i kraljica, ponovno promislili, artikulirali i nastavili graditi građani kojima je trebalo više od sto godina da prepoznaju one bez vlasništva, one bez škole, žene, crnce, domoroce, homoseksualce. sto godina tek da ih prepoznaju. da im se bez oštrih rubova ukažu na zrcalu koje po defaultu prikaže samo onog koji sudi. izoštravanje rubova trajat će barem još toliko.

sa tih temelja te nesretne grammar nazis figurice traže da žene u svakoj svojoj borbi, od one svakodnevne do zahtjeva za promjenom ustava, zadovolje svu strogost logike, filozofije, povijesti, matematike, lingvistike, književnosti, umjetnosti, političke ekonomije i bontona jer ako to ne naprave one su u stvari upravo ono protiv čega se bore – šovinistice tj. šovinisti. i to im treba reći, u lice, svaki put, upravo taj muškarac koji u ruci drži ogledalo što po defaultu zrcali samo onog koji sudi a koji baštini sve privilegije psihopata prije njega. on, moralna vertikala, koji samo nesretnim spletom okolnosti nije završio u kraljevskoj građanskoj obitelji – sere. sere li ga sere.

on nema samopouzdanja. isfrustriran je. misli da su u svijetu diskriminacija, iskorištavanje, nepravda i maltretiranje pravedno distribuirani. da je za svaku ženu, za svakog crnca, izmaltretiran i neki bijeli muškarac. da su rasa, spol, etnicititet, religija, spolna orijentacija samo vektori multidimenzionalne matrice nepravde. vektori jednako vrijedni i sa istom šansom pojavljivanja u matrici kao i loše obučen, provincijalac, ružan, debel, glup, neobrazovan, zbunjen, neuglađen, mutav, mucav, krljav, vrljav, krmeljiv, memljiv, nedovoljno bogat, neupućen u pop kulturu, krivog horoskopskog znaka ili lošeg naglaska u nematernjem jeziku. ne vjeruje u klasnu borbu. vjeruje da je svijet nepravedan, ali da su oni koji su uspjeli sigurno zaslužili taj uspjeh. jer snašli su se u nepravednom svijetu. (osim onih koje zna i osobno, a ti su: guzonjini sinovi, prevaranti, uhljebi, koječiji plaćenici, konjokradice i egomanijaci)

njegovo mu zrcalo zamagljuje žene i crnce, ali trudi se ostaviti dojam kako bi se lako solidarizirao, kad bi bilo potrebno, sa zbunjenim, mucavim, krljavim, vrljavim, krmeljivim i memljivim. nikada nije ni pomislio da još uvijek postoje crnci, u sumaglici aparthejda i robovlasništva, koji bi se usrali i tresli od straha, nesigurnosti, osjećaja stida, krivice, neprimjerenosti, slabosti i poniznosti pred bijelcem. samo i isključivo, jer su oni crni, a onaj ispred njih je bijel. jer on, skriven ispred svog ogledala, misli da je patetično prepoznati kako je svaki crnac – koji danas ne osjeća strah i sram nego stoji mirno, kad treba i ponosno, pred bijelcem i čovječanstvom – heroj. da ti heroji žele vidjeti i svoje sestre i braću, sve ljude, mirne, zadovoljne sobom, bez straha. pa da im napokon pokvareni zub, šlauf oko kukova, nerazumijevanje razlike između dubokog, dubinskog, dubokoumnog i dubioznog postane razlog za sram i povlačenje.

on jednostavno ne prepoznaje razliku između nasilja u komunikaciji (npr. u raspravama) i onog bitno zajebanijeg nasilja: institucionalnog, sistemskog, političkog, stvarnog. ne razumije što je patrijarhat, aparthejd, segregacija, ksenofobija, robovlasništvo. ne razumije ni što je kapitalizam. ali uvjeren je da zna, oštroumno prepoznaje svaku društvenu devijaciju i zbog toga ulazi u rasprave o tome kako se muški šovinizam pretvara u ženski, kako postoji opasnost da se crnobijeli aparthejd transformira u bijelocrni. pa sere. sere li ga sere.

