OLOBKA PIŠE SPCEM

26169998-olobka

Dvijehiljadečetvrte sam se rado prepuštao osmišljavanju umjetničkih projekata. Za prvi device art sam tako pripremio projekt “Olovka dvostruko zašiljena” i bio sam 100% siguran da će moje drugarice iz kontejnera skakati od sreće kako sam to super smislio. Čak sam kupio i kutiju olovaka i šiljilo. I drugarice su mi rekle: 😛

Moram priznati da nisam bio sretan s tim. Nakon 7 godina mi je zanimljivo nekoliko stvari u cijeloj toj situaciji:

  • Često ljudi misle da radove umjetnika kuratori biraju jer su frendovi. Puno češća situacija je da ljudi postaj super frendovi jer se nađu oko interesa i radova. To i nije neki specijalno zahtjevan uvid, ali mi je drago da imam ovaj odjeb u svom popisu neuspjeha. Ljudi misle. Pa se ne slažu. I ostaju prijatelji. Kontejnerke i ja smo poslije toga puno surađivali i družili se.
  • Nisam baš ljubitelj angažiranih radova u kojima se eksploatira eksploatacija. Romi, žene, radnici, životinje, crnci, muslimani, židovi, tko god. Još uvijek mi je drag ovaj prijedlog jer mi se čini da je baš fino ubo lokalni susret uređaja i umjetnosti. A očekivano, prepriča prepriča dosjetki mi je sasvim dovoljna satisfakcija.
                       __________________________          
                      />------------------------>\
                     / >-hrvatski---------------> \
                     \ >----------------srpski--> /
                      \>________________________>/

                      Olovka_dvostruko_zašiljena

Nenad Romić ovim je radom potvrdio tezu da je za svaki problem, ako
je pravilno sagledan, moguće kreirati uređaj koji će problem praktično
rješiti.

Uređaj je sačuvao važne karakteristike problema, prije svega, opasnost
rukovanja za onoga koji se problemom intezivno bavi, ali i nervoza i
ništa manja opasnost za sve u njegovoj neposrednoj blizini. (Kada piše
jednom stranom olovke, oštri kraj one Druge (strane) prijeti
nabadanjem.)

Izabravši za uređaj industrijski masovno proizvedenu olovku umjetnik je
problem povijesno proslijedio "zastarjelim tehnologijama" (obsolete
technologies), te vrlo lucidno u kontekstu 'device art-a' iznenadio
izborom zastarjelih, isluženih naspram očekivanih novih tehnologija
(elektronske, digitalne, nano....).

No olovka bez kreativne i inspirativne intervencije duplog šiljenja, tog
gotovo paradigmatskog sakaćenja i hakiranja masovno proizvedenog
proizvoda od strane anonimnog korisnika (radnika), ne bi sama po sebi ni
zaslužila status uređaja (device-a). Tek tim dvostruko oštrim
psihoanalitičkim obratom, problem imena jezika dvaju susjednih naroda,
koji su se do nedavno zajedno sportski borili protiv drugih naroda, a
nakon toga i nesportski jedni protiv drugih, dobio je svoj uređaj -
moguće praktično rješenje. 

I na kraju izabravši da uređaj plasira na umjetničko tržište, umjetnik
je napravio upravo savršen spoj koje recentni trendovi suvremene
umjetnosti prizivaju: probleme koje još jedino "islužene tehnologije"
mogu prožvakavati, treba beskrupulozno, arogantnim konceptualnim
banaliziranjem, materijalno eksploatirati. Cijena: 9.99 EUR.

Marcell Mars

------------------ device art prijava ------------------- 

Ime i prezime:      Nenad Romić

Naziv rada:         Olovka dvostruko zašiljena

Kratka biografija: Nenad Romić rođen je u Benkovcu 1972. Odrastao je na
riječkom Pehlinu, osječkom Jugu II i u zagrebačkoj Dubravi. Živi i radi u
Zagrebu. Rano školovanje obilježio mu je hrvatski ili srpski jezik dok
danas govori isključivo hrvatski.

Kontakt: nesko@picigin.net

Kratki opis projekta: Obična, šesterostrana, drvena, grafitna, dvostruko
zašiljena olovka na čijim je rubovima s jedne strane laserski otisnuto
"hrvatski" (latinica), a s druge strane "srpski" (ćirilica).

Jedna olovka u galeriji služi posjetiocima za upis u bilježnicu dojmova,
a ostalih 140 su na prodaju po 9.99 EUR ili u kunskoj protuvrijednosti
na taj dan a prema važećem tečaju Hrvatske narodne banke.

U attachmentu se nalazi slika EKOGRAF HB Art.606 toz-penkalove olovke
koja će na sebi nositi samo nazive "hrvatski" i "srpski", te će biti
primjereno zašiljena i na drugom kraju.

Rad nije dosada izlagan i zamišljen je kao rad koji se isključivo može
izlagati u kontekstu 'device art-a'.

Napomena: kako organizator ne pokriva troškove produkcije rada nije mu
se nadati ni bilo kakvoj zaradi od eventualne prodaje uređaja.

Na vrhu se nalazi tekst teoretičara novih medija Marcella Marsa koji bi
trebao stajati u programskoj knjižici i uz izloženi rad.

Uvod u digitalne medije

2004. godine je Jeremy Ruston napravio vrlo zanimljiv softverski eksperiment: TiddlyWiki. Ja sam se naravno žešće primio na koncept: wiki upakiran u samodovoljnu jednu stranicu HTML-a sa pripadajućim JavaScriptom. Jeremy Ruston je iskoristio mogućnost da web preglednik snimi neki sadržaj na lokalni hard disk. Tako sam u nekom času počeo i pisati svoj prvi blog u njemu: logcells. Onda sam smislio vrlo tipičan projekt koji bi volio napraviti, pa i dalje tipično, nisam ga u stvari nikad izveo, ali sam ga u jednom času raspisao jer se pružila prilika da će mi netko platiti za razvoj takvog jednog projekta. Ponovno, relativno tipično, financijska podrška se nije dogodila i taj raspis je ostao živ i nakon nekoliko havarija s podacima koji su mi se desile. Relativno netipično. Evo i raspisa:

UVOD U DIGITALNE MEDIJE

Novi mediji su digitalni. Sadržaj digitalnih medija uvijek je (u pozadini) procesiran nekom programskom logikom tj. programskim kodom. Programska logika dozvoljava mogućnost nelinearnog kretanja kroz digitalni medij sa ili bez uplitanja recipijentove reakcije. U slučaju ovisnosti o recipijentovoj reakciji proces kretanja kroz digitalni medij nazivamo interaktivnim, a u slučaju kretanja proizvedenog programskom logikom zovemo generativnim. Često se interakciju doživljavalo kao revolucionarni pomak u korištenju medija, kao pomak iz čisto reprezentativnog u participativni medij. Net umjetnik Alexei Shulgin vidio je taj prelaz kao pomak iz reprezentacije u (samo novi vid) manipulacije. Umjetnik koji svojoj publici ponudi neki broj izbora (ponekad samo jedan taster) uz serviranu priču o zajedničkom kolektivnom sudjelovanju u proizvodnji umjetničkog djela, manipulator je koji skriva kontekst u kojem je on i dalje taj koji kreira pravila igre (u igri u kojoj se ne može dogoditi ništa njemu neočekivano).

Kada postoji programska logika (pravila igre), ali ona recepijentu ostaje skrivena i nepromijenjiva teško se je pomaknuti iz situacije kako ju je opisao Alexei Shulgin. Međutim, u neumjetničkom polju proizvodnje slobodnog softvera ostvarene su mnoge nade avangardne umjetnosti. Proizvodni aparat (softverski kod) svima je otvoren za daljnje modifikacije, rezultat je kolektivnog intelektualnog rada, a pitanje vlasništva pravno je regulirano taman toliko da bi garantiralo daljnje zadržavanje koda kao javnog dobra

Tekst programskog koda (opis pravila igre) daje digitalnim medijima jedinstvenu priliku autonomije i autoreferencijalnosti u svojoj reprezentaciji bez potrebe da se odrekne ilustrativnog, narativnog i literarnog. Kada programski kod koji stoji u pozadini nekog medijskog djela ispliva na površinu i uči recepijenta o prirodi medijskog i komunikacijskog konteksta u kojem se upravo nalazi (konzumiranje/čitanje djela) te recipijentu pruža priliku da reinterpretira i modificira taj isti kod i kontekst takvo djelo zatvara krug medijske manipulacije tako da ulogu novog manipulatora prepušta svakom novom recipijentu.

“Uvod u digitalne medije” rad je koji koristi formu stripa i njegove dijaloge da bi uveo čitatelja u edukativnu priču o prirodi komunikacijskih procesa digitalnih medija. Ilustracija stripa sastoji se od dvije točke, dva strip oblačića i okvira samog stripa

tocke.png.scaled500

Ilustracija slovima (ASCII) kao i točke kao osnovni subjekti komunikacije izabrani su kao primjeri minimalnog zajedničkog nazivnika u komunikaciji. Točke s minimalnim broj obilježja kao mogućnost najšire identifikacije, a ASCII kao jedan od najstarijih računalno-komunikacijskih standarda i protokola koji garantira “razumijevanje” između bilo koja dva računala proizvedena od kraja šezdesetih do danas

Strip počinje dijalogom koji nalikuje na razgovor dvije točke, no ubrzo se otkriva nesporazum u kojem kroz oblačiće progovara okvir stripa, sami oblačići i naravno dvije točke. Nakon što se ustanovi da u “Uvodu u digitalne medije” bilo što/tko može progovoriti polako se kroz edukativnu priču počinje pojavljivati i programski kod u pozadini samog rada. “Uvod u digitalne medije” tj. njegov programski kod sastoji se od jedne HTML (HyperText MarkUp Language) stranice sa JavaScript programskim kodom.

U nastavku stripa, pripadajući dijelovi programskog koda pokazuju kako se ostvaruje interakcija te uvode čitatelja u mogućnost izrade novih dijaloga koji se mogu spremiti u istu tu HTML stranicu. Takva HTML stranica sa novo dodanim dijalozima i informacijama o autorima dijaloga može se poslati na daljnje čitanje i modifikaciju

Početna forma stripa kroz razvoj priče transformira se u formu kritičkog teorijskog eseja o digitalnim medijima i na taj način pokušava predstaviti i razvoj umjetničkih praksi od reprezentativnog, ilustrativnog i literarnog prema teorijskom koje pokušava dosegnuti nikad dosezljivu potpunu autonomiju i autoreferencijalnost samog djela.”

Inovacije pokreta slobodnog softvera

newkad ste zadnji put otišli na predavanje jer vam se teza i tema učinila zanimljivom? svaku tezu moron može pretvoriti u moru.. zajebano je to s reputacijom… u ovom mejlu izložit ću vam tezu/temu o kojoj ću danas govoriti na g33koskopu u mami u 19:00.. ukratko… skoro…

  • za slobodni softver kažu da samo kopira već uspješne softverske projekte i da ništa inventivno ne proizvodi. da je beskrajno dosadan i da uvijek kasni za stvarno inventivnima.
    • u polju korisničkog sučelja više manje to je i istina. + kao i obično o tome kako nešto izgleda svi imaju neki stav.

o tome uopće neću govoriti. grafičko korisničko sučelje linuxa, osxa, windowsa: ista paradigma isto pakovanje.

pozabavit ću se idejom novog.

  • s jedne strane idejom novog kao predatorske ultimativne diferencijacije novog naspram starog koje se upravo ukida tim genijalnim novim. ideje novog koju jako voli tržište.
  • s druge strane idejom novog za koju boris groys kaže da je ideja živog, stvarnog i prisutnog. ili za kierkegaarda (nema šanse da bi ga dobro napisao da ne prepisujem iz knjige) “novo je razlika bez razlike, ili razlika s onu stranu razlike, razlika koju nismo u mogućnosti prepoznati jer je ne možemo povezati niti s jednim otprije poznatim strukturalnim Kodom.

pokret slobodnog softvera svojom je kolaborativnom praksom, hakiranjem pravnog sistema, ukidanjem privatnog vlasništva nad idejama, svođenjem autorstva na atribuciju u softverskom repozitoriju ostvario većinu ciljeva avangardnih umjetničkih/političkih pokreta… ars electronica je 1999. napravila svoju simboličku gestu prepoznavanja i dodijelila GNU/Linux operativnom sistemu prestižnu nagradu. priča završena. na novom macbooku pro teško da uopće postoji kakva referenca na taj događaj. a i zašto bi? vrijeme je za raspoznavanje novog novog. novog novog novog.

nijedna inovacija nije pala s marsa. dobar trenutak raspoznavanja “nedrukčije” jednakosti neke inovacije iz prošlosti je mjera prilagodbe koju su nove inovacije morale odraditi ne bi li se nastavile na te iste stare.. nekad neraspoznatljive, a danas tako kristalno jasno nove…

pričat ću o tome što su sve google, amazon, yahoo! i ebay morali izmisliti ne bi li se prilagodili na ono što je stvorio slobodni softver… neprekinuti niz inovacija u kojem se u ovom trenutku ništa ne presijava i ne leti po ekranu, a kad pogledaš u nazad usereš se od razlike s onu strane  razlike..

i tako.. možda još ponešto… pa kog zanima neka dođe…

Kreš kurs_001

broken monitorNebojša Milikić, moj dragi prijatelj i umjetnik kojeg jako cjenim, dogovarali smo se neko vrijeme oko višednevnog družijanca u kojem bi ga ja pokušao naučiti “kompjuterima”. To naravno ni nakon nekoliko pokušaja uglavljivanja u kalendare nije uspjelo. “Uglavljivanje u kalendar” je jedna opasna neman koja će, gdje to još nije, razjebati svijet. Pa smo krenuli mejlom. Zašto ne?

Moje prvo pitanje je bilo: “Što je display?”

> display (eng.) – ova igra, ova prica

ova je falsifikacija toliko milikićevska da bih ti ja, ljubitelj falsifikacija svih vrsta, dao da kreiraš novi oxfordski rječnik…

> Display je izlog, mesto gde se log(iz)ujes na/u neki sadrzaj koji bez tog log-iza nije
> dostupan poimanju, dakle on je trenutno iza logike. Preko diaplay-a, preko te price, ti se
> log-inujes, ukljucujes u poimanje dat(n)og sadrzaja

jedna od prvih stvari koje mislim da bi ljudi trebali znati kad krenu u upoznavanje s interakcijom čovjek – računalo je: razlikovanje podatka i njegove reprezentacije…

podatak se u pravilu nalazi na nekom računalu (najčešće na tvrdom disku tj. file systemu, pa onda u radnoj memoriji), a krajnji korisnik ga konzumira/čita u nekoj od njegovih mogućih reprezentacija….

display je toliko dominantna reprezentacija podataka da korisnici često ne zamjećuju da išta iza njega (a i ispred) postoji.. u tvom opisu takvo se poimanje može “vidjeti” u dijelu u kojem kažeš “mesto gde se log(iz)ujes na neki sadržaj…”… većina ljudi kad su ljuti na računalo pucaju u display.. a računalo se na to samo nasmije i nastavi se glupirati (ispod stola)…

zamisli kako slijepi koriste računala… prethodna rečenica nije ona vrsta stilskog predaha nakon kojeg brzo prelaziš na slijedeću… zamisli kako slijepi koriste računala…

slijepi ne moraju imati display… oni ga ne gledaju.. no da bi danas slijepa osoba koristila računalo ona ipak mora imati display jer se njih nisu sjetili programeri kad su razdvajali podatke od reprezentacije… u slučajevima u kojima su ih se inžinjeri sjetili pa je moguće tako razdvajati podatke od reprezentacije gotovo u pravilu oni koji pripremaju sadržaj/podatke ne znaju kako svoje podatke pripremiti tako da oni budi dustupni i slijepima…

slijepi koriste aplikacije koje čitaju naglas podatke koje neslijepi čitaju (“u sebi”) a koji su prikazani na displayu… podatke koje oni čuju mi vidimo… display je toliko dominantna forma reprezentacije da gotovo sve aplikacije svoje podatke prikazuju isključivo na displayu.. pa čak i one (aplikacije) koje prikazuju samo tekstualne podatke…

iz tog razloga slijepi koriste aplikacije koje ne čitaju (naglas) direktno podatke sa hard diska (tj. file systema) nego su to aplikacije koje koriste razne tehnike procesiranja i trikove kako podatke već reprezentirane na displayu “pokupiti” sa displaya pa ih onda pročitati naglas onima koji ih ne vide…

kada bi svaka aplikacija koju pokrećemo imala isprogramiran trenutak u kojem bira kako će podatak “biti prikazan” slijepima bi gomila stvari bila dostupnija… kad bi taj izbor i trenutak bili dostupni drugim programerima (kao u slučaju slobodnog softvera) oko tog trenutka mogli bi graditi potpuno novi svijet.. reprezentacija podataka na displayu bi bila samo jedna od mogućih (i tržišno najisplativijih)..

netko bi možda nekad napravio reprezentaciju podataka u mirisnom sučelju (eng. interface).. zamisli jedan spori sistem u kojem se mirs ruže izmjenjuje sa mirisom đumbira, gdje miris vanilije kaže da jedan miris prestaje, a drugi se pokreće, a čije izmjene prate kod morzeove abecede… pa kad dobiješ miris ruže tri puta zaredom (njih presjeca miris vanilije), a nakon tri ruže omirišiš tri slota  đumbira znat ćeš da ti je netko poslao SOS poruku…

moguće je zamisliti isti takav sistem koji dodiruje tvoje prste, u takvom scenariju bi sistem kodiranja imao umjesto dva moguća slučaja sa jasnom granicom između njih (kao u slučaju morzeove abecede) deset mogućih slučajeva.. dodir je brži od mirisa i deset je “brže” od dva pa bi taj sistem bio i bitno brži u dekodiranju nego ovaj s mirisima…

takve sisteme moguće je napraviti i u postojećim operativnim sistemima koje danas koristimo.. no to je teško, sporo i skupo kad sistem kojim se baviš nije konzistentan i kad je prepun iznimaka gdje za svaku moraš raditi poseban slučaj…

sistem mogu napraviti konzistentnijim i strukturiranijim pozadinski algoritmi (to je preferirano rješenje inžinjera) ili korisnici koji preuzmu ulogu dodatnog procesiranja u svoje “ruke”… da bi to napravili korisnici potrebno im je za početak naučiti razliku između podataka i reprezentacije.. ako ništa drugo da znaju gdje treba pucati kad se naljute…

nadam se da ti je ovo dovoljno dobar uvod u pokušaju hrvanja sa raznim drugim defnicijama reprezentacije i displaya.. pokušaj s ova dva linka:
http://www.google.com/search?q=define%3Arepresentation
http://www.google.com/search?q=define%3Adisplay

rado ću ti odgovoriti na svako pitanje koje se odnosi na ovaj mail o displayu i reprezentaciji…

ako ti se čini da trebamo krenuti dalje moje pitanje bi bilo:
* što je za tebe podatak?

Gesti_kuliranje

monkeyOn Fri, Feb 01, 2008 at 01:54:09PM +0100, Nikola Radisic wrote:
> pozdrav dakle, radim pricu za čiju osnovu mi je
> poslužio gest benda radiohead da ne obnove
> ugovor sa izdavačem već objave muziku besplatno
> na netu zanima me kako ti vidiš taj gest

ovo sam napisao na artists@egoboobits.net mailing listi u vrijeme kad je najavljeno da će imati besplatan download:

teško ćemo ovaj potez moći procjenjivati kao siguran model za budućnost. oni su prvi. to super pogoduje hype-u. i neka. neda mi se ići tražiti ali pročitao sam negdje da je iphone dobio besplatni push entuzijasta vrijedan oko 400 milijuna dolara. nitko ih nije plaćao a ljudi su pisali, fwrdirali i nabrijavali. apple je veliki majstor medijskih igara. očito i radiohead. šteta što se pips, chips & video clips toga ranije nisu sjetili. oni jedini imaju potencijal za kakav takav sličan hype u hrvatskoj.

gesta radioheada je samo još jedna u nizu gesti koje najavljuju smrt recording glazbene industrije kakvu poznajemo. madonna je potpisala za live motion tour operatera za $120 miliona. live motion zarađuje organizacijom koncertnih tura, prodajom svih mogućih promotivnih proizvoda u takvom poslovnom modelu što veći broj ljudi čuje madoninu glazbu to je veća šansa da će doći na koncert. za mjesto na koncertu nije važno da li su slušali glazbu za koju su platili ili ne.

mtv.com u svom članku u tri djela “The Year The Music Industry Broke” donosi dobar pregled svih važnijih događaja koji upućuju na najavljenu smrt recording glazbene industrije.

> šta to znači za muzičare a šta za izdavača

za glazbenike prostor globalnih digitalnih komunikacija znači mogućnost direktnog kontakta sa svojim slušateljima. novi problem za glazbenike je kako da u konstelaciji ogromne količine glazbe i drugih glazbenika koji također mogu direktno doći do slušatelja zaokupiti pažnju krajnjeg korisnika. novoj glazbi velika je konkurencija i stara glazba koju je gotovo u cjelosti moguće skinuti sa mreže. krajnji korisnik danas je češće kolekcionar i istraživač jer ima priliku kompletirati opuse svih važnijih, kultnih, nevažnih, gotovo svih glazbenika koji su ikad svirali. novoj, a i staroj glazbi, konkurencija su također i gomila drugih zabavnih sadržaja: video igre, tv serije, internet, facebook… u životu svakog čovjeka samo je 24 sata dnevno. a treba i spavati 😉

za izdavače? u opisanome postoji veliki prostor potrebe. na tu potrebu treba odgovoriti. ne više samim izdavanjem, koliko novim poslovnim modelima, hibridnim formatima zabave, viralnim marketingom ili kojim god već buzzwordom koji je popularan ovaj tjedan.

> koliko je to marketing, a koliko realna potreba muzičara

ja ne bi razdvajao marketing od realne potrebe glazbenika. takvo pitanje najcesce dolazi iz jedne zastarjele iluzije o progresivnoj (pop) kulturi gdje se progresivnu kulturu vidi kao nešto mimo tržišnih dinamika. realna potreba glazbenika je da iskomunicira svoju priču sa publikom. nikada se to ne svodi samo na glazbu. čak skrivanje autorskog identiteta može stvoriti priču koja bi u nekom određenom kontekstu odradila dobar marketinški posao.

ono što je bitno u odnosu kulture i tržišta je pitanje (intelektualnog) vlasništva. po tom pitanju gnu pokret slobodnog softvera je donio izvrsnu soluciju: pravni hak. taj pravni hak je opća javna licenca (eng. gnu general public licence). definicija slobodnog digitalnog sadržaja kojeg nitko (privatno) ne posjeduje izražena u pravnom dokumentu koji restriktivnu zakonsku regulaciju okreće protiv same sebe najljepša je konstitutivna gesta jednog avangardnog pokreta u povijesti. u slučaju softvera i vrlo uspješna u primjeni.

tu je gestu u kulturi puno autora preuzelo sa creative commons atributtion share-alike licencom. ono gdje bi ja tražio subverzivni politički potencijal pop kulture je upravo polje koje adresira problem vlasništva. estetika, žanr, životni stil, deklarirani aktivizam autora su po tom pitanju potpuno irelevantni. ionako te stvari samo adresiraju specifične tržišne niše. revolucija se uvijek jako dobro prodavala.

> da li je ovakav nacin prodaje i promocije muzike moguc u hrvatskoj

moguća je promocija. egoboobits.net je krenuo s besplatnim (ali i slobodnim) downloadom još početkom 2001. prodaje nema. sasvim je svejedno da li je copyrightana ili ne.

severina prodaje izgled. thompson, škoro i tko je već treći kum prodaju jeftinu ideologiju. eventualno gibonni prodaje nešto glazbe. i to je otprilike to u hrvatskoj.

ono što je zanimljivo u radiohead slučaju je da je to napravio veliki band. i da su to napravili prvi. u hrvatskoj su to mogli napraviti hladno pivo, pips, chips & videoclips i eventualno jinxi. no oni su većinom zainteresirani za korporativna sponzorstva pivske industrije ili industrije kikirikija.

> na koji način diskografske kuće pomažu odnosno odmažu mladom bendu koji
> želi da objavi album

na majorima je manje od 5% stvarno profitabilnih glazbenika. to je informacija koju rijetko tko spominje, a nabrijani mladi glazbenici ne žele čuti ni kad im je netko gurne pod nos.

ovih dana diskografske kuće ne pomažu mladom bendu.

ovih dana diskografske kuće tonu i pokušavaju spasiti što se spasiti može. a teško da će spasiti poslovni model prodaje nosača zvuka. prošao voz.

> kakav je i kako funkcioniše odnos između muzičara i izdavača

nemam neposredno iskustvo. ne znam nikoga tko zna nekog uspješnog glazbenika koji je zadovoljan svojim odnosom s izdavačem. slično kao u odnosu s roditeljima. uvijek je djetetu u interesu reći kako se samo izborilo za svoj uspjeh. znam da je broj pop zvijezda jako mali u odnosu na broj wannabe pop zvijezda. jako jako mali. jako jako jako mali.

> kakva je uloga interneta u promociji muzike u hrvatskoj

svi glazbenici imaju myspace stranicu. neki imaju i svoju glazbu na last.fm-u. to je super.

> takodje, napisi mi tvoju kratku biografiju tj šta tačno radiš, jer ono što
> sam gledam na netu me bash zbunjuje

ovo je nešto ukratko na engleskom sa http://ki.ber.kom.uni.st :

“Nenad Romić (aka Marcell Mars, b. 1972), _free software advocate_, _cultural explorer_, _social instigator_…

Marcell is one of the founders of Multimedia Institute – mi2 and net.culture club mama in Zagreb. He initiated GNU GPL publishing label EGOBOO.bits, TamTam platform for on-line collaboration, NGODE software for NGOs financial management.

He initiated Skills sharing regular informal meetings of enthusiasts in mama + started Skills sharing’s satellites g33koskop and ‘The Fair of Mean Equipment’.

Marcell participated in collborative artistic projects like NRD Kit of NRD Van group of artists, gifoskop (interactive animation) together with Nikolina Pristas & Maja Marjancic, EditThisBanner (by Lina Kovacevic) and Flying Carpet (by Lala Rascic).

He was one of the organizers of summer camps “Otokultivator” on island Vis (together with URK/Mo=E8vara & EASA Croatia) and SummerSource (together with TacticalTech).

Marcell participated in curating or producing mi2 yearly exhibitions I’m still alive” (2001) i re:ConFreedom to creativity!” (2005) and in conceptual exhibition “System.hack()” (2006). He is a member of Creative Commons Team Croatia.”

ovdje je neki transkript o egoboobits labelu:
http://www.egoboobits.net/EnFrontPage

ovo su neki moji članci, intervjui na ovu i slične teme:
http://kiberkomunist.wordpress.com/2007/12/20/vratija-se-barba-u-ameriku/

http://www.egoboobits.net/MarcellMars_BooRefleksija
http://www.egoboobits.net/MarcellMars_EgoBooTxt
http://www.egoboobits.net/MarcellMars_ZastoGlazbaImaCijenu

http://2005.slobodastvaralastvu.net/
http://2005.slobodastvaralastvu.net/IzLozba
http://www.systemhack.org/SystemHackEng/SystemHackHr
http://www.systemhack.org/HakeriSeMoguSamoSlatkoNasmijati

http://www.gnupauk.org/FlossTxt008
http://2006.slobodastvaralastvu.net/
http://www.razmjenavjestina.org/MarcellMars/MarcellMarsTxtDanasnjiSvijetJeGeekovkiRaj
http://kiberkomunist.wordpress.com/2007/10/04/preprica-dosjetki/
http://kiberkomunist.wordpress.com/2007/10/02/narodnjaci-narodu/
http://kiberkomunist.wordpress.com/2007/09/19/intervju-u-glasu-istre-povodom-yaxwe-a/
http://www.picigin.net/logcells/#[[Intervju za kulturpunkt.hr]]
http://nrd.picigin.net/t_nrdkit/#[[NRD Van 4 04]]

Vratija se barba u Ameriku!

usa flag

On Tue, Dec 18, 2007 at 09:09:07PM +0000, jelena vesic wrote:
*You mentioned a possibility of publishing under the ‘fuck off’ or ‘suck my dick’ licenses. How do you see the difference between CC and ‘fuck off’ licensing on the practical level?*

Do sadržaja koji kritična masa korisnika želi korisnici će sigurno doći i taj sadržaj će biti razmjenjivan mrežom. Ti su korisnici prema današnjoj zakonskoj regulaciji kriminalci, a korisnike poprilično zabole dupe za to.

Neki broj proizvođača/ponuđača digitalnih podataka je zainteresiran za to da se za njihove podatke zainteresira kritična masa korisnika. Kada su njihovi podaci prepoznati oni očekuju materijalnu satisfakciju ili pažnju/slavu. Jedan od načina je da njihovi podaci budu prepoznati kao korisni za daljnju hibridizaciju/modifikaciju.

Neki proizvođači/producenti žele biti sigurni da neće biti tretirani kao kriminalci ako modificiraju/prikazuju tuđe već postojeće sadržaje. To mogu dobiti tako da im to odobre autori (u pisanoj formi) ili tako da mogu isčitati iz licence svoja prava oko daljnjeg prikazivanja i modificiranja. Kontaktiranje autora i dobivanje pismene dozvole je skupo i pain in the ass. Neke proizvođače/producente zabole dupe za dozvole.

Ako netko objavi rad pod licencom u kojoj ne piše ništa više od ‘fuck off copyright‘ postojat će neki broj ljudi koji će biti dovoljno ravnodušni da modificiraju i prikažu takvo djelo bez straha da će ih autor tužiti oko zloupotrebe rada. Ti ljudi su oni koje boli dupe za bilo koju licencu, njima ‘fuck off‘ ne čini apsolutno nikakvu razliku. Također postoji manji broj onih koji će shvatiti poruku “fuck off copyright“. No da bi takva poruka funkcionirala potreban je određeni stupanj povjerenja u autora rada (da te neće tužiti) i vjerojatno neki nivo (svjetonazorskog i/ili ideološkog) identificiranja sa upravo takvom porukom. Za bilo koji drugi slučaj takav tip licenciranja neće funkcionirati.

Takav pristup, na primjer, ne bi funkcionirao za projekte poput Wikipedije, znanstvene publikacije unutar akademskog sistema ili projekte koji bi htjeli da ih BBC, Wikipedija ili neki drugi važan projekt arhiviranja lako uvrsti u svoju arhivu.

Van prostora koji je omeđen radarom tržišta svašta je moguće. Unutar kruga relevantnih tržišnih vrijednosti za nekoga tko tek dolazi gotovo ništa nije moguće. Ipak, postoji nevelik broj ljudi koji misle da su Creative Commons licence i reforma režima intelektualnog vlasništva put ka zadovoljstvu svih uključenih u kompleksnu razmjenu digitalnih dobara. Njih svakako treba podržati jer je suočavanje s realnošću gruba igra koja treba posrednike. Za ostale PirateBay se čini kao zabavnija prečica ka Utopiji.

*What do you say when people ask how can the authors survive with the free licensing?* [pls ponovi onu smesnu paralelu sa hlebom u pekari i mp3-com na netu … mozes i da kazes nesto o egoboo kao primeru]

Ja kažem: ne znam. Nisam siguran ni da želim odgovarati na takvo pitanje ako je ono prvo koje se postavlja. Tada ih rado uputim na skupe poslovne edukacije. Ako još pritom imaju i iz njihove perspektive vrlo ‘tricky‘ pitanje poput: “…a kad uđeš u pekaru da li isto uzmeš kruh i ništa ne platiš…” Onda najčešće kažem da je jedina sličnost s pekarom to da je došlo vrijeme da je tržišna pozicija umjetnika postala nestabilna baš kao i tržišna pozicija pekara ili osobe koja stoji iza pulta i prodaje taj kruh. Taj problem se ne rješava zakonom o intelektualnom vlasništvu. Dva su smjera reakcija koje se time relevantno bave: politički aktivizam i novi poslovni modeli. Da, današnji svijet je prepun kontradikcija.

Kad nekom uzmeš kruh on ga više nema, kad nekom uzmeš ideju on je i dalje ima. Uzeti, imati, nemati i slični glagoli su naravno potpuno neprimjereni za svijet ideja, ali ljudi imaju tendenciju u novim poljima koristiti stare mape i to je sasvim legitiman način otkrivanja. Problem je kada se sa tim starim mapama krene u konstituciju novog polja.

Što se tiče autora u svijetu licenciranja slobode (sic!), na primjer, u polju glazbe su stvari nikad bolje: napraviš hit, sviraš i eto para. Problem je da mnogi zaboravljaju da je svirati legitiman rad, vrijeme i trud za koji je moguće dobiti neku materijalnu satisfakciju. U drugim poljima glazbe gdje žive svirke ne igraju baš neku ulogu treba aktivnost hibridizirati, transformirati i objediniti s nekim drugim poljem za koje postoji uspješniji poslovni model. Sličnu stvar bi preporučio i za druga polja. Pažnju skupite besplatnim digitalnim podacima i onda to naplatite u polju u kojem taj kredibilitet možete naplatiti. Ako vam se čini da je u vašem polju nemoguće ostvariti svoj interes, okanite se ćorava posla, to je onda *za vas* loš posao. Represivna zakonska regulativa vam neće pomoći.

Dobar izvor informacija za nove prilike je:
http://newmusicideas.com/
http://newmusicstrategies.com/
http://www.futureofthebook.org/
Krenuti dalje je samo par klikova daleko.

U Hrvatskoj postoji i problem da je tržište samo po sebi malo, a povrh toga da je infrastruktura za žive svirke potpuno zakržljala, neadekvatna (isključivo disko klubovi) i/ili vođena od strane najmrklijih primitivaca i mafijaša. No rješenje takve situacije ponovno ima najmanje veze sa zakonskom regulacijom intelektualnog vlasništva.

You stated that all we live in America today. How is it possible?* [ona tvoja prica o tome da svi zivimo na internetu i samin tim se pridrzavamo odredjenih regulativa… i o tome da smo sa te pozicije svi mi kriminalci … pls pomeni babu i mp3-ce]

Procesi apstrahiranja i digitalizacije Svega pretvorili su i globalizaciju u vrlo zanimljiv bućkuriš. Globalna harmonizacija zakonske regulative o intelektualnom vlasništvu ne bi smjela ići i bez izlazaka na globalne demokratske izbore. Ja želim glasati u Americi protiv političkih snaga koje služe filmskoj, glazbenoj i industriji zabave, jer na kraju oni kucaju i na moja vrata, a nema apsolutno nikakve vajde glasati za ispostave ispostava američke vanjske politike.

Gomila ljudi koji provode većinu vremena i energije u komunikaciji na internetu bolje su upoznati sa političkom situacijom u SAD-u nego s onim sto im se događa u lokalnom kontekstu. Vrlo često, jer lokalni kontekst zaostaje barem jedno desetljeće u komunikacijskoj infrastrukturi. Tako da je lakše misliti i mijenjati lokalno djelujući globalno. To što je ranije bila specifičnost provincije (“probiti se vani da bi te priznali u tvome selu…”) danas postaje pravilo koje moramo implementirati i u globalne demokratske procese. Problem s Evropskom unijom nije da je ona predaleka politička instanca nego to što je preblizu.

Zbog Interneta ja (kao i većina ljudi koje znam) sam još uvijek više Amerikanac nego Evropljanin. Kako je to moguće? Amerikanac se postaje bivajući ‘korisnikom’ u sintagmi ‘korisničko sučelje’.

Prepriča dosjetki

psst…Dosjetke caruju u svijetu poremećaja pažnje. Svašta će razne struke pokušati iskonceptualizirati nebili sakrili svoju ovisnost o dosjetkama. Vjerojatno najiritantnija mazanja očiju oko dosjetki dolaze iz svijeta suvremene umjetnosti. Svijet dnevnih politika služi samo da bi se svi složili kako je to sve skupa grozno. Marketing kao i obično nema preveliki problem s dosjetkama. Marketing ih prodaje. No dio prodaje je i pokušaj da se sa budalaštinama tipa 5P sakrije dosjetka kao jedini proizvod.

Dobra dosjetka mora se moći prepričati. Nije loše ni kad je dosjetka sakrivena iza URL-a, pogotovo ako URL počinje sa http://youtube. Ali još uvijek je ultimativni medij dosjetke usta-na-uho. Ako djelo (umjetničko, marketinško, medijsko, svakodnevno…) nije moguće prepričati slaba vajda od tog djela. Koga još zanima slušati nečiji doživljaj nekog djela. Jedina situacija u kojoj želim čuti nečiji doživljaj je kada taj doživljaj nadilazi svoje pobuđenje i kada upravo d doživljaj postaje prepričljiv.

Dugo vremena mi je ta priča bila omiljeni lajtmotiv i onda je Ana Hušman napravila super umjetnički rad “Ponašajte se kao kod kuće i dobro nam došli !!!!” i zamolila me da nešto napišem za knjižicu uz taj rad.. Heh.. ‘Kao naručeno’ naručeno 😉

Evo i teksta za knjižicu:

prepriča

imati šansu da u ekskluzivnom prostoru s viškom slobodnog vremena osjetimo i budemo eventualno uzneseni nekim umjetničkim djelom i nije baš neka šansa s kojom bi se ponosio. na stranu sva opća mjesta kritike ekskluzivnosti i patetike oko visoke umjetnosti no ono što mi najčešće nedostaje u djelima koja žude za mojim sofisticiranim instrumentima recepcije je – prepričljivost. ta divna karakteristika djela koja me u trenutku prepričavanja čini bliskijim s mojim sugovornikom, karakteristika u kojoj mogu zamisliti mog sugovornika kako djelo dalje prepričava drugima i kako to djelo postaje nit poveznica jedne male zajednice u nastajanju – zajednice koja rado prepričava neko umjetničko djelo.

da, često naša mala zajednica prepričavača prepričava našu opčinjenost duhovitim dosjetkama. no taj uvid čuvamo samo za sebe. podijeliti takvu razornu moć s nekim tko nije prošao inicijaciju prepričavanja izdaja je kakvu bi kaznili najcrnjim prepričavanjem i izopćenjem iz zajednice prepričavača.

osim duhovite dosjetke naša mala zajednica jako cjeni otkrivanje jedva primjetnih fenomena. jedva primjetni fenomeni zahtijevaju vrlo sofisticirano prepričavanje. da bi prepričavač uspio uspješno prepričati jedva primjetni fenomen gotovo uvijek mora biti uznesen fragilnošću tog jedva primjetnog fenomena. ponekad se poklopi da je jedva primjetni fenomen uznesen duhovitom dosjetkom i da su prepričavači u formi. tada prepričavanje postaje festival uznesenja i gotovo da i neprepričavači izvana uspiju osjetiti tu strast za prepričavanjem. tada je naša mala zajednica ugrožena.

zadnje što bi nam ikad trebalo je da neki prepričavač pokuša prepričati sve naše tajne neprepričavačima. osim ako to ne bi bilo zgodno za prepričati. ili ne daj bože duhovito. tada bi nas mogao prevariti.