aa

slomljen sam. ovo ne bi trebao pisati. muči me ono što lessig zove “patologizacija” aaronove tragedije. a bez veze. koga briga. zajebo nas je aaron kao nitko do sad. najviše na svijetu bi volio da se otkrije da je sve skupa super organiziran prank. da nas je fakat zajebo. hahaha.

muči me pomisao da je izračunao da ako se sad ubije njegova smrt može više promjeniti svijet nego bilo što što će napraviti u budućnosti. aaron je bio sposoban prepoznati sve igre koje se igraju i za svaku je znao točnu referencu na wikipediji. ako je ne bi bilo, dodao bi članak. znao je, bolje od bilo kojeg ekonomiste, teoriju igara. baš kao joker u batmanu. znao je ne samo kako pobjediti prateći tok i pravila, znao je mijenjati pravila igre dok bi istu igrao. the dungeon master. i batman i joker.

dio ovog cijelog tragičnog postava me podsjeća na jedan period početkom devedesetih kad sam često koristio primjer optužbe: “ti si latentni homoseksualac” kao optužbe od koje se nemoguće obraniti. ako se braniš dokazuješ da jesi. ako se ne braniš… well, nitko se ne bi ne branio. nije mi padalo na pamet da je sasvim ok reći: “ja sam homoseksualac. what’s your fucking problem?!?” nije mi palo na pamet dok mi frend iz srednje škole u jednom takvom nesporazumu nije upravo to rekao.

danas dvadeset godina kasnije to zvuči kao totalna glupost i primitivizam, ali tad početkom devedesetih većina ljudi u mom okruženju nije mogla zamisliti da je moguće reći: “ja sam homoseksualac. what’s your fucking problem?!?” taj je zajebani manevar izveo aaron. tužitelj je zaigrao klasičnu igru iživljavanja prijetnjama: “gotov si! sad si mrtav!” i aaron mu je odgovorio: “evo jesam. mrtav sam. what’s your fucking problem?!?”

ono s čim se ja ne mogu pomiriti je da ni za dvadeset ni za dvjesto ni za dvijehiljadečetrdesetosam jebenih godina nema više aarona. ne može mu nitko čestitati kako je onomad 2013. epski sjebo morona, kretena, kurvinog sina – tužitelja. ne možemo se zajebavati kako je jednako nebitno da li si peder ili nisi, kao i da li si živ ili nisi. jednostavno se ne mogu uživiti u matrix gdje je samoubojstvo samo jedan od questova na putu do glavnog čudovišta.

partizanski filmovi i puno puno više svi ostali ratovi koje sam gledao u međuvremenu ubili su mi entuzijazam oko toga da ima smisla ginuti za slobodu. kad god bi gledao partizanski film plakao bi poskrivećki, posramljen i stisnut što sam se za trenutak osjećao gordo kao što su oni gordo ginuli za nju. i onda se sramežljivko aaron, tamo negdje u nekom new yorku, naslonio na boška buhu, sirogojno i ne okrećući se gordo objesio za slobodu. ne znam kako više da plačem.

Wikirati.exyu

Wikirati.exyu

Izašao je tekst “Hrvatski WIkiLeaks okupirala desnica“. Tim povodom su mi postavili neki broj pitanja. Tekst je bio prekratak za sve moje izjave, pa u još jednom primjeru dobre medijske prakse objavljujem odgovore na svom blogu:

 

 

“P) Na koji način je sve Wikileaks povezan s pitanjem autorskih prava, creative commons pokretom i dijeljenjem informacija?

 

O) Wikileaks nema previše veze s pitanjem autorskih prava i strogogrežima intelektualnog vlasništva.

 

Wikileaks se prije svega bavi otkrivanjem dokumenata o kriminalnim idrugim nedopustivim radnjama državnih i vojnih aparata, kao i korporativnog sektora. Julian Assange vjeruje da su kroz povijest vlade i korporacije razvile zavjereničke strategije kako bi kontrolirale i eksploatirale svijet. Također vjeruje da će razotkrivanjem njihovih zavjera sistem biti prisiljen na pozitivne promjene ili u najmanju ruku da će izazvati krize koju će nezavjerenici iskoristiti pokretanje pozitivnih promjena.

 

Vjerovanje o konzekventnosti razotkrivanja zavjera je prisutno u hakerskim krugovima, prije svega u krugovima koji se bave sigurnošću,već nekoliko desetljeća. Hakerska zajednica je kroz svoju praksu anticipirala i problem režima intelektualnog vlasništva, prije svega pokretom slobodnog softvera otvorenog koda kojeg je pokrenuo 1984. Richard Stallman. Otvaranje softverskog koda je preduvjet široke participacije u tehnološkom razvoju, a koncept wiki softvera – potpuno otvorenog kolaborativnog procesa generiranja sadržaja na internetu -razvio je 1994. u ranim danima Interneta Ward Cunningham. Wikipedia je 10ak godina kasnije pokazala kako filozofija uključivanja i suradnje zajedno s uspješnom tehničkom implementacijom može iznjedriti projekt na koji će čovječanstvo biti ponosno stoljećima u budućnosti.

 

Vizionarski pokret slobodnog softvera uspio je u praksi ostvaritine vjerojatno moćnu tehnnološko komunikacijsku infrastrukturu (GNU/Linux operativni sistem, Apache web server, Sendmail, Mozilla webbrowser…) te nije čudno da je inspirirao mnoge i oživio optimizam koje su gajili mnogi avangardni umjetnički i politički pokreti. Creative Commons (zajedno s inicijativama poput Science Commons, OpenAccess i drugima) najvidljiviji je pokušaj primjene ideja i implementacija slobodnog softvera u kulturi i znanosti.