e to je upuštanje loše. na tim mjestima dobro je neupuštati se u rasprave.

glas potlačenih probija se kroz sistemsko nasilje, tradiciju, otpor svih i svega, kroz zabranu (ili bitno otežan) pristup svim resursima koji bi borbu učinio efikasnijom, artikuliranijom, univerzalnom, uzvišenijom… poezijom za koju vrijedi umrijeti.

nakon što se probije, kad ga se čudom i napokon čuje i kad u tom glasu potlačenh proviri makar i mrvica pravde, ako se nema kako pomoći onda je druga najbolja stvar odšutiti, začkomiti, ignorirati, odskrolati, odskakutati, kliknuti negdje drugdje, prošetati, udahnuti i neupuštati se u raspravu.

nije jedini problem s ovim upuštanjem glupana u rasprave što su oni volonteri neobavezne, prve crte obrane konzervativnog društva, nego i to što se s tim upuštanjem glupani, najčešće nesvjesni toga što rade, pa onda i tom svojom nesvješću upisuju u novu kategoriju buduće diskriminacije. pa ih je potrebno zaštiti od sebe samih, od onih kojima se glupavo obraćaju, pa i od onih koji su svjesni koliko je to sve skupa glupo i politički nazadno. treba ih štititi na isti način na koji je ranije od njih trebalo zaštititi potlačene (što pustiše svoj glas), jer glupanima se na horizontu već neko vrijeme pojavljuje sistemsko nasilje sve kompleksnijeg svijeta, koje će ih karati u bulju, a oni – glupani – pričat će gluposti iz etimologije svoga bića i neće biti nikoga da im pomogne jer pametni se neće upuštati u raspravu. uživajući u svojim privilegijama čekat će da glupani prestanu mucati.

Kako sam postao komunist

baš sam bio sretan što sam našao prazno sjedalo u tramvaju. bio sam pospan. zamišljam kako je okvir prozora ekran televizora i slušam jacka johnsona.

na kvatriću je ušao simpatični starac i ja sam se, kako to obično radim, kada to radim, u tišini i bez ikakvog obraćanja, počeo dizati tako da se nitko osim osobe kojoj se dižem ne može progurati na slobodno mjesto.

činilo se da je krenuo sjesti, ali u trenutku kad smo jedan drugom duboko zakoračili u privatne prostore, on je iz svog akvarija počeo zijevati i gestikulirati gledajući me ravno u oči. nisam ga ništa čuo jer sam imao nafrljenog jacka johnsona. ipak, primjetio sam da izgleda k’o svi oni hrabri partizani koji su morali oguglati na sva poniženja koja im novohrvatska dijeli na proslavama dana pobjede nad fašizmom. gdje ih nitko ne jebe pol posto, a oni trpe i šute.

skinuo sam lijevu slušalicu i čuo fade out negovog fejd auta. nisam imao blage veze o čemu je on to govorio, ali mi se činilo da mu nije toliko važno da li je sjedalo oslobođeno već ga boli što to jebeno ignoriranje nikako da prestane.

u desnom uhu sam i dalje čuo jacka johnsona. u lijevom je zavladao muk punog tramvaja. bilo je očito da ja tu nešto trebam… nešto.

zagrlio sam ga.

osjetio sam da me on, iako prihvaća zagrljaj, ali kako imam plastični ruksak na leđima, ne uspijeva obgrliti, nego mu ruke ostaju u zraku k’o da su mu peraje.

stisnuo se uz mene i zaplakao.

on je tako ostao za trenutak predugo. taman dovoljno da me osvijesti kako smo akteri situacije koju novi zetov tramvaj ne može prožvakati. tri muškarca u zagrljaju. (prvi plače, drugog, srećom, samo treći čuje.)

