“Navodno” analitično

"Navodno" analitičnoAko postoji jedna poželjna vrlina za jednog overachievera, u svijetu koji puca u hiperkomuniciranju, onda je to brzina ovladavanja žargonom.

Neki dan sam dobio poziv da pričam za neku emisiju o Facebookovom izlasku na burzu i u svojoj neorganiziranosti sam pristao (imao sam osjećaj da sam to nekome već obećao i da sad samo trebam potvrdit, što je naravno bila čista uobrazilja). Ni na kraj pameti mi nije bilo da ću biti u društvu stručnjaka za zaštitu kapitala i finacijskih kolumnista časopisa Forbes, ekonomskih i burzvonih analitičara i brokera. Tim povodm sam unaprijeđen i u predavača na Studiju vladajuće klase na Jon fon Ajk akademiji, a Multimedijalni institut je dobio još jednu na listi misnomera, ovaj put: Net kulturni institut Mama.

U mejlu u kojem sam dobio pitanja ustanovio sam da sam se zajebo, ali nije bilo prilike za povlačenje. Poslušao sam emisiju. Ovladao sam žargonom.

Relativno je predvidljivo kako žargon postane frontend neke discipline u javnoj komunikaciji. Baš kao što je predvidljivo i kako isti postane omražen i promptno klasificiran pod prodavanje magle i “filozofiranje”. Poslovni modeli, prognoze, procjene, pokazatelji, fiskalna i monetarna politika, drugi zakon termodinamike, radna teorija vrijednosti, ekološki i trošak socijalne reprodukcije…

Ono što mi je zanimljivo u cijeloj ovoj epizodi, zajedno s pisanjem blog posta, je da sve do sada spomenuto mogu uokviravati sa višestrukim navodnim znacima. Svaku jedinicu značenja, kao i sve kombinacije istih (označenih i razoznačenih). Prije i poslije ovog – centralnog – paragrafa teksta kojeg pišem.

To je, vjerujem, posljedica toga što je tema (realna) ekonomija. Materijalnost. A razumijevanje kompleksne materijalnosti i suvereno vladanje tom materijom na svim nivoima abstrakcije je naš današnji intelektualni Sveti gral.

Kako sam ovom radio emisijom, radio stanice koja se gasi već desetljećima, priznat kao ekonomski analitičar dopustit ću si prognozu da je tehnosocijalna implementacija Bitcoina jedan od budućih temelja za razumijevanje ekonomije koja će spajati drugi zakon termodinamike (prije svega preko mjere potrošnje električne energije), radnu teoriju vrijednosti (preko mjernih jedinica razvoja i korištenje software-a), sve moguće vrijednosti rad-proizvoda Bitcoina etc.

Praktični savjet za ovladavanje žargonom i substancijalnu penetraciju u medijski prostor je pisanje “konverzacijskih” natuknica, koje se onda šalju novinaru, a koji onda, u nedostatku vremena i motivacije copy/pasteaju taj sadržaj koji na kraju uvjerljivo izgovaraju poznati glasovi etabliranih radio voditelja.

Evo i natuknica (na samom kraju posta i link na audio snimku emisije):

1. Biste li kupili Facebookove dionice? Zašto da/zašto ne?

ne bih kupio dionice jer se ne bavim kupovinom i prodajom dionica. oko ovakvih tema ljudi me kontaktiraju jer su facebook, google, amazon, ebay kompanije kojima se bavim u mom istraživanju ‘studij vladajuće klase’ na jan van eyck akademiji u maastrichtu, a i zbog toga što su to teme kojima se bavim u multimedijalnom institutu zadnjih desetak godina.

također ne bih kupovao dionice jer postoji niz strukturnih problema koje vidim danas u polju poslovanja oko infrastrukture digitalnih mreža: neke od temeljnih su vrlo restriktivna zakonska regulacija intelektualnog vlasništva, patenti, te logika investiranja koja je onemogućila da digitalne mreže postanu dominantno javni resurs s pristupom resursima znanja koje nikada ranije u povijesti nismo imali prilike dostići.

tome bih pribrojio i deregulaciju financijskog sektora koja je dala izuzetnu moć bankama i investicijskim fondovima koje su dovele do globalne ekonomske krize stvarajući mjehure koji pucaju tako da greške i rizici postaju javni, a dok se profit privatizira.

i na kraju ne bih kupio dionice jer facebook nije pokazao da je mreža od skoro miljardu korisnika sama po sebi dovoljna za tako optimistične prognoze o vrijednosti kompanije.

bitno radikalniju situaciju imamo sa twitterom koji se procjenjuje na šest milijardi dolara, a gdje su prihodi manji od 30 milijuna dolara godišnje i gdje uopće na vidiku nema poslovnog modela koji bi to promjenio. ono što ga vjerojatno održava na životu je važnost na mapi prirodnih monopola u polju digitalnih mreža gdje u području pretraživanja i reklamiranja imamo google, u posredovanju pri prodaji knjiga ali i vrlo širokog spektra proizvoda imamo amazon, a u području novih poželjnih gadgeta poput pametnih telefona a posebno tableta imamo apple.nikome od velikih igrača ta cijena ne odgovara ali si ne mogu dopustiti da ga kupi konkurencija jer bi možda svaki od njih koji imaju uspješne poslovne modele uspjeli uspješno integrirati twitter u svoj posao.

ovakve velike akvizicije društvenih mreža su jako rizične i gotovo u pravilu ne uspijevaju. ebay nije uspio sa skypeom u akviziciji vrijednoj oko 4 milijarde dolara. na kraju su ga prodali microsoftu za 8, yahoo nije uspio sa flickrom i deliciousom, google se kroz iscrpljujući sudski proces oko povrede autorskih prava sa viakom poprilično namučio ali čini se na kraju ipak uspio sa youtube-om…

ono što su pokazale procjene je da facebook u ovom času uspijeva godišnje zaraditi ispod 5 dolara prosječno po korisniku, a inicijalna javna ponuda je ciljala na procjenu od 116 dolara po korisniku. tu postoji jedna poprilična razlika u ostvarenom i procjenjenom vrijednosti u budućnosti.

ono što je prije svega sahranilo očekivanja je to da u području mobilnog korištenja facebook nije uspio ostvariti one prihode koje su očekivali. procjena vrijednosti neke kompanije sastoji se od procjene zainteresiranih investitora koliko će kompanija zarađivati u budućnosti. ono što je najčešće na procjeni je robustnost poslovnog modela i naravno trend rasta.

trenutno na tržištu investitori najviše cjene odnos robustnosti poslovnog modela i trend rasta kompanije amazon gdje cijena dionica daje optimističnu procjenu od 174 puta veći profit u budućnosti od onoga danas. amazon se možda najviše od svih kompanija pokazao kao kompanija koja raste i razvija se bez prestanka od svog nastanka i koja sav profit ulaže u daljnji razvoj. amazon je također kompanija koja je u svoj core biznis priključila cijeli niz servisa koji nije postojao kada su krenuli kao prodaja knjiga online. procjena za google danas je 10 puta manja od amazona i kreće se negdje u odnosu cijene kompanije i profita koji ostvaruje na vrijednosti od 17, apple i wallmart su 14, a microsoft oko 11 puta veći od trenutnog profita. svaka od kompanija je u tom smislu procjenjena vrlo optimistično.

za facebook je naravno procjena o razvoju optimistična, ali je procjena koju su napravili u morgan stanleyu, jp morganu i goldman sachsu očigledno bila preoptimistična i opterećena cijelim nizom optužbi o trgovanju unutar zatvorenog kruga najupućenijih. tome je naravno pridonijelo i poprilično traljavo tehnička realizacije od strane nasdaqa koji su imali vrlo velike probleme zbog ogromnog interesa koji je facebookova inicijalna javna ponuda polučila.

2. Slažete li se s ocjenama pojedinih analitičara da je bilo izvjesno kako će dionice proći, po roadshowu koji su imali?

Kažu, bilo je neozbiljno, pa je neozbiljno i sad. neozbiljnost, ali i ogromna relevantnost u isto vrijeme je karakteristika niza tehnoloških tvrtki. na sličnu su neozbiljnost upozoravali i u slučaju google-a 2004. osnivači google-a i facebooka su mladi izuzetno inteligentni inžinjeri koji ne cjene pretjerano poslovni sektor, prije svega jer poslovni sektor još uvijek ne razumije tehnologiju tako da se osnivači vrlo arogantno poigravaju sa svojim inicijalnim javnim ponudama i gdje im je prije svega stalo do kontrole nad tvrtkom a manje oko profita. tako se odlučuju za dvije vrste dionica u kojima su one koji oni zadržavaju one koju su ključne u procesu donošenja odluka.

mislim da u ovom slučaju neozbiljnost nije ključna. ozbiljnost proizlazi iz robustnosti poslovnog modela i trendova rasta prihoda. facebook je trenutno sam sebi dovoljan i u plusu tako da facebooku ne treba kapital za razvoj, kao što ni google-u nije trebao investicijski kapital u času kad su izašli na burzu. obadvije inicijalne ponude su prije svega posljedica regulacija kada neka tvrtka mora izaći na burzu. tada se događa ovo čemu smo svjedoci. mnogi bi se rado pridružili njihovom uspjehu.

no da bi sudjelovali u tom uspjehu potrebno je razumjeti funkcioniranje vrlo sofisticiranih tehnologija, znati ponešto o pokazateljima poslovnog uspjeha i na kraju vidjeti kakva je ponuda i potražnja oko uskakanja u vlasničku strukturu uspješnih kompanija.

3. Što se trenutno u SAD-u istražuje glede FB IPO?

provjeravaju se optužbe oko trgovanja unutar zatvorenog kruga najupućenijih gdje investicijske tvrtke nisu podjelile sve podatke koje su imale sa javnošću, a govori se i o tome da su obavjestili velike investitore o napumpanoj cijeni dionica. govori se o jednom dokumentu koji je vrlo nejasno i nezgrapno opisao facebookov neuspjeh u monetiziranju mobilnog korištenja facebooka, a koji je kasnije dospio u set dokumenata o facebookovom poslovanju.

također se špekulira da je taj dokument poslan samo da bi pokrio odgovornost facebooka u cijeloj priči, a da je poslužio jp morganu, morgan staneleyu i goldman sachsu da tako uvjere velike investitore o napuhanosti cijene dionica.

4. Je li Morgan Stanley ispravno postupio i je li taj posao za FB trebao odraditi netko drugi?

tvrtke koje su pripremale izlazak su napravile veliki broj propusta i tek će sudski proces pokazati da li su pritom napravili i nešto ilegalno pri tom.

5. Kako to da IPO nekoga s 850 milijuna korisnika i ovakvim podacima važnima za oglašavanje ima pad?
6. Znate li osobno nekoga tko je kupovao i prodavao ili zadržao dionice?

ne. moj facebook socijalni graf se vrlo malo preklapa sa burzovnim mešetarima.

7. Što bi se moglo događati s cijenom?

gotovo sigurno cijena će i dalje padati dok facebook ne pokaže neke pomake i rast prihoda prije svega u području mobilnog korištenja facebooka. ono što je također moguće očekivati je i trading curb tj. circuit breaker mjera/osigurač prekida trgovanja dionicama kojima rapidno pada cijena. to je mjera koju može potegnuti burza u ovom slučaju nasdaq koji se pokazao kao jedan od važnijih faktora u traljavom izlasku facebooka na burzu.

http://www.youtube.com/watch?v=0BcJUNGBC-g

 

,propagandne mašine,

32924223-zarez

Dao sam intervju u Zarezu povodom uspjeha Piratske partije u Berlinu. Pokvarili su mi jedan pripremani post o naslovnici koju sam za Zarez dizajnirao u oktobru 2009. Na prednju i zadnju stranu Zareza stavio sam Kindle koji je prikazivao stranicu sa Wikipedije o RSS-u. Tada sam cijelu priču ovako raspisao:

Informacijski sadržaji se proizvode, selektiraju, distribuiraju i konzumiraju. Simultano. U kontinuitetu. Uspješna tržišna optimizacija diseminacije informacija do pojave digitalnih mreža bila je dovoljno ekskluzivna da smo prihvaćali, uz stalno aktivističko kukanje, posrednike koji su nam osiguravali komunikacijske platforme. Novine, magazine, radija, televizije… Skupo je bilo uređivati (selektirati), jer malo tko može biti urednik skupog medijskog prostor-vremena. Industrijski standardizirane metafore korisničkih sučelja proizvodnje, selekcije, distribucije i korištenja/čitanja informacija s vremenom su postale inertne dominantne platforme popularne (kao i kontra-) kulture. Tko nije uspijevao na tržištu tražio je svoj poslovni model u netržišnim (državnim) poticajima. Vuk sit, koze na broju.”

MARCELL MARS, http://ki.ber.kom.uni.st/, zagovornik je tehnologija/metafora što osnažuju slabije, nervozan što nakon Microsofta još uvijek Google, Facebook i Amazon opismenjuju masovnije od slobodnog suradničkog svijeta gnuova i pingvina.”

Point se vrtio oko ove faktografije: Zarez (i dalje) nema web sajt, nema .pdf-ove na scribd.com ili issuu.com. Kindle se sa tri milijuna prodatih uređaja u vrijeme moje naslovnice popeo na 15ak milijuna. Šest mjeseci nakon naslovnice pojavio se iPad i do danas je prodano više od 20 milijuna istih. Amazon već više od godinu dana bilježi veću prodaju elektronskih knjiga od printanih.

Jedina povratna informacija, iz Zareza a i uopće, je da nisam iskoristio priliku za radikalnu političku intervenciju. Ta konstatacija ovlaš je zakačila i druge dizajnere koji su do tada dizajnirali naslovnice.

Htio sam također pisati i o mogućnosti radikalne intervencije u magazinu bez web sajta čija publika vjerojatno ne vidi i ne koristi konstelacije poput radikalno jeftinijih proizvodno-distribucijskih medijskih platformi poput računala spojenog na mrežu sa e-ink ekranom u slučaju e-readera (Kindle) ili touch-screena u slučaju iPada.

I tak. Pa su me zvali oko ovog intervjua i onda sam neki dio namjeravanog napisao u intervjuu:

32927443-MarcellMars_ZarezIntervju

Z: Neposredan povod ovom razgovoru ulazak je predstavnika Piratske stranke u parlament pokrajine Berlin, manje je poznato da stranka djeluje i nekoliko gradskih skupština. Što je tako novo, revolucionarno u toj činjenici?

M: Neočekivani uspjeh Piratske partije u Berlinu nije donio ništa revolucionarno revolucionarno.

Berlinski pirati su u zadnjih nekoliko godina anticipirali niz političkih tema koje nisu adresirale lijeve ni zelene stranke a nisu usko vezane za “digitalne/internet slobode”. Te teme u svom prefiksu nose “svima dostupni i besplatni” i one su: javni prijevoz, edukacija i internet. Važne teme bile su i legalizacija marihuane te jaka kritika trenda privatizacije u polju prostornih politika i stanovanja.

Uz svima simpatične parole poput “Privatizirajmo religiju!” pirati su uspjeli napraviti izvrsnu medijsku kampanju gdje su se predstavili kao nove političke snage zdravog razuma (sic!) koje se ne uklapaju u opće prihvaćen stav kako su svi političari korumpirani, a politika kurva.

Konstitutivne piratske teme digitalnih sloboda i radikalni zahtjevi za ukidanjem intelektualnog vlasništva (ili radikalne reforme u polju zakonske regulacije), zaštita privatnosti na mreži i inzistiranje na informacijskoj transparentnosti državnog aparata na ovim izborima pali su u drugi plan.

Čini se da je obećanje da će eventualno izabrani zastupnici konstantno voditi blog, objavljivati sve dokumente koje dobiju na uvid te da će održavati komunikaciju na internetu sa svim zainteresiranim dalo dovoljno kredibiliteta i izgradilo povjerenje javnosti prema piratima. Vjerojatno zaključujući da ako već nisu iskusni političari svoje neiskustvo će barem dokumentirati i probati uključivati javnost pa tako odgovorati na zahtjeve sudjelovanja u zastupničkoj demokraciji.

Zanimljivo je kako se takva gesta transparentnosti i participativnosti pokazala vrlo vrijednom i to u vrijeme kada svaki državni službenik, političar ili bilo tko drugi zainteresiran za pažnju javnosti može napraviti isto s minimumom tehničke pismenosti razine jednostavnog slanja e-mejla.