 

U tom smislu Wikileaks, Creative Commons, Wikipedija i pokret slobodnog softvera otvorenog koda imaju svoje zajedničko uporište u hakerskoj kulturi i mnogi ljudi/hakeri se identificiraju sa svim ovim projektima. No, kako je hakerska scena izuzetno živa u diferenciranju mogu zamisliti mnoge hakere koji se ne bi složili s ovom mojom tvrdnjom 🙂 Tim bolje za hakerski pokret!

 

P) Kako komentiraš činjenicu da je Rusija dobila svoju inačicu Wikileaksa, te da je Wikileaks zapravo dobio svoje izdanja u Hrvatskoj, Crnoj Gori i Srbiji. Misliš li da bi se mogli pojaviti i “zviždači” u našoj državi? Imamo li ikakvu scenu za to?

 

O) Wikileaks je uspio privući toliku planetarnu medijsku pozornost da nečudi pojavljivanje raznoraznih inačica Wikileaksa širom svijeta.

 

Ljudi koji se u Hrvatskoj bave sigurnošću, najčešće bez ikakvog interesa za računalnu sigurnost, su većinom pomahnitali desničarski paranoici koji s potpuno kontroliranim medijima stvaraju perverzne neprincipjelne koalicije bazirane na manipulacijima oko objava raznoraznih dokumenata koje onda rezultiraju skandalima koji pakrijetko dolaze na dnevni red pravne države. Ne očekujem da će se išta promjeniti po tom pitanju. Wikileaks.hr samo pokazuje razin uperverzije u prijevodu Wikileaks fenomena u lokalni kontekst.

 

Teško mi je zamisliti grupu ljudi koji ne bi bili pripadnici tzv.hrvatskog obavještajnog podzemlja, koji bi bili spremni pridržavati se vrlo zahtjevnog sigurnosnog protokola, a koji bi onda i zadobili povjerenje ljudi u Hrvatskoj koji bi proslijedili dokumente koji ne bi bili korišteni isključivo u poluprivatne lokalne intrige.

 

P) Upoznat si s radom piratskih partija, u Srbiji je nedavno osnovana Piratska stranka Srbije. Da li smatraš da bi u Hrvatskoj trebala zaživjeti na političkoj sceni isto jedna takva stranka?

 

O) Ne vjerujem da je moguće u Hrvatskoj (ili Srbiji) izgraditi ozbiljnu političku platformu na ideji Piratske partije. U Švedskoj i Njemačkoj su osnivanju i radu Piratske partije prethodile vrlo ozbiljne i vidljive javne diskusije o restriktivnom režimu intelektualnog vlasništva, privatnosti i sigurnosti na Internetu. U Švedskoj su diskusije i artikulaciju proizveli Piratbyrån i The Pirate Bay, a u Njemačkoj slavni Chaos Computer Club, hakerska organizacija osnovana još davne 1981.

 

Temama i problemima koje proizlaze iz komunikacijskih tehnologija u Hrvatskoj se ne bavi nijedna utjecajna politička stranka, a relevantne aktivističke inicijative poput Prava na grad, Slobodnog filozofskog ili ekoloških udruga nemaju nijednu od tih tema na svom radaru. Kak osmo došli u tu situaciju je vrlo kompleksan problem i jedino što u ovom času želim ustvrditi je da to nije problem i nedostatak medijskog osviještavanja, marketinga, PR-a ili što su već najčešće paušalne kritike dežurnih kritičara svake inicijative koja ne uspije, a teško da je imala ikakve šanse da uspije u bilo kojem trenutku svog postojanja.

 

Ljudima koji se u nekom času ipak pozabave problemima restriktivnog režima intelektualnog vlasništva, slobodama na internetu ili najširoj primjeni slobodnog softvera  nevjerojatno je da ostatak svijeta to neprepoznaje i ne čini ništa u tom smjeru. To izaziva kratke bljeskove entuzijazma koji najčešće vrlo brzo splasnu nakon što se suoče sproblemima iznošenja bilo kojeg problema u društvu s marginalne pozicije. Nažalost to je pozicija i sudbina Piratskih partija na prostoru bivše Jugoslavije.

P) Kao pripadnik hakerske subkulture čime se naša scena trenutno najviše bavi?

 

O) Hakerska subkultura, priuštit ću si gušt reprezentacije, se u Hrvatskoj ne bavi ničim holivudski spektakularnim. Redovito se okuplja (sporim trendom okrupnjavanja), razmjenjuje hakerska znanja ivještine. Solidarizira se s neznalicama tako što im rado instalira, popravlja pizdarije na GNU/Linuxu operativnom sistemu i uči neznalice kako da se osamostale u prakticiranju slobodnih tehnologija. Učimo,učimo i samo učimo!

Wikileaks je izmislio wikileaks korisnika

marcell_tportal
Intervjuirali su me povodom Wikileaksmanije za jedan od hrvatskih portala. Kao predstavnika hakerske kulture. Sutra bi trebalo biti objavljeno tako da ću ovom prilikom isprobati opciju objavljivanja u budućnosti 😉

 

INTERVJU:
  • Kako komentiraš najnoviju objavu Wikileaksa, smatraš li da je to pozitivna stvar?

Korištenjem digitalnih mreža moguće je optimizirati većinu problema koji proizlaze iz loše organizacije i logistike. Državni birokratski aparati širom svijeta su u tom pogledu u popriličnom raspadu. Preskupi, neprohodni, korumpirani, neučinkoviti. Korporacije su našle načina kako da ih korupcijom naprave prohodnima i dovoljno jeftinim za vlastitu profitnu učinkovitost. Hakerima je dosadilo čekati digitalnomrežno opismenjavanje državnog aparata, medijskih industrija i industrija zabave. Do sada, svega nekoliko vlada u svijetu uspjelo je sramežljivo postaviti nekoliko spreadsheetova svojih godišnjih budžeta; novinari se u panici sindikalno udružuju i optužuju blogere-amatere i Google za svoje egzistencijalne nedaće; medijske industrije tuže i vrište uzduž i poprijeko sudova i pravosuđa. The Pirate Bay nešto ranije, a ovih dana Wikileaks odgovori su hakerskog nestrpljenja na čekanje da se ostatak svijeta opismeni. Nakon što je izmislila računalo i računalne programe računalna zajednica je izmislila i računalnog korisnika. Običnom čovjeku je trebalo neko vrijeme da se prilagodi toj novoj ulozi. Wikileaks je izmislio wikileaks korisnika i trebat će neko vrijeme da se novinari, političari, vojni analitičari, teoretičari zavjera, komunikacijski voajeri i mnogi drugi prilagode toj novoj ulozi.

  • Zbog čega se u ovakvim situacijama uvijek pojavljuju razne teorije zavjere? Primjerice, Iran je uvjeren da su Amerikanci sami organizirali curenje vlastitih diplomatskih depeša… Kako ti gledaš na motive Juliana Assangea i Wikileaksa? Vjeruješ li da djeluju u dobroj namjeri raskrinkavanja loših ljudi i politika?

Teorije zavjera su poraz kapaciteta za analitiku pred kompleksnim problemima. U tom smislu teorija zavjere u budućnosti može biti samo još više i više. Teorije zavjera su buka u kanalu. Motivi Juliana Assangea i Wikileaksa proizlaze iz kolektivne hakerske fantazije da će masovna individualna upotreba jakih enkripcija zaštiti privatnost i osnažiti individualnost, a razotkrivanje tajni udružene moćne elite srušiti zle monopole velikih korporacija i korumpiranih vlada. Osobno poznajem neki dio ljudi koji su uključeni u tehničku podršku stvaranja infrastrukture Wikileaksa i među njima postoje samo entuzijastični idealisti. Ljudi koje poželite poljubiti od sreće iako vam oni to nikada neće dozvoliti. No motivi su ovdje relativno nevažni. Konzekvence slijede akciju, ne nužno motive. Ono što je bitno važnije su motivi internacionalne zajednice da ubiju dostavljača poruke, a ne da se pozabave najozbiljnijim sakrivanjem američkih ratnih zločina, špijuniranjem Ujedinjenih naroda, otmicama nedužnih ljudi iz Njemačke i brojnim drugim zločinima. Vjerojatno najbolji primjer takvih konzekvenci možemo vidjeti u Hrvatskoj gdje međusobna obavještajna borba loših s gorima daje rijetke rezultate osuđivanja ratnih zločinaca i zatvaranja opakih lopova zbog gospodarskog kriminala.

  • U do sada objavljenim dokumentima se vidi da je Kina poticala hakerske napade na Google. Kako to komentiraš? Tko ima veće šanse za pobjedu u dugoročnom sukobu jedne moćne države i jedne moćne korporacije?

U ovakvom sukobu se ne radi samo o tehničkoj zaštiti ili tko dugoročno ima bolje hakere. Takvim spektakularnostima se već dovoljno bave u komercijaliziranom sportu i Hollywoodu. Moćne, a još više nemoćne, države preuzimaju diskurs velikih korporacija, pa govore o učinkovitosti, outsourcingu, smanjenju troškova, konkurentnosti, javno-privatnim partnerstvima. U isto vrijeme korporacije poput Google-a i Facebook-a govore o promjeni paradigmi, univerzalnom pristupu, dostupnosti, povezivanju, solidarnosti. Maske padaju u slučajevima poput Wikileaksa gdje oportune korporacije unisono s državnim aparatom djeluju u micanju Wikileaksa sa Interneta. Sukob Google-a i Kine, trend zamjene narativa od strane korporacija i država, kao i sigurnosna kriza koju je izazvao Wikileaks upućuje na vjerojatno najveću krizu današnjice, a to je kriza institucija. Ključna pitanja su: kako ćemo izgraditi razrušeno povjerenje u ideju zajedničkog? reprezentacije i upravljanja tim zajedničkim? kako uspostaviti povjerenje da oni koji se povode interesom neće brutalno eksploatirati one koji su nezaštićeni i primorani prodavati svoju nesigurnost? Ironično je da vjeru u ponovnu izgradnju institucija danas bude subverzivne akcije hakerske zajednice i/ili gigantskih korporacija poput Google-a. Wikileaks i Google progresivnim djelovanjem u mnogim poljima upućuju i produbljuju veliku krizu uzrokovanu podkapacitiranošću raznih aktera na prilagodbu novim konstelacijama. Ipak, nisam siguran da je vizija ponovne izgradnje zajedničkog hakerske zajednice, a još manje progresivnih korporacija, ono u što bi trebalo investirati sve naše fantazije. Oni trebaju pomoć i mobilizaciju najširih slojeva društva i političke zajednice.

  • Je li uopće moguće potpuno ukoloniti/ubiti Wikileaks s interneta? Odnosno, postoji li realna mogućnost da se na internetu spriječi nekoga da objavi ono što objaviti želi? Ili su to samo uzaludni pokušaji?

Tehnička infrastruktura Wikileaksa je relativno jeftina i jednostavna za izvesti. Svaki napad na Wikileaks će rezultirati dodatnim decentraliziranjem što u konačnici tu infrastrukturu čini snažnijom i otpornijom na buduće napade. Nemoguće je zaustaviti trend koji je Wikileaks uspostavio. Ono što bi bio racionalan pristup, a što je malo vjerojatno da će se dogoditi, je kolektivni poziv Wikileaksu bude još odgovorniji u selektiranju, uređivanju dokumenata i obavještavanju potencijalno ugroženih prije nego što se dokumenti pojave na Internetu. Vrlo je neodgovorno demonizirati Wikileaks. Takav pristup će samo mobilizirati vrlo moćnu hakersku zajednicu da nastavi raditi na razotkrivanju svih digitaliziranih tajni nakon čega bi se moglo dogoditi da se internet transformira u najživlju mašineriju dokumentiranog nepovjerenja i prepucavanja u povijesti ljudske civilizacije. U kaosu koji tako nastane gola sila će krenuti protiv pismenosti, znanja i dostupnosti koje su stvorile digitalne mreže. Taj kaos bi mogao biti izgovor za uništavanje interneta.

Re: Mike Masnick nudi nadu za glazbenu industriju (prezentacija na sajmu NARM)

eto.. čini se da mogućnost slanja mejlom žešće oživljava ovaj blog.. sad mi je u stvari problem da ovaj komenatar ne mogu poslati mejlom na moje journals at last.fm.. uf.. uf.. kad će to sve skupa biti interoperabilno… never mind..

i dalje komentari stižu sa http://glazba20.com/ ,a današnji post je baš dobar.. evo malog citata citata citata:
“Kad netko želi da mu kažemo što će zamijeniti novine, zapravo zahtijevaju da im se kaže da ne živimo u vremenu revolucije. Traže da im se kaže da se stari sustav neće raspasti prije nego li ga novi zamijeni. Žele čuti da stari socijalni ugovori nisu u opasnosti, da će centralne institucije ostati sačuvane, da će nove metode širenja informacija prethodnu praksu poboljšati, a ne prekinuti. Žele da im se laže. Sve je manje i manje ljudi spremno izreći takve laži.”

fala dusu i na trudu pri prevođenju 😉

Sent to you by marcell via Google Reader:

By: marcell mars

via Comments on: Mike Masnick nudi nadu za glazbenu industriju (prezentacija na sajmu NARM) by marcell mars on 6/23/09

super je kako gubitnici pronalaze razloge da umanje uspjeh pobjednika.. kao ne valja im strategija jer su oni otprije poznati.. pa da! to upravo i *je* poanta…

oni koji su poznati i uspješni znaju iskoristiti priliku i prilagoditi se novonastaloj konstelaciji… bezbroj je onih koji su poznati i ne snalaze se, gube, čmrlje, cmizdre i čekaju da ih spasi grozna i pohlepna industrija, kao što su čekali i da ih neko ranije spasi od te groze i pohlepe….

pozicija s koje se ulazi u svijet u kojem reputacija i preporuka znači gotovo sve je jedan od najbitnijih parametara… nepoznatima je i dalje prvi korak da postanu poznati… nakon što se s te pozicije pomaknu u komercijalni uspjeh gubitnici će i dalje moć govorit kako je to zbog toga što su već bili “poznati” ;)

metkalfeov zakon kaže da je vrijednost telekomunikacijskih mreža proporcionalna broju korisnika [n(n-1)/2]. nije teško izračunati s kolikom prednosti kreću u digitalne mreže oni koji su reputaciju izgradili u svijetu van digitalnih mreža. ono što je pitanje za “poznate” je da li će oni to fakat i iskoristiti.

http://en.wikipedia.org/wiki/Metcalf%27s_law

Things you can do from here:

nesporazum kreće iz poimanja pojma vlasništva

Ovo je drugi post poslan iz Google Readera. Pogledao sam prvi post i zaključio da sam odustao od inzistiranja na mejlovima s čistim tekstom. Nedostaje mi da u Google Reader mejlu ubacim neku sličicu, a neda mi se isprobavati da li HTML uopće pomaže. Imam 37 godina i jako sam ostario. Prihvaćam poraz 🙂

Sent to you by marcell via Google Reader:

By: marcell mars

via Comments on: Odgovor američkog diskografskog udruženja RIAA na otvoreno pismo odvjetnika Charlesa Nessona by marcell mars on 6/1/09

mislim da cijeli nesporazum kreće iz poimanja pojma vlasništva. vlasništvo je *pravo*. o ograničavanju mogućnosti iskorištavanja nečijeg predmeta vlasništva brinu se vlasnici i (eventualno) država. to ograničavanje zahtjeva iskorištavanje raznih resursa.

u času kad ograničavanje zahtjeva veći ulog (u resursima) od koristi iskorištavanja predmeta vlasništva postoji nekoliko mogućih scenarija za vlasnike. jedan je da zatraže pomoć od države pozivajući se na svoje pravo. drugi je da odustanu od poslovnog modela i očekivanja zarade od vlasništva koje zahtjeva toliki ulog u resursima zaštite.

država ulaže resurse u zaštitu privatnog vlasništva. preko svakog pojedinačnog slučaja čuva jedan od temeljnih principa svog postojanja. ta cijena za državu/društvo može kao i u slučaju lošeg poslovanja biti previsoka s obzirom na društveni dobitak.

država najčešće odbija zaštiti pravo vlasništva u slučaju da skupina koja traži zaštitu nije dovoljno jaka da se predstavi kao univerzalni reprezent društva. u slučaju hrvatske države to mogu biti odbjegli srbi koji traže da im se vrate oduzeti stanovi za vrijeme njihovog izbivanja iz hrvatske ili na primjer crkva koja traži da joj se vrati ono što joj je oduzela država prethodnica. u slučajevima fizičkih objekata jasno je da oni koji iskorištavaju te objekte imaju ekskluzivitet nad iskorištavanjem.

u slučaju digitalnih objekata ne postoji ekskluzivitet nad iskorištavanjem. digitalni objekti u smislu konzumiranja su nepotrošivi. njihova vrijednost se može mjeriti u sasvim drugom registru.

ekskluzivno poznavanje sadržaja nekog digitalnog materijala može napraviti odlučujuću prednost u prevođenju znanja/poznavanja sadržaja u drugi medij (npr. prijenos znanja u prodizvodnju fizičkih objekata koje je moguće lako prodati).

kulturno-umjetnički digitalni sadržaji su manje iskoristivi u prevođenju u drugi medij i oni prije svega služe proizvodnji doživljaja i iniciranju komunikacije i socijalizacije upletenih u doživljavanje.

današnja društva imaju tendenciju prepoznavati znanje i kulturu kao visokopoželjnu društvenu vrijednost, no infrastruktura digitalnih mreža je u tolikoj mjeri revolucionarna za sve prijašnje modele zaštite prava vlasništva da pokušaj da se zaštiti vlasništvo na dosadašnji način iziskuje od društva previsoku cijenu. realizacija takve zaštite je komunikacijska infrastruktura koja ukida gotovo sve druge konstitutivne vrijednosti društva (npr. sloboda govora, pravo na privatnost i druga ljudska i građanska prava).

rezultat nesnalaženja države u reguliranju digitalnih mreža u sferi (pop)kulturnih proizvoda je šizofrenija u kojoj većina ljudi uživa u “kriminalu” potrošnje, a manjina dosada privilegiranih osjeća se izdanom. svi zajedno su najčešće svjesni svih dobrobiti poput dostupnosti znanja, djeljenju i proizvodnji novih znanja (npr. wikipedia).

moram priznati da ne suosjećam sa razbijanjem mita o zaslužnoj kreativnoj individui koja ovih dana pati jer je nitko (financijski) ne poštuje.

jedan od mogućih pogleda na problem devalvacije vrijednosti popularne glazbe je i u devalvaciji distinktivnog u glazbi. kroz stotinjak godina i nakon nekoliko ciklusa iz narativnog u apstraktno pitanje je da li možemo zadržati istu cijenu po jedinici sadržaja. a ako je to samo pitanje tržišnih dinamika neka crkne glazba, jebe mi se.

Things you can do from here:

Inovacije pokreta slobodnog softvera

newkad ste zadnji put otišli na predavanje jer vam se teza i tema učinila zanimljivom? svaku tezu moron može pretvoriti u moru.. zajebano je to s reputacijom… u ovom mejlu izložit ću vam tezu/temu o kojoj ću danas govoriti na g33koskopu u mami u 19:00.. ukratko… skoro…

  • za slobodni softver kažu da samo kopira već uspješne softverske projekte i da ništa inventivno ne proizvodi. da je beskrajno dosadan i da uvijek kasni za stvarno inventivnima.
    • u polju korisničkog sučelja više manje to je i istina. + kao i obično o tome kako nešto izgleda svi imaju neki stav.

o tome uopće neću govoriti. grafičko korisničko sučelje linuxa, osxa, windowsa: ista paradigma isto pakovanje.

pozabavit ću se idejom novog.

  • s jedne strane idejom novog kao predatorske ultimativne diferencijacije novog naspram starog koje se upravo ukida tim genijalnim novim. ideje novog koju jako voli tržište.
  • s druge strane idejom novog za koju boris groys kaže da je ideja živog, stvarnog i prisutnog. ili za kierkegaarda (nema šanse da bi ga dobro napisao da ne prepisujem iz knjige) “novo je razlika bez razlike, ili razlika s onu stranu razlike, razlika koju nismo u mogućnosti prepoznati jer je ne možemo povezati niti s jednim otprije poznatim strukturalnim Kodom.

pokret slobodnog softvera svojom je kolaborativnom praksom, hakiranjem pravnog sistema, ukidanjem privatnog vlasništva nad idejama, svođenjem autorstva na atribuciju u softverskom repozitoriju ostvario većinu ciljeva avangardnih umjetničkih/političkih pokreta… ars electronica je 1999. napravila svoju simboličku gestu prepoznavanja i dodijelila GNU/Linux operativnom sistemu prestižnu nagradu. priča završena. na novom macbooku pro teško da uopće postoji kakva referenca na taj događaj. a i zašto bi? vrijeme je za raspoznavanje novog novog. novog novog novog.

nijedna inovacija nije pala s marsa. dobar trenutak raspoznavanja “nedrukčije” jednakosti neke inovacije iz prošlosti je mjera prilagodbe koju su nove inovacije morale odraditi ne bi li se nastavile na te iste stare.. nekad neraspoznatljive, a danas tako kristalno jasno nove…

pričat ću o tome što su sve google, amazon, yahoo! i ebay morali izmisliti ne bi li se prilagodili na ono što je stvorio slobodni softver… neprekinuti niz inovacija u kojem se u ovom trenutku ništa ne presijava i ne leti po ekranu, a kad pogledaš u nazad usereš se od razlike s onu strane  razlike..

i tako.. možda još ponešto… pa kog zanima neka dođe…

Diktatura napljuganih queer robota

Diktatura napljuganih queer robotaTeo je dobio poziv da pošalje neke ideje na temu “100 ideja za modernu Hrvatsku”. Nisam baš imao vremena razrađivati svoj odgovor, ali nakon još jednog čitanja čini se sasvim ok 😉

ne znam koliko ima prostora ali ako ima baš jako malo onda bi ja rekao da je moja ideja za modernu hrvatsku:

“diktatura napljuganih queer robota.”

a ako ima prostora za više rečenica onda bi to bila:

država koja osigurava komunikacijsku infrastrukturu gdje je najbazičniji fizički layer komunikacije, kablovi/optika, u vlasništvu države i koji održava agencija, pa daje svim ostalim akterima na tržištu pod istim uvjetima. druga bazična komunikacijska infrastruktura radiofrekvencijski spektar je dereguliran poput 2.4Ghz frekvencije. država samo propisuje jačinu odašiljača, a potiče projekte komunalnih distribuiranih mreža koje se grade bottom up investicijama od strane krajnjih korisnika.

osim p2p bottom up komunikacijske infrastrukture potrebno je deregulirati mobilnu telefoniju na isti način. znači t-com, vip i tele2 nemaju monopol na infrastrakturu i usluge. nakon razdvajanja otvara se slobodnije tržište za davanje usluga u mobilnoj telefoniji.

logički layer ostaje u smjeru TCP/IP koji ne diskriminira nodove u mreži kao ni sad. za to je jako važna neutralnost davanja komunikacijskih usluga. u tom layeru davatelji usluga su dužni ponuditi defaultnu enkripciju i anonimnost. tehnologije poput pgp-a, tora i openssl-a su default. to se odnosi i na internet i na koju god već telefoniju.

u sadržajnom layeru koji je sad već potpuno digitaliziran pa iz tog razloga ukinuti intelektualno vlasništvo (kakvim ga poznajemo).

slobodna tehnologija (softver, hardver), znanost i kultura!!!!

u takvom društvu crkva aplicira sa svojim projektima na ministarstva kao i bilo koja druga udruga građana, droge su legalizirane i poticani su projekti mikrokredita sa mikroplaćanjem koji bankama jebeno jebu majku…

eto… nije to tako puno kako se čini… in my lifetime 😉

Gesti_kuliranje

monkeyOn Fri, Feb 01, 2008 at 01:54:09PM +0100, Nikola Radisic wrote:
> pozdrav dakle, radim pricu za čiju osnovu mi je
> poslužio gest benda radiohead da ne obnove
> ugovor sa izdavačem već objave muziku besplatno
> na netu zanima me kako ti vidiš taj gest

ovo sam napisao na artists@egoboobits.net mailing listi u vrijeme kad je najavljeno da će imati besplatan download:

teško ćemo ovaj potez moći procjenjivati kao siguran model za budućnost. oni su prvi. to super pogoduje hype-u. i neka. neda mi se ići tražiti ali pročitao sam negdje da je iphone dobio besplatni push entuzijasta vrijedan oko 400 milijuna dolara. nitko ih nije plaćao a ljudi su pisali, fwrdirali i nabrijavali. apple je veliki majstor medijskih igara. očito i radiohead. šteta što se pips, chips & video clips toga ranije nisu sjetili. oni jedini imaju potencijal za kakav takav sličan hype u hrvatskoj.

gesta radioheada je samo još jedna u nizu gesti koje najavljuju smrt recording glazbene industrije kakvu poznajemo. madonna je potpisala za live motion tour operatera za $120 miliona. live motion zarađuje organizacijom koncertnih tura, prodajom svih mogućih promotivnih proizvoda u takvom poslovnom modelu što veći broj ljudi čuje madoninu glazbu to je veća šansa da će doći na koncert. za mjesto na koncertu nije važno da li su slušali glazbu za koju su platili ili ne.

mtv.com u svom članku u tri djela “The Year The Music Industry Broke” donosi dobar pregled svih važnijih događaja koji upućuju na najavljenu smrt recording glazbene industrije.

> šta to znači za muzičare a šta za izdavača

za glazbenike prostor globalnih digitalnih komunikacija znači mogućnost direktnog kontakta sa svojim slušateljima. novi problem za glazbenike je kako da u konstelaciji ogromne količine glazbe i drugih glazbenika koji također mogu direktno doći do slušatelja zaokupiti pažnju krajnjeg korisnika. novoj glazbi velika je konkurencija i stara glazba koju je gotovo u cjelosti moguće skinuti sa mreže. krajnji korisnik danas je češće kolekcionar i istraživač jer ima priliku kompletirati opuse svih važnijih, kultnih, nevažnih, gotovo svih glazbenika koji su ikad svirali. novoj, a i staroj glazbi, konkurencija su također i gomila drugih zabavnih sadržaja: video igre, tv serije, internet, facebook… u životu svakog čovjeka samo je 24 sata dnevno. a treba i spavati 😉

za izdavače? u opisanome postoji veliki prostor potrebe. na tu potrebu treba odgovoriti. ne više samim izdavanjem, koliko novim poslovnim modelima, hibridnim formatima zabave, viralnim marketingom ili kojim god već buzzwordom koji je popularan ovaj tjedan.

> koliko je to marketing, a koliko realna potreba muzičara

ja ne bi razdvajao marketing od realne potrebe glazbenika. takvo pitanje najcesce dolazi iz jedne zastarjele iluzije o progresivnoj (pop) kulturi gdje se progresivnu kulturu vidi kao nešto mimo tržišnih dinamika. realna potreba glazbenika je da iskomunicira svoju priču sa publikom. nikada se to ne svodi samo na glazbu. čak skrivanje autorskog identiteta može stvoriti priču koja bi u nekom određenom kontekstu odradila dobar marketinški posao.

ono što je bitno u odnosu kulture i tržišta je pitanje (intelektualnog) vlasništva. po tom pitanju gnu pokret slobodnog softvera je donio izvrsnu soluciju: pravni hak. taj pravni hak je opća javna licenca (eng. gnu general public licence). definicija slobodnog digitalnog sadržaja kojeg nitko (privatno) ne posjeduje izražena u pravnom dokumentu koji restriktivnu zakonsku regulaciju okreće protiv same sebe najljepša je konstitutivna gesta jednog avangardnog pokreta u povijesti. u slučaju softvera i vrlo uspješna u primjeni.

tu je gestu u kulturi puno autora preuzelo sa creative commons atributtion share-alike licencom. ono gdje bi ja tražio subverzivni politički potencijal pop kulture je upravo polje koje adresira problem vlasništva. estetika, žanr, životni stil, deklarirani aktivizam autora su po tom pitanju potpuno irelevantni. ionako te stvari samo adresiraju specifične tržišne niše. revolucija se uvijek jako dobro prodavala.

> da li je ovakav nacin prodaje i promocije muzike moguc u hrvatskoj

moguća je promocija. egoboobits.net je krenuo s besplatnim (ali i slobodnim) downloadom još početkom 2001. prodaje nema. sasvim je svejedno da li je copyrightana ili ne.

severina prodaje izgled. thompson, škoro i tko je već treći kum prodaju jeftinu ideologiju. eventualno gibonni prodaje nešto glazbe. i to je otprilike to u hrvatskoj.

ono što je zanimljivo u radiohead slučaju je da je to napravio veliki band. i da su to napravili prvi. u hrvatskoj su to mogli napraviti hladno pivo, pips, chips & videoclips i eventualno jinxi. no oni su većinom zainteresirani za korporativna sponzorstva pivske industrije ili industrije kikirikija.

> na koji način diskografske kuće pomažu odnosno odmažu mladom bendu koji
> želi da objavi album

na majorima je manje od 5% stvarno profitabilnih glazbenika. to je informacija koju rijetko tko spominje, a nabrijani mladi glazbenici ne žele čuti ni kad im je netko gurne pod nos.

ovih dana diskografske kuće ne pomažu mladom bendu.

ovih dana diskografske kuće tonu i pokušavaju spasiti što se spasiti može. a teško da će spasiti poslovni model prodaje nosača zvuka. prošao voz.

> kakav je i kako funkcioniše odnos između muzičara i izdavača

nemam neposredno iskustvo. ne znam nikoga tko zna nekog uspješnog glazbenika koji je zadovoljan svojim odnosom s izdavačem. slično kao u odnosu s roditeljima. uvijek je djetetu u interesu reći kako se samo izborilo za svoj uspjeh. znam da je broj pop zvijezda jako mali u odnosu na broj wannabe pop zvijezda. jako jako mali. jako jako jako mali.

> kakva je uloga interneta u promociji muzike u hrvatskoj

svi glazbenici imaju myspace stranicu. neki imaju i svoju glazbu na last.fm-u. to je super.

> takodje, napisi mi tvoju kratku biografiju tj šta tačno radiš, jer ono što
> sam gledam na netu me bash zbunjuje

ovo je nešto ukratko na engleskom sa http://ki.ber.kom.uni.st :

“Nenad Romić (aka Marcell Mars, b. 1972), _free software advocate_, _cultural explorer_, _social instigator_…

Marcell is one of the founders of Multimedia Institute – mi2 and net.culture club mama in Zagreb. He initiated GNU GPL publishing label EGOBOO.bits, TamTam platform for on-line collaboration, NGODE software for NGOs financial management.

He initiated Skills sharing regular informal meetings of enthusiasts in mama + started Skills sharing’s satellites g33koskop and ‘The Fair of Mean Equipment’.

Marcell participated in collborative artistic projects like NRD Kit of NRD Van group of artists, gifoskop (interactive animation) together with Nikolina Pristas & Maja Marjancic, EditThisBanner (by Lina Kovacevic) and Flying Carpet (by Lala Rascic).

He was one of the organizers of summer camps “Otokultivator” on island Vis (together with URK/Mo=E8vara & EASA Croatia) and SummerSource (together with TacticalTech).

Marcell participated in curating or producing mi2 yearly exhibitions I’m still alive” (2001) i re:ConFreedom to creativity!” (2005) and in conceptual exhibition “System.hack()” (2006). He is a member of Creative Commons Team Croatia.”

ovdje je neki transkript o egoboobits labelu:
http://www.egoboobits.net/EnFrontPage

ovo su neki moji članci, intervjui na ovu i slične teme:
http://kiberkomunist.wordpress.com/2007/12/20/vratija-se-barba-u-ameriku/

http://www.egoboobits.net/MarcellMars_BooRefleksija
http://www.egoboobits.net/MarcellMars_EgoBooTxt
http://www.egoboobits.net/MarcellMars_ZastoGlazbaImaCijenu

http://2005.slobodastvaralastvu.net/
http://2005.slobodastvaralastvu.net/IzLozba
http://www.systemhack.org/SystemHackEng/SystemHackHr
http://www.systemhack.org/HakeriSeMoguSamoSlatkoNasmijati

http://www.gnupauk.org/FlossTxt008
http://2006.slobodastvaralastvu.net/
http://www.razmjenavjestina.org/MarcellMars/MarcellMarsTxtDanasnjiSvijetJeGeekovkiRaj
http://kiberkomunist.wordpress.com/2007/10/04/preprica-dosjetki/
http://kiberkomunist.wordpress.com/2007/10/02/narodnjaci-narodu/
http://kiberkomunist.wordpress.com/2007/09/19/intervju-u-glasu-istre-povodom-yaxwe-a/
http://www.picigin.net/logcells/#[[Intervju za kulturpunkt.hr]]
http://nrd.picigin.net/t_nrdkit/#[[NRD Van 4 04]]

Vratija se barba u Ameriku!

usa flag

On Tue, Dec 18, 2007 at 09:09:07PM +0000, jelena vesic wrote:
*You mentioned a possibility of publishing under the ‘fuck off’ or ‘suck my dick’ licenses. How do you see the difference between CC and ‘fuck off’ licensing on the practical level?*

Do sadržaja koji kritična masa korisnika želi korisnici će sigurno doći i taj sadržaj će biti razmjenjivan mrežom. Ti su korisnici prema današnjoj zakonskoj regulaciji kriminalci, a korisnike poprilično zabole dupe za to.

Neki broj proizvođača/ponuđača digitalnih podataka je zainteresiran za to da se za njihove podatke zainteresira kritična masa korisnika. Kada su njihovi podaci prepoznati oni očekuju materijalnu satisfakciju ili pažnju/slavu. Jedan od načina je da njihovi podaci budu prepoznati kao korisni za daljnju hibridizaciju/modifikaciju.

Neki proizvođači/producenti žele biti sigurni da neće biti tretirani kao kriminalci ako modificiraju/prikazuju tuđe već postojeće sadržaje. To mogu dobiti tako da im to odobre autori (u pisanoj formi) ili tako da mogu isčitati iz licence svoja prava oko daljnjeg prikazivanja i modificiranja. Kontaktiranje autora i dobivanje pismene dozvole je skupo i pain in the ass. Neke proizvođače/producente zabole dupe za dozvole.

Ako netko objavi rad pod licencom u kojoj ne piše ništa više od ‘fuck off copyright‘ postojat će neki broj ljudi koji će biti dovoljno ravnodušni da modificiraju i prikažu takvo djelo bez straha da će ih autor tužiti oko zloupotrebe rada. Ti ljudi su oni koje boli dupe za bilo koju licencu, njima ‘fuck off‘ ne čini apsolutno nikakvu razliku. Također postoji manji broj onih koji će shvatiti poruku “fuck off copyright“. No da bi takva poruka funkcionirala potreban je određeni stupanj povjerenja u autora rada (da te neće tužiti) i vjerojatno neki nivo (svjetonazorskog i/ili ideološkog) identificiranja sa upravo takvom porukom. Za bilo koji drugi slučaj takav tip licenciranja neće funkcionirati.

Takav pristup, na primjer, ne bi funkcionirao za projekte poput Wikipedije, znanstvene publikacije unutar akademskog sistema ili projekte koji bi htjeli da ih BBC, Wikipedija ili neki drugi važan projekt arhiviranja lako uvrsti u svoju arhivu.

Van prostora koji je omeđen radarom tržišta svašta je moguće. Unutar kruga relevantnih tržišnih vrijednosti za nekoga tko tek dolazi gotovo ništa nije moguće. Ipak, postoji nevelik broj ljudi koji misle da su Creative Commons licence i reforma režima intelektualnog vlasništva put ka zadovoljstvu svih uključenih u kompleksnu razmjenu digitalnih dobara. Njih svakako treba podržati jer je suočavanje s realnošću gruba igra koja treba posrednike. Za ostale PirateBay se čini kao zabavnija prečica ka Utopiji.

*What do you say when people ask how can the authors survive with the free licensing?* [pls ponovi onu smesnu paralelu sa hlebom u pekari i mp3-com na netu … mozes i da kazes nesto o egoboo kao primeru]

Ja kažem: ne znam. Nisam siguran ni da želim odgovarati na takvo pitanje ako je ono prvo koje se postavlja. Tada ih rado uputim na skupe poslovne edukacije. Ako još pritom imaju i iz njihove perspektive vrlo ‘tricky‘ pitanje poput: “…a kad uđeš u pekaru da li isto uzmeš kruh i ništa ne platiš…” Onda najčešće kažem da je jedina sličnost s pekarom to da je došlo vrijeme da je tržišna pozicija umjetnika postala nestabilna baš kao i tržišna pozicija pekara ili osobe koja stoji iza pulta i prodaje taj kruh. Taj problem se ne rješava zakonom o intelektualnom vlasništvu. Dva su smjera reakcija koje se time relevantno bave: politički aktivizam i novi poslovni modeli. Da, današnji svijet je prepun kontradikcija.

Kad nekom uzmeš kruh on ga više nema, kad nekom uzmeš ideju on je i dalje ima. Uzeti, imati, nemati i slični glagoli su naravno potpuno neprimjereni za svijet ideja, ali ljudi imaju tendenciju u novim poljima koristiti stare mape i to je sasvim legitiman način otkrivanja. Problem je kada se sa tim starim mapama krene u konstituciju novog polja.

Što se tiče autora u svijetu licenciranja slobode (sic!), na primjer, u polju glazbe su stvari nikad bolje: napraviš hit, sviraš i eto para. Problem je da mnogi zaboravljaju da je svirati legitiman rad, vrijeme i trud za koji je moguće dobiti neku materijalnu satisfakciju. U drugim poljima glazbe gdje žive svirke ne igraju baš neku ulogu treba aktivnost hibridizirati, transformirati i objediniti s nekim drugim poljem za koje postoji uspješniji poslovni model. Sličnu stvar bi preporučio i za druga polja. Pažnju skupite besplatnim digitalnim podacima i onda to naplatite u polju u kojem taj kredibilitet možete naplatiti. Ako vam se čini da je u vašem polju nemoguće ostvariti svoj interes, okanite se ćorava posla, to je onda *za vas* loš posao. Represivna zakonska regulativa vam neće pomoći.

Dobar izvor informacija za nove prilike je:
http://newmusicideas.com/
http://newmusicstrategies.com/
http://www.futureofthebook.org/
Krenuti dalje je samo par klikova daleko.

U Hrvatskoj postoji i problem da je tržište samo po sebi malo, a povrh toga da je infrastruktura za žive svirke potpuno zakržljala, neadekvatna (isključivo disko klubovi) i/ili vođena od strane najmrklijih primitivaca i mafijaša. No rješenje takve situacije ponovno ima najmanje veze sa zakonskom regulacijom intelektualnog vlasništva.

You stated that all we live in America today. How is it possible?* [ona tvoja prica o tome da svi zivimo na internetu i samin tim se pridrzavamo odredjenih regulativa… i o tome da smo sa te pozicije svi mi kriminalci … pls pomeni babu i mp3-ce]

Procesi apstrahiranja i digitalizacije Svega pretvorili su i globalizaciju u vrlo zanimljiv bućkuriš. Globalna harmonizacija zakonske regulative o intelektualnom vlasništvu ne bi smjela ići i bez izlazaka na globalne demokratske izbore. Ja želim glasati u Americi protiv političkih snaga koje služe filmskoj, glazbenoj i industriji zabave, jer na kraju oni kucaju i na moja vrata, a nema apsolutno nikakve vajde glasati za ispostave ispostava američke vanjske politike.

Gomila ljudi koji provode većinu vremena i energije u komunikaciji na internetu bolje su upoznati sa političkom situacijom u SAD-u nego s onim sto im se događa u lokalnom kontekstu. Vrlo često, jer lokalni kontekst zaostaje barem jedno desetljeće u komunikacijskoj infrastrukturi. Tako da je lakše misliti i mijenjati lokalno djelujući globalno. To što je ranije bila specifičnost provincije (“probiti se vani da bi te priznali u tvome selu…”) danas postaje pravilo koje moramo implementirati i u globalne demokratske procese. Problem s Evropskom unijom nije da je ona predaleka politička instanca nego to što je preblizu.

Zbog Interneta ja (kao i većina ljudi koje znam) sam još uvijek više Amerikanac nego Evropljanin. Kako je to moguće? Amerikanac se postaje bivajući ‘korisnikom’ u sintagmi ‘korisničko sučelje’.