pogledao sam uokolo, progutao knedlu i ovlaš vratio lijevu slušalicu u uho.

on se odmaknuo. vidjelo se da više nije ogorčen. stolica je zjapila prazna i vjerojatno nitko od prisutnih ne bi u nju sjeo da tramvaj vozi i do ljubljane. bolio ga je kurac za novi zetov tramvaj. sjeo je i izgledao kao da će pripaliti pljugu.

ja sam otišao do automata i odcvikao još jednu kartu. znam da je glupo (a i skupo), ali dodir s mašinama mi podiže samopouzdanje.

njemu je to bila samo još jedna u nizu od dobivenih bitki protiv fašizma, a ja sam tako postao komunist.

14.10.2005.

OLOBKA PIŠE SPCEM

26169998-olobka

Dvijehiljadečetvrte sam se rado prepuštao osmišljavanju umjetničkih projekata. Za prvi device art sam tako pripremio projekt “Olovka dvostruko zašiljena” i bio sam 100% siguran da će moje drugarice iz kontejnera skakati od sreće kako sam to super smislio. Čak sam kupio i kutiju olovaka i šiljilo. I drugarice su mi rekle: 😛

Moram priznati da nisam bio sretan s tim. Nakon 7 godina mi je zanimljivo nekoliko stvari u cijeloj toj situaciji:

  • Često ljudi misle da radove umjetnika kuratori biraju jer su frendovi. Puno češća situacija je da ljudi postaj super frendovi jer se nađu oko interesa i radova. To i nije neki specijalno zahtjevan uvid, ali mi je drago da imam ovaj odjeb u svom popisu neuspjeha. Ljudi misle. Pa se ne slažu. I ostaju prijatelji. Kontejnerke i ja smo poslije toga puno surađivali i družili se.
  • Nisam baš ljubitelj angažiranih radova u kojima se eksploatira eksploatacija. Romi, žene, radnici, životinje, crnci, muslimani, židovi, tko god. Još uvijek mi je drag ovaj prijedlog jer mi se čini da je baš fino ubo lokalni susret uređaja i umjetnosti. A očekivano, prepriča prepriča dosjetki mi je sasvim dovoljna satisfakcija.
                       __________________________          
                      />------------------------>\
                     / >-hrvatski---------------> \
                     \ >----------------srpski--> /
                      \>________________________>/

                      Olovka_dvostruko_zašiljena

Nenad Romić ovim je radom potvrdio tezu da je za svaki problem, ako
je pravilno sagledan, moguće kreirati uređaj koji će problem praktično
rješiti.

Uređaj je sačuvao važne karakteristike problema, prije svega, opasnost
rukovanja za onoga koji se problemom intezivno bavi, ali i nervoza i
ništa manja opasnost za sve u njegovoj neposrednoj blizini. (Kada piše
jednom stranom olovke, oštri kraj one Druge (strane) prijeti
nabadanjem.)

Izabravši za uređaj industrijski masovno proizvedenu olovku umjetnik je
problem povijesno proslijedio "zastarjelim tehnologijama" (obsolete
technologies), te vrlo lucidno u kontekstu 'device art-a' iznenadio
izborom zastarjelih, isluženih naspram očekivanih novih tehnologija
(elektronske, digitalne, nano....).

No olovka bez kreativne i inspirativne intervencije duplog šiljenja, tog
gotovo paradigmatskog sakaćenja i hakiranja masovno proizvedenog
proizvoda od strane anonimnog korisnika (radnika), ne bi sama po sebi ni
zaslužila status uređaja (device-a). Tek tim dvostruko oštrim
psihoanalitičkim obratom, problem imena jezika dvaju susjednih naroda,
koji su se do nedavno zajedno sportski borili protiv drugih naroda, a
nakon toga i nesportski jedni protiv drugih, dobio je svoj uređaj -
moguće praktično rješenje. 

I na kraju izabravši da uređaj plasira na umjetničko tržište, umjetnik
je napravio upravo savršen spoj koje recentni trendovi suvremene
umjetnosti prizivaju: probleme koje još jedino "islužene tehnologije"
mogu prožvakavati, treba beskrupulozno, arogantnim konceptualnim
banaliziranjem, materijalno eksploatirati. Cijena: 9.99 EUR.

Marcell Mars

------------------ device art prijava ------------------- 

Ime i prezime:      Nenad Romić

Naziv rada:         Olovka dvostruko zašiljena

Kratka biografija: Nenad Romić rođen je u Benkovcu 1972. Odrastao je na
riječkom Pehlinu, osječkom Jugu II i u zagrebačkoj Dubravi. Živi i radi u
Zagrebu. Rano školovanje obilježio mu je hrvatski ili srpski jezik dok
danas govori isključivo hrvatski.

Kontakt: nesko@picigin.net

Kratki opis projekta: Obična, šesterostrana, drvena, grafitna, dvostruko
zašiljena olovka na čijim je rubovima s jedne strane laserski otisnuto
"hrvatski" (latinica), a s druge strane "srpski" (ćirilica).

Jedna olovka u galeriji služi posjetiocima za upis u bilježnicu dojmova,
a ostalih 140 su na prodaju po 9.99 EUR ili u kunskoj protuvrijednosti
na taj dan a prema važećem tečaju Hrvatske narodne banke.

U attachmentu se nalazi slika EKOGRAF HB Art.606 toz-penkalove olovke
koja će na sebi nositi samo nazive "hrvatski" i "srpski", te će biti
primjereno zašiljena i na drugom kraju.

Rad nije dosada izlagan i zamišljen je kao rad koji se isključivo može
izlagati u kontekstu 'device art-a'.

Napomena: kako organizator ne pokriva troškove produkcije rada nije mu
se nadati ni bilo kakvoj zaradi od eventualne prodaje uređaja.

Na vrhu se nalazi tekst teoretičara novih medija Marcella Marsa koji bi
trebao stajati u programskoj knjižici i uz izloženi rad.

Pukotine na dimnjaku

decaI ovaj put sam krenuo pisati komentar na tuđi blog post, pa sam završio uređujući post na svom blogu. Edgar je napisao kratki komentar na Sesardićev članak u Jutarnjem listu. Svakako pročitati oba članka prije ovog blog posta 😉

Edgar spominje i zanimljive komentare. Meni nisu nešto zanimljivi, no ono što mi je zanimljivo je nedostatak komentara od p(r)ozvanih lucidnih desničara.

Moram priznati da sam na spominjanje Sesardićevog imena očekivao bitno bolji i suvisliji članak. No, on je između ostalog ovako “mobilizirao” ugrožene intelektualce desnice:

“Nemojte dopustiti da vas pokolebaju takvi agresivni istupi. Ne, niste glupi, neinformirani, a niti moralno problematični zbog toga što zastupate neko od tih stajališta koje kod drugih može izazvati nevjericu, zgražanje, a nerijetko i uvredljive komentare.”

Sesardić je manipulator istog tipa kao i ljevičari koji se postavljaju ispred radnika. Samo što za razliku od ljevičara koji pokušavaju predstavljati i potaknuti identifikaciju tih istih radnika s idejama solidarnosti, jednakosti i kozmoplitizma, Sesardić igra populističku igru povlađivanja debilima. Ovakav tip manipulacija podgrijava razne, ovih dana vrlo popularne, teorije zavjera (npr. židovi vladaju medijima). Također, ovaj diskurs glorificira ogorčenost kao sasvim dovoljnu legitimaciju. On, relativno lucidno, pokušava artikulirati poziciju genija zla.

Genij zla” je fantazmatska pozicija nedojebenog perverznjaka. Na žalost nedojebanovića kad liberalni intelektualac nekoga nazove nedojebanim perverznjakom to onda znači ne da se prozvani jebe u dupe sa (pre)mladim ili (pre)starim osobama istoga spola nego da (se) ne jebe – doslovno. Da je perverzan ne tako što bi radio nešto “čudno” s osobom koju voli/želi već zato jer fantazira o objektima (čak i kad su ljudi) raznim: fetišima (takozvanim). Na primjer: mahovini na zidu ili pukotinama na dimnjaku.

Čitao sam neke njegove tekstove koji su se bavili argumentima o “kontroverznim” temama i tu je Sesardić fakat imao što za reći. Bio ga je užitak čitati. U času kad se pokušava pozicionirati i pri tom naizgled mobilizirati tu nevidljivu masu lucidnih desničara i konzervativaca Sesardić zvuči bitno gluplje od nabrijanovića ljevičara koje pokušava rastaviti.

Baš me zanima što on misli na temelju čega konzervativci mrze i ne vjeruju Drugome, agresivni su, povampireni i netolerantni. Na temelju znanstvenih istraživanja? Koja su po Sesardićevom mišljenju sva redom cenzurirana od strane ljevičara-znanstvenika. Znači teorija zavjere. Na temelju informacija iz medija? Koji su po njegovom mišljenju cenzurirani od strane ljevičara-intelektualaca. Znači teorija zavjere. Na temelju znanja i informacija koja su cirkulirala prije pojave masovnih medija? Bullshit. U najboljem slučaju provokativni bullshit.

Čini mi se da se Sesardić, baš kao i većina ljevičara koje prokazuje, još uvijek bavi mitom o uvidu koji ima nevjerojatnu moć prevrata, pa prema mitu: samo kad bi se taj uvid nekako proširio među ljudima sve bi krenulo na bolje. Bullshit. Nema tog uvida. Sranja su kompleksna. I to je problem. Sranja nisu sakrivena pa samo čekaju tako nekog solera seratora koji će sva sranja porješavati kolumnom u novinama (za velike pare).

Kombinacija povjerenja i solidarnosti među ljudima, te povjerenja u metodologije adresiranja kompleksnosti poput znanstvenog istraživanja, sistemske teorije, dinamike distribucije reputacije u komunikacijskim socijalnim mrežama će možda, ali samo možda, dovesti do pravednije distribucije bogatstava i samoodrživog eksploatiranja prirodnih resursa. Onda u konačnici i boljim svijetom. Možda.

Govnarenje poput Sesardićevog samo pokazuje da i lucidni i senzibilni ljudi pucaju po pola od ogorčenja, bijesa i isfrustriranosti.

2hack or 2not2hacklab?

fazan.orgNa g33koskopu smo imali Rošino gostovanje:
Priča:
Umro je hacklab? Živio hacklab!
Priča: Edgar Buršić – Rošo
i čak uspijeli i snimiti i staviti mp3 na net 😉

Ivica je zajedno s Rošom gradio monteparadiso hacklab i vrijedi čuti priču iz nekoliko uglova. Matrix. Možemo mi to…

“evo, poslusao sam dobro o cemu ste sve pricali i evo par natuknica…

monteparadiso hacklab
• ne nastaje u vakumu vec radi informatizacije POSTOJECEG kolektiva i njegovih aktivnosti (Edgar i Ivo slazu audio PC, prva spajanja na net…)
• povezuju se s drugima (Ivana & MI2, Ivica & Zelena Istra, Plug’n’politics, Rojc)
• novi (opcenitiji) cilj: spojiti gradske geekove s aktivistima i kreativcima i izvan monteparadisa

vrijednosno/motivacijski aspekti
• imati javni dnevni PROSTOR za druzenje i community building (povratak s faksa u Pulu)
• diy kultura
• autonomija (sloboda) za svoj community, ali i biti odgovoran prema zajednici kroz politicki aktivizam
• ucenje, kreativnost s novim (za pojedince i kolektive preskupim) tehnologijama i znanjima
• biti koristan progresivnim inicijativama i kolektivima u gradu, ali i puno sire (npr. omoguciti nacionalne i europske susrete, sloziti u rojcu retreat prostor za pregorjele hacktiviste iz metropolisa, ili developere zeljne nase depresivne svakodnevice ;))
• ICT koristiti protiv izolacije i provinicijalnih spika
• omoguciti sebi i drugima SLOBODAN pristup znanju i opremi

crew
• od trojice ljudi u jezgri jedan odlazi u inozemstvo
• otjerali smo ekipu koju nisu interesirale organizacijske i politicke teme (nisu sudjelovali u raspravama i sastancima, ne zanima ih samoorganizacija i samoupravljanje, ne razvijaju ideje i proizvode koji bi bilo korisni inicijativama ili NGOima)

problemi u pronalazenju novih hacklabovaca
• duh vremena: strucnjaci ne zele volonirati, cak ni sexy medijski aktivizam ne uspjeva, a kamo li radikalno antiintelektualna tehnicka ekipa u provinciji
• image zgrade odbija strebere
• monteparadiso prepoznat kao punkerska “alternativna” spika (ako nisi bogat ili barem nosis zakovice – ne dolazis)
• prevelika otvorenost (djeca, chateri samci, maloljetnicki delikventi iz obliznjeg doma, jedini prostor u zgradi sa sto kolektiva = prostor za gubljenje vremena)

vrijednosne prepreke u kreiranju publike
• ne zelimo mijenjati ljude
• neautoritarnost
• pretjerana skromnost (‘ajmo ucit’ zajedno)

prevelike ambicije s oskudnim resursima
• svaki dan otvoren prostor
• rad s djecom (romkinje!?), neobrazovanima (nezaposlene zene,tridesetogodisnjaci koji nisu nikada radili…)
• posebni projekti (wireless, radio, filmovinarodu, slobodni server za cijelu istru, indymedia, rojcnet, clubture i kulturni management, ICT podrska udrugama…) i eventi (transhackmeeting i odlasci na hackmeetinge, eyfa wintermeeting i odlasci na ecotopije, yaxwe…)
• osim ivice nitko nije htio organizirati edukacijske radionice za radoznale (ocekivalo se da dodju strucnjaci!)

jos samo jedan premali avangardni pokusaj?
• sve se vrti oko love? osim za postmaterijaliste: “aktivisti su bogati pa si to mogu dopustiti” vise nije materijalno pitanje vec kulturno (pulski hipici imaju svu potrebnu tehnologiju od laptopa i vjetrogeneratora do mailing lista i websajta, gradski radnici nemaju znanje za koristenje maila, ali imaju nove aute i trokatnice od cigle, ne slame)
• fragmentacija ionako slabasnih pokreta (svaka generacija zeli “svoj” identitet, pretjerano inzistiranje na “samostalnosti”

koliko je vazan prostor?
ivica: monteparadiso hacklabove aktivnosti su se preselile u cyberspace
edgar: cyber space nema veze sa hacklabom – to je nesto drugo

koliko je prostor bitan?

jesu li vrijednosti samoorganiziranja, inkluzivnosti i snazne autonomije
uzrok neuspjeha? trebamo li se mergati u borga?

kako van?
• hactivizam treba autoritarne licnosti da bi ostvario inkluziju? treba li nam u svakom timu tehnicki autoritet, drugi autoritet za politicke sustave i treci za etiku organizacija i internu demokraciju? ako je tako, u malim sredinama ne trebaju “pravi” (produkcijski, eksperimentatorski) haclabovi, nego prostor za gostovanja, predavanja, tehnologija za spajanje na centralni (regionalni node)
• trebamo li se koristiti sofisticiranim marketingom (haktivisti su tako sexy da kad vide njihov label na torbi od laptopa, najbolje ribe traze da im potpisu GPG kljuceve) 😉
• mozemo li se povezati s ekoloskim pokretom koji je jedini dovoljno masovan i koji ideoloski lakse prolazi? mozemo li izgraditi zajednicke prostore za razmjenu vjestina, znanja + sustainable community development?

problem s kojim su se hacklabovi htjeli obracunati – SLOBODNI (i jeftin)
pristup:
• informacijama (danas radije govorimo o znanju)
• tehnologijama i
• strucnjacimai dalje postoji.

djelovanje u zajednici nemoguce je bez to troje, a uvijek ostaje tonu ekipe koje si ne mogu priustiti da sami KUPUJU te proizvode i usluge. slobode ima sve manje (UK ce pirate skidati s neta?), a i cijene obrazovanja rastu do te mjere da ce ljudi morati birati profitabilna zanimanja da vrate tu “investiciju u obrazovanje”.

Diktatura napljuganih queer robota

Diktatura napljuganih queer robotaTeo je dobio poziv da pošalje neke ideje na temu “100 ideja za modernu Hrvatsku”. Nisam baš imao vremena razrađivati svoj odgovor, ali nakon još jednog čitanja čini se sasvim ok 😉

ne znam koliko ima prostora ali ako ima baš jako malo onda bi ja rekao da je moja ideja za modernu hrvatsku:

“diktatura napljuganih queer robota.”

a ako ima prostora za više rečenica onda bi to bila:

država koja osigurava komunikacijsku infrastrukturu gdje je najbazičniji fizički layer komunikacije, kablovi/optika, u vlasništvu države i koji održava agencija, pa daje svim ostalim akterima na tržištu pod istim uvjetima. druga bazična komunikacijska infrastruktura radiofrekvencijski spektar je dereguliran poput 2.4Ghz frekvencije. država samo propisuje jačinu odašiljača, a potiče projekte komunalnih distribuiranih mreža koje se grade bottom up investicijama od strane krajnjih korisnika.

osim p2p bottom up komunikacijske infrastrukture potrebno je deregulirati mobilnu telefoniju na isti način. znači t-com, vip i tele2 nemaju monopol na infrastrakturu i usluge. nakon razdvajanja otvara se slobodnije tržište za davanje usluga u mobilnoj telefoniji.

logički layer ostaje u smjeru TCP/IP koji ne diskriminira nodove u mreži kao ni sad. za to je jako važna neutralnost davanja komunikacijskih usluga. u tom layeru davatelji usluga su dužni ponuditi defaultnu enkripciju i anonimnost. tehnologije poput pgp-a, tora i openssl-a su default. to se odnosi i na internet i na koju god već telefoniju.

u sadržajnom layeru koji je sad već potpuno digitaliziran pa iz tog razloga ukinuti intelektualno vlasništvo (kakvim ga poznajemo).

slobodna tehnologija (softver, hardver), znanost i kultura!!!!

u takvom društvu crkva aplicira sa svojim projektima na ministarstva kao i bilo koja druga udruga građana, droge su legalizirane i poticani su projekti mikrokredita sa mikroplaćanjem koji bankama jebeno jebu majku…

eto… nije to tako puno kako se čini… in my lifetime 😉

Narodnjaci narodu!

Objects in rear view mirrorOgnjen je spremio u svoj del.icio.us link na raspravu na usenet grupi hr.soc.grad.pula koju je pokrenuo Edgar, a koja pita “Šta mislite, zašto toliko mladih sluša narodnjake?“… Kako sam ja pretplaćen na Ognjenov del.icio.us feed eto prilike za sudjelovanje 😉 Moja omiljena tema. Srpski narodnjaci u hrvatskom narodu.

“On Sep 25, 12:51 am, “edgar (bursic)” <ed@fazan.org> wrote:

> Šta mislite, zašto toliko mladih sluša narodnjake?
> 4. nešto drugo (dodajte)

svaka generacija ima u zadatak pomiriti sve veći jaz između ‘tradicionalnih vrijednosti’ i svakodnevnog ponašanja… pomirenje tog jaza je šizofreno… ponašanje ne samo da nije u skladu sa ‘tradicionalnim vrijednostima’ nego taj nesklad najčešće uopće nije osviješten… znači ovako: mladi se karaju bez prezervativa i prije braka, puše travu, čvakaju ekseve, vole srpske filmove & muziku, vole trošiti… ništa od toga im ne preporuča ni Obitelj ni Crkva, a bogami ni predsjednik mesić, no ipak kao i njihovi stariji sugrađani mladi najviše vjeruju, tadaaaam: crkvi, pa radiju i televiziji, a na visokom 4. mjestu je predsjednik mesić.. istraživanje instituta za društvena istraživanja na 2000 ispitanika u dobi od 15 do 29 godina)..

link: http://www.radio101.hr/vijesti_arhiva.php?id=17331

o crkvi sve najgore.

radio i televizija pršte od medijskog osviještavanja u kojem tvrde (mediji) sami za sebe da su manipulativni, lažljivi, pokvareni, pohlepni za profitom, jeftino prodani za (ikakvu) pažnju… znači nije informacija ta koja nedostaje… očito da se interpretacijski aparat ne razvija uvidom u više činjenica… njih je sasvim dovoljno no razuma ipak sve manje… u hrvatskoj i najtračerskije emisije poput crvenog tepiha ili shpitze zauzimaju vrlo ciničan i kritičan stav prema onome što prikazuju.. čak bi se moglo reći da su zauzeli ultimativne moralizatorske uloge prokazivanja lažnog hrvatskog jet seta i što god da je već u fokusu njihove pažnje ovih dana… toliko znanja i kritičkih obrata iz prošlosti, a na tv-u i oko njega sve skupa nikad jadnije…

priznali su da su travu pušili: bivši predsjednik amerike, sadašnji predsjednik amerike (s naglaskom na kokainu), pokojni premijer hrvatske, sadašnji predsjednik vodeće hrvatske oporbene stranke, predsjednica marginalne oporbene stranke.. istina svi su rekli da im nije bilo dobro, da ih nije pucalo, da su se usrali i da ne bi više, te da misle da to nitko ne bi smio raditi.. ccccc… očito da duvanje više ne provocira nikoga osim one pomahnitale haespeovke kaj maše pištoljem po korčuli…

nekoliko generacija je gradilo mit o subkulturi i glazbi kao graditelju interpretacijskog aparata koji mijenja stari konzervativni svijet u neki novi bolji, liberalniji…. prvo rasist elvis sa kokoticama, benzinom i adrenalinom, pa duge kose, duvanje, karanje, halucinogeni, pa kratko, obrijano, beskompromisno, kritičko, nihilističko… onda su u jednom trenutku te subkulture postale referenca naspram koje se trebalo distancirati.. prvo od ljigavih hipika, pa pretencioznih prljavih pankera, pa od razvaljenih rejvera……

i eto nas do narodnjaka.. za hrvatsku mladost savršene šizofrene pozicije.. prvo srpsko je i zbog toga omraženo i zabranjeno u svim medijima…. drugo time što je srpsko primitivno naspram građanske evrope.. treće zaglupljujuće naspram kvalitetne glazbe… od nje se distanciraju apsolutno svi koji drže do bilo kakvog socijalnog statusa i koji se pokušavaju ogledati u svom zamišljenom zrcalu ‘kako me drugi vide’… e upravo se od te impotentne grupacije danas treba distancirati.. i to danas uspješno i radi jedina prava subkultura u hrvatskoj.. ona narodnjačka…

prvi mit koji treba zaboraviti je da je glazba ikada a danas još manje nosila ikakav potencijal promjene dominantnih društvenih paradigmi…

drugi mit je da iako subkulturna narodnjačka priča je još uvijek bez ikakvog odmaka i svijesti duboko seksistička, nacionalistička, homofobna, konzumeristička, bez ikakve kritike, bunta ili ikakve zanimljive autentične artikulacije…

šteta…