Pirati pokušavaju artikulirati nove binarnosti u polju političkog. Umjesto tradicionalnog lijevo vs desno oni nude: liberalno vs autoritarno, racionalno vs iracionalno, znanstveno vs religiozno, duhovito vs ukočeno. Također je zanimljivo je da je podrška piratima uniformno distribuirana u cijelom gradu za razliku od distribucije podrške svim drugim strankama koja je najčešće jako vezana uz specifične djelove grada.

Pirati su na neki način napravili ono što je uobičajena praksa političkih stranaka: u prvi plan postavili su teme temeljene na vrijednostima za koje imaju najmanje kapaciteta i operativne snage promjene. Pokazali su da postoji prostor u političkom identifikacijskom imaginariju koji će se temeljiti na kozmpolitskoj popkulturnoj mitologizaciji umjesto teritorijalno povijesne (u našim krajevima i revizionističke).

Doprinos pirata vrlo vjerojatno će se najviše očitovati u prilagodbama koje će u budućnosti napraviti druge političke partije koje su propustile priliku da svoju suvremenost i inovativnost lako dokažu s nekoliko blogova, opuštenom duhovitošću i navođenjem očiglednih pizdarija u koje je ušla globalno harmonizirana zakonska regulacija autorskih prava u suočavanju s općeprihvaćenim praksama downloada svega postojećeg sa interneta

Z: Jedan njemački komentator izjavio je da riječ o pobjedi djece Marxa i Microsofta; koliko bi se Pirati složili s utjecajem Microsofta, sustava i biznisa s monopolskim statusom protiv kojeg najčešće istupaju?

M: Nažalost komentar o Marxu i Microsoftu nisam vidio u kontekstu pa mogu samo pretpostaviti da Microsoft, kao što to uobičajeno biva, ovdje služi samo da bi označio cjelinu polja digitalnog. Pirati se gotovo sigurno neće identificirati sa praksama i ulogom Microsofta u svijetu digitalnog, tako da ne vjerujem da će veliki broj pirata priznati utjecaj Microsofta na njihovu praksu. Intuicija im govori da je bitno poželjnija pozicija u digitalnom pozicija koju donose Pokret slobodnog softvera i otvorenog koda (Linux, Apache, Firefox…), Wikipedia i OpenStreetMaps.

Ono što bi me iznenadilo je da taj komentar proizlazi iz dublje insajderske analize i tako donosi perspektivu piratskog pokreta kao pokreta koji je iskoristio situaciju globalne kompjuterizacije, najčešće “ilegalnim” kopijama Windows operativnog sustava pa se nakon takve gotovo univerzalne distribucije osnovnih sredstava za rad osvećuje ne samo korištenjem operativnog sustava za download “ilegalne” glazbe, filmova, igara, softvera i čega-već-ne već u konačnici i artikulacijom političke pozicije koja poziva na ukidanje privatnog vlasništva u sferi digitalnog. Takva perspektiva, zajedno sa spominjanjem Marxa, upućivala bi na antikapitalističke tendencije piratskog pokreta. Iako u nekoj mjeri prisutne, antikapitalističke tendencije nisu kandidat zajedničkog nazivnika piratskog pokreta.

Povijesno, postoji nekoliko vrlo jakih utjecaja i aktera u sferi digitalnih mreža i komunikacijskih tehnologija: kalifornijski kontrakulturni krug oko Stewarta Branda u 60ima, Apple u 80ima s invencijom osobnog računala, u 90ima Pokret slobodnog softvera s kolaborativnim pristupom razvoju softvera gdje se programski kod opire komodifikaciji i ostaje u polju slobodne razmjene informacija, Microsoft Windows kao de facto standard korištenja osobnih računala, te u zadnjih desetak godina mrežne kompanije poput Google-a, Amazona i Facebook-a sa ostvarenjem monopola na traženje, distribuciju i preporuku informacija na mreži. Svaki od nabrojanih, ali prije svega sinergija svih aktera zajedno, razvila je dinamiku koja uništava čitave industrijske grane, a ne samo njihovu najbližu konkurenciju.

Često su svaki od tih aktera povezivali sa kontrakulturnim vrijednostima, borbom protiv establišmenta/autoriteta, a u slučaju pokreta slobodnog softvera čak i sa komunističkim sentimentom. Međutim, ono što su svaki u svoje vrijeme pokazali je vrhunsko anticipranje potencijala abstrakcije implementirano u tada novim tehnologijama. Svaka od tih kriza pozivala je kapitalizam na reinvenciju samog sebe, ali ne i ukidanje.

Ako postoji ideološki nazivnik svih tih aktera onda je to utopija o mogućnosti izgradnje čistog slobodnog tržišta u isto tako slobodnom društvu. Libertarijanske ideje su duboko ukorjenjene u američkom društvu a svoju najuspješniju viziju još od šezdesetih godina prošlog stoljeća vežu uz polje razvoja informacijskih tehnologija. Internet je pomogao da se derivacije te fantazme viralno prošire po cjelom svijetu.

Berlinski i švedski pirati su primjeri prijevoda takvog pogleda na svijet u evropskoj politici. Svaki od njih nosi svoje lokalne društvene specifičnosti. Kao i korporativni i kontrakulturni primjeri iz povijesti tako i pirati prije svega pozivaju na reinvenciju sistema u samom sebi. Pozivajući se na stanje zdravog razuma ovdje i sada. Nestrpljivi od čekanja da ostatak društva nauči koristiti internet.

Uspjeh pirata je prije svega simptom zaostajanja ostalih političkih aktera u prepoznavanju polja novih komunikacijskih tehnologija kao polja političkog koje u vrlo konkretnom smislu formira budućnost odnosa i raspodjele moći. Ostavljanje problema koji proizlaze iz te konstelacije piratima u ruke upravo će reproducirati konfiguraciju i implementaciju dosadašnjih rješenja, no ako ništa drugo reinvencija sistema u samom sebi iznjedrit će novu generaciju eksploatacije koju će predvoditi Google umjesto News Corporation, Amazon umjesto WallMarta i Apple umjesto Warner Brothers-a.

S novim pobjednicima će se lakše dogovoriti internalizacija troškova društvene reprodukcije i brige za okoliš u zamjenu za uvid u najintimnije djelove naših života.
Z: U jednom si razgovoru povukao paralelu između kupovanja kruha i slobodnog pristupa informacijama braneći slobodni pristup tezom da kad nekome uzmeš kruh on ostaje bez kruha, a kad uzmeš ideju ona je i nadalje njegova. Čini mi se da ipak postoji razlika – za napraviti kruh potrebo je manje znanja, vremena za izradu, nego za novu, kreativnu, jedinstvenu ideju. Zašto se onda Pirati ne zalažu za slobodan, besplatan pristup kruhu?

Berlinski pirati se zalažu za minimum zagarantiranog dohotka za sve. To je vrlo blizu “slobodnom, besplatnom pristupu kruhu”.

Kruh ne možemo kopirati prema pojedinačnom zahtjevu u bilo kojem trenutku sa bilo kojeg kraja svijeta, pa onda dostaviti na mjesto zahtjeva gotovo u realnom vremenu, a da pritom potrošnja električne energije i drugih resursa već uspostavljene infrastrukture bude zanemarivo mala i u bilo kojem proračunu bude zapisana kao trošak-nula.

Da je to sve skupa slučaj sa kruhom, svatko bi imao puno moralno pravo ne tražiti u parlamentu slobodan, besplatan pristup kruhu nego upucati bilo koga tko bi sprečavao da kopije kruha, troška-nula, dođu do gladnih. Nakon što se u ovoj priči objekt kruh zamijeni sa objektom lijek relativno lako je zamisliti zašto je situacija koju imamo s farmaceutskom industrijom toliko gorka i cinična.

Mislim da glavnina nesporazuma vezanih za “besplatni kruh” kreće iz poimanja pojma vlasništva. Vlasništvo nema svoju fizičku manifestaciju. Fizički objekti mogu biti posjedovani no vlasništvo ne postoji u svijetu fizičkog prostoru. Vlasništvo je pravo.

O ograničavanju mogućnosti iskorištavanja nečijeg predmeta vlasništva brinu se vlasnici i (eventualno) država. Proces zaštite i ograničavanja iskorištavanja iziskuje investiciju i potrošnju neke količine resursa (npr. dizanje zaštitne ograde ili alarmnog sistema).

U času kad ograničavanje iziskuje veći ulog (u resursima) od koristi iskorištavanja predmeta vlasništva postoji svega nekoliko mogućih scenarija za vlasnike. Jedan je da zatraže pomoć od države pozivajući se na svoje pravo. Drugi je da odustanu od poslovnog modela i očekivanja zarade od vlasništva koje zahtjeva toliki ulog u resursima zaštite.

Država ulaže resurse u zaštitu privatnog vlasništva. Preko svakog pojedinačnog slučaja čuva jedan od temeljnih principa svoje legitimacije i postojanja. Ta cijena za državu/društvo može kao i u slučaju lošeg poslovanja biti previsoka s obzirom na (društveni) dobitak.

Država najčešće odbija zaštiti pravo vlasništva u slučaju da skupina koja traži zaštitu nije dovoljno jaka da svoju poziciju predstavi univerzalnom. U slučaju hrvatske države to mogu biti izbjegli Srbi koji traže da im se vrate oduzeti stanovi za vrijeme njihovog izbivanja iz Hrvatske ili na primjer Katolička crkva koja traži da joj se vrati ono što joj je oduzela država prethodnica.

Država bira kome će zaštiti vlasništvo s obzirom na odnos uloženih resursa zaštite i dobivenog društvenog dobitka (najčešće mjereno vjerojatnošću ostanka vladajuće elite na vlasti). Postoji cijeli niz slučajeva koji se mogu vidjeti kao privilegija ili kao diskriminacija. Autori su jedna od skupina koja traži zaštitu svoga vlasništva. To vlasništvo je u svojoj prirodi bitno drugačije od, na primjer, stanova izbjeglih Srba u Hrvatskoj. Njihovo vlasništvo se zove intelektualno, za razliku od stanova koje je vlasništvo nad nekretninom.

U slučajevima fizičkih objekata očigledno je da oni koji iskorištavaju te objekte imaju ekskluzivitet nad iskorištavanjem. Za vrijeme dok ih jedan iskorištava drugi to jednostavno fizički ne može.

U slučaju digitalnih objekata ne postoji ekskluzivitet nad iskorištavanjem. Digitalni objekti u smislu konzumiranja su nepotrošivi. Njihova vrijednost se može i mora mjeriti u sasvim drugom registru.

Ekskluzivno poznavanje sadržaja nekog digitalnog materijala može napraviti značajnu prednost u prevođenju znanja/poznavanja sadržaja u drugi medij (npr. prijenos znanja u proizvodnji fizičkih objekata koje je moguće lako prodati). Ta prednost je često naplativa na tržištu.

Današnja društva visoko vrednuju intelektualnu produkciju: kulturu, znanost i umjetnost.

Tehnološka dostignuća do pojave interneta uvijek su za izlazni proizvod intelektualne produkcije imale fizički objekt. Oko tog i takvog fizičkog objekta izgrađen je i sistem zaštite. Industrija izrasla na takvim objektima (npr. glazbena ili filmska) pri pojavi svake nove tehnologije koja bi drastično smanjila cijenu kopiranja pokrenula bi sudske procese kojima bi pokušali spriječiti široko prihvaćanje tih novih tehnologija. Na sudu su završavale radio stanice zbog reprodukcije snimljene glazbe, kazetofoni i video rekorderi zbog presnimavanja, digitalne audio trake (DAT)… Svaka bitka starih i novih završila bi nekom verzijom ugovora o zaštiti u kojem je centralno mjesto zauzeo fizički objekt čiju je distribuciju moguće mjeriti klasičnim tržišnim mehanizmima koji nisu zadirali u monitoriranje intime ljudi unutar četiri zida njihove privatnosti.Infrastruktura digitalnih mreža je u tolikoj mjeri revolucionarna za sve prijašnje modele zaštite prava vlasništva da pokušaj da se zaštiti vlasništvo na način na koji to predlaže industrija iziskuje od društva previsoku cijenu. Realizacija takve zaštite je komunikacijska infrastruktura koja ukida gotovo sve druge konstitutivne vrijednosti modernog društva (npr. sloboda govora, pravo na privatnost i druga ljudska i građanska prava).Rezultat nesnalaženja države u reguliranju digitalnih mreža u sferi (pop)kulturnih proizvoda je šizofrenija u kojoj većina ljudi uživa u “kriminalu” potrošnje, a manjina dosada privilegiranih (autori) osjeća se izdanom. Svi zajedno su najčešće svjesni svih dobrobiti poput dostupnosti znanja, djeljenju i proizvodnji novih znanja (npr. Wikipedia).

Pirati u ovoj konstelaciji predstavljaju sve one u čiju bi privatnost industrija i državni aparat htjeli postaviti oko koje bilježi sve što se događa. Društvene vrijednosti i demokratske tekovine na koje se pirati pri tom pozivaju su solidno etablirani i pirati imaju dobre šanse da na tim osnovama zaštite privatnost, slobodu govora i druga ljudska i građanska prava.

Ukidanje nedigitalnog privatnog vlasništva će morati pričekati neke druge aktere i vrijeme u kojem će društvo etablirati još neke od vrijednosti sa utopijske liste humanizma.

Z: S jedne strane postoji zahtjev za slobodnim pristupom informacijama bilo kog tipa, s druge i sam naglašavaš potrebu za računalnom sigurnošću.

M: Pravo na pristup informacijama nije zahtjev za absolutnom transparentnošću. Svijet u kojem ne postoji prostor privatnosti.

Pravo pristupa informacijama zadržava podjelu na javno i privatno. Problematične situacije su situacije asimetrije i nejednakosti pristupa, na primjer: kada državni aparat zadržava ekskluzivitet pristupu informacijama ili kada korporacije i državni aparat krše privatnost pojedinaca.

Računalna i mrežna sigurnost su preduvjet emancipirane i autonomne pozicije korisnika mreže.

Ljudi bi sami trebali odlučiti koje informacije o sebi i svom ponašanju u privatnom životu žele podjeliti s drugima i pod kojim uvjetima. Zamislite svijet u kojem su sva mjesta, privatna i javna, ozvučena i snimana kamerom. Zamislite da tim podacima ima ekskluzivni pristup državni aparat, a da svim materijalima koji su snimljeni u komercijalnim prostorima ima pristup vlasnik te da on također ima pravo razmjene tih podataka sa drugim komercijalnim subjektima. Postoji cijeli niz razloga zašto to ipak nije tako u fizičkom svijetu. Prvi i najvažniji razlog je da ljudi razumiju i lako bi prepoznali tehnologiju kojom bi se takvo što implementiralo. I onda bi se i bunili. Drugi razlog je relativno visoka cijena postavljanja takvog sustava.

Većina ljudi ne razumije osnove funkcioniranja komunikacijskih tehnologija, a onda ni kako izgleda implementacija tehnologije monitoriranja i kontrole. Snimanje mrežnog prometa je bilo kome na svakom od mrežnih čvorova vrlo vrlo jeftino.

Jedina prava zaštita od monitoriranja je najšire moguće prihvaćena enkripcija. To je još uvijek vrlo daleko od realizacije.

U komunikaciji posredovanoj tehnologijom potrebno je izgraditi povjerenje u komunikacijski sustav i u ljude s kojima se komunicira. Visok nivo povjerenja među ljudima pojednostavljuje i tehnologiju i komunikaciju. Dobar primjer za to je Wikipedia. Nažalost to je rijedaki primjer gdje su niske sigurnosne mjere posljedica visokog povjerenja u ljude i njihove motive.

Izbor komunikacijske tehnologije dobar je test povjerenja. Država koja javnosti omogućava uvid u podatke o svom funkcioniranju i pritom im omogućava sigurnu mrežnu komunikaciju je država u koju treba imati povjerenja. To je još uvijek svugdje u svijetu vrlo daleko od realizacije.

Z: Rekao si –  “Ljudi koji se u Hrvatskoj bave sigurnošću, najčešće bez ikakvog interesa za računalnu sigurnost, su većinom pomahnitali desničarski paranoici koji s potpuno kontroliranim medijima stvaraju perverzne neprincipjelne koalicije bazirane na manipulacijima oko objava raznoraznih dokumenata koje onda rezultiraju skandalima koji pak rijetko dolaze na dnevni red pravne države. Ne očekujem da će se išta promjeniti po tom pitanju. Wikileaks.hr samo pokazuje razinu perverzije u prijevodu Wikileaks fenomena u lokalni kontekst”. Perverzija dakle ni s novim tehnologijama nije izgubila niti jedno svoje obilježje, odakle uopće očekivanja da desničari ili ma tko drugi ne bi koristili mogućnosti tog istog tehnološkog napretka? .

M: Ne poznajem nikoga tko ima očekivanje da desničari nisu u stanju ili da ne koriste mogućnosti interneta.

Dobar indikator nesnalaženja u informacijskim tehnologijama je tretiranje interneta isključivo kao propagandne mašine.

Informacijske tehnologije su se razvile u 19. stoljeću iz krize kontrole i pregleda nad informacijama  za potrebe državne administracije, a kao posljedice društvenih i ekonomskih dinamika nastalih industrijskom revolucijom. Informacijske tehnologije su u tom smislu gotovo direktna preslika organizacijskih i procesnih struktura državnog, a vrlo brzo nakon toga i korporativnog birokratskog aparata. Od Hollerithovog tabulatora, preko IBM mainframe računala i na kraju Interneta informacijske tehnologije su postavljale zahtjev za organizacijskim restrukturiranjem administracije. Institucije i organizacije koje nisu u stanju prepoznati taj zahtjev osuđene su na haluciniranje, teorije zavjera i histeriju u svojim pokušajima zauzdavanja propagandne mašine.

U tom smislu nema velike razlike u razumijevanju današnjeg svijeta i nespretnosti bivanja u istom između kubanske obavještajne službe koja se bori protiv širenja ilegalnog satelitskog broadband interneta na Kubi financiranog od strane SAD-a, klonova Davora Domazeta-Loše u Hrvatskoj, muzičke industrije koja sudski goni dvanaestogodišnje “pirate” ili izdavača koji propisuju javnim knjižnicama limit na broj posuđivanja za elektronske knjige.

Z: Prosječna sam korisnica novih medija, od 1992.; ima jako puno stvari koje bi voljela znati bolje, ali ne stižem; morala bih prestati raditi ono od čega živim, isključiti mnoge aspekte svog života, pa i znanja koja sam stjecala dok vas još nije bilo, da se imalo približim tvom znanju. Znam nekolicinu tvojih hakerskih kolega koji bi mi vrlo rado i pomogli pritom, ali ne sviđa mi se tvoja postavka da je riječ o “neznalici” koja u sebi sadrži prilično podcjenjujući stav. Nisu li Pirati (hakerska kultura) zapravo osvajanje pozicija moći sa specifičnim znanjima, elitističko po svom karakteru kao i što mnoge druge branše čuvaju svoje?

M: Ne postoji nijedna (sub)kultura u povijesti koja je svoju kompletnu korespodenciju ponudila svijetu na način na koji to radi GNU pokret slobodnog softvera i otvorenog koda. Na primjer, dvadeset godina razvoja Linux kernela dostupno je u svim verzijama programskog koda, kao i sva komunikacija između razvijatelja na mailing listi. Wikipedia čuva sve verzija članaka i također prikazuje kompletnu diskusiju oko svih kontroverznih dijelova pojednih članaka. Razvoju i jednog i drugog projekta može se pridružiti i pas ako se zna služiti računalom i internetom.

Pokret slobodnog softvera u svom GNU manifestu polazi od zaštite korisničkih sloboda, ne od sloboda programera. Na temeljima Linux kernela, GCC kompajlera i drugih projekata slobodnog softvera izgrađeni su Google, Amazon, eBay, Facebook, Yahoo, Red Hat, Canonical i mnoge druge kompanije. Wikipedijom i mapama OpenStreetMap služe se stotine milijuna ljudi.

Sve što sam naučio o informacijskim tehnologijama naučio sam družeći se s hakerima na Razmjeni vještina u javnom prostoru kluba mama u Zagrebu i na skupovima Ništa se neće dogoditi po bivšoj Jugoslaviji, surfajući Internetom, čitanjem web stranica, skidanjem knjiga, gledanjem videa i proučavanjem programskog koda koji mi je bio dan na slobodno korištenje, distribuciju i modifikaciju.

Nisam završio fakultet. Nemam ni jednog dana formalnog obrazovanja u informacijskim tehnologijama. Istraživač sam na Jan van Eyck Akademiji i predajem na Fakultetu za medije i komunikacije u Beogradu. Zajedno s drugima osnovao sam 1999. Multimedijalni institut i 2000. klub mama. Još uvijek ga vodimo bez da smo okoštali u menadžerske hijerarhije.

Osvojio sam pozicije moći specifičnim znanjima i elitist sam. Tekst koji upravo pišem, kao i drugi tekstovi i programski kod do sada, dostupan je na Internetu pod CC-BY-SA ili GNU GPL licencom koje dozvoljavaju slobodnu upotrebu, distribuciju i modifikaciju pod uvjetom da se modificirani uratci vrate pod istim uvjetima u svijet.

Na zathjev za promjenom odgovaram zahtjevom za primjerima dobre prakse u mnogim drugim branšama.

Z: Negdje sam naišla na podatak da je od desetak predstavnika Pirata u parlamentu, samo jedna Piratkinja? Postoji li rodna diskriminacija u hakerskoj kulturi; nisam primijetila da je diskriminacija temeljem spola osobito u fokusu njihova interesa?

Postoji rodna diskriminacija u hakerskoj kulturi. Nažalost. Rodna diskriminacija prisutna je i kod Pirata u nešto manjoj mjeri. Nažalost.

Hakeri su uspjeli razviti visoko kompetitivnu kolaborativnu kulturu sa uvrnutim smislom za humor. To nimalo ne pomaže uključivanju skupina koje su uobičajeno isključene u društvu. Jebi ga.

Wikirati.exyu

Wikirati.exyu

Izašao je tekst “Hrvatski WIkiLeaks okupirala desnica“. Tim povodom su mi postavili neki broj pitanja. Tekst je bio prekratak za sve moje izjave, pa u još jednom primjeru dobre medijske prakse objavljujem odgovore na svom blogu:

 

 

“P) Na koji način je sve Wikileaks povezan s pitanjem autorskih prava, creative commons pokretom i dijeljenjem informacija?

 

O) Wikileaks nema previše veze s pitanjem autorskih prava i strogogrežima intelektualnog vlasništva.

 

Wikileaks se prije svega bavi otkrivanjem dokumenata o kriminalnim idrugim nedopustivim radnjama državnih i vojnih aparata, kao i korporativnog sektora. Julian Assange vjeruje da su kroz povijest vlade i korporacije razvile zavjereničke strategije kako bi kontrolirale i eksploatirale svijet. Također vjeruje da će razotkrivanjem njihovih zavjera sistem biti prisiljen na pozitivne promjene ili u najmanju ruku da će izazvati krize koju će nezavjerenici iskoristiti pokretanje pozitivnih promjena.

 

Vjerovanje o konzekventnosti razotkrivanja zavjera je prisutno u hakerskim krugovima, prije svega u krugovima koji se bave sigurnošću,već nekoliko desetljeća. Hakerska zajednica je kroz svoju praksu anticipirala i problem režima intelektualnog vlasništva, prije svega pokretom slobodnog softvera otvorenog koda kojeg je pokrenuo 1984. Richard Stallman. Otvaranje softverskog koda je preduvjet široke participacije u tehnološkom razvoju, a koncept wiki softvera – potpuno otvorenog kolaborativnog procesa generiranja sadržaja na internetu -razvio je 1994. u ranim danima Interneta Ward Cunningham. Wikipedia je 10ak godina kasnije pokazala kako filozofija uključivanja i suradnje zajedno s uspješnom tehničkom implementacijom može iznjedriti projekt na koji će čovječanstvo biti ponosno stoljećima u budućnosti.

 

Vizionarski pokret slobodnog softvera uspio je u praksi ostvaritine vjerojatno moćnu tehnnološko komunikacijsku infrastrukturu (GNU/Linux operativni sistem, Apache web server, Sendmail, Mozilla webbrowser…) te nije čudno da je inspirirao mnoge i oživio optimizam koje su gajili mnogi avangardni umjetnički i politički pokreti. Creative Commons (zajedno s inicijativama poput Science Commons, OpenAccess i drugima) najvidljiviji je pokušaj primjene ideja i implementacija slobodnog softvera u kulturi i znanosti.

 

U tom smislu Wikileaks, Creative Commons, Wikipedija i pokret slobodnog softvera otvorenog koda imaju svoje zajedničko uporište u hakerskoj kulturi i mnogi ljudi/hakeri se identificiraju sa svim ovim projektima. No, kako je hakerska scena izuzetno živa u diferenciranju mogu zamisliti mnoge hakere koji se ne bi složili s ovom mojom tvrdnjom 🙂 Tim bolje za hakerski pokret!

 

P) Kako komentiraš činjenicu da je Rusija dobila svoju inačicu Wikileaksa, te da je Wikileaks zapravo dobio svoje izdanja u Hrvatskoj, Crnoj Gori i Srbiji. Misliš li da bi se mogli pojaviti i “zviždači” u našoj državi? Imamo li ikakvu scenu za to?

 

O) Wikileaks je uspio privući toliku planetarnu medijsku pozornost da nečudi pojavljivanje raznoraznih inačica Wikileaksa širom svijeta.

 

Ljudi koji se u Hrvatskoj bave sigurnošću, najčešće bez ikakvog interesa za računalnu sigurnost, su većinom pomahnitali desničarski paranoici koji s potpuno kontroliranim medijima stvaraju perverzne neprincipjelne koalicije bazirane na manipulacijima oko objava raznoraznih dokumenata koje onda rezultiraju skandalima koji pakrijetko dolaze na dnevni red pravne države. Ne očekujem da će se išta promjeniti po tom pitanju. Wikileaks.hr samo pokazuje razin uperverzije u prijevodu Wikileaks fenomena u lokalni kontekst.

 

Teško mi je zamisliti grupu ljudi koji ne bi bili pripadnici tzv.hrvatskog obavještajnog podzemlja, koji bi bili spremni pridržavati se vrlo zahtjevnog sigurnosnog protokola, a koji bi onda i zadobili povjerenje ljudi u Hrvatskoj koji bi proslijedili dokumente koji ne bi bili korišteni isključivo u poluprivatne lokalne intrige.

 

P) Upoznat si s radom piratskih partija, u Srbiji je nedavno osnovana Piratska stranka Srbije. Da li smatraš da bi u Hrvatskoj trebala zaživjeti na političkoj sceni isto jedna takva stranka?

 

O) Ne vjerujem da je moguće u Hrvatskoj (ili Srbiji) izgraditi ozbiljnu političku platformu na ideji Piratske partije. U Švedskoj i Njemačkoj su osnivanju i radu Piratske partije prethodile vrlo ozbiljne i vidljive javne diskusije o restriktivnom režimu intelektualnog vlasništva, privatnosti i sigurnosti na Internetu. U Švedskoj su diskusije i artikulaciju proizveli Piratbyrån i The Pirate Bay, a u Njemačkoj slavni Chaos Computer Club, hakerska organizacija osnovana još davne 1981.

 

Temama i problemima koje proizlaze iz komunikacijskih tehnologija u Hrvatskoj se ne bavi nijedna utjecajna politička stranka, a relevantne aktivističke inicijative poput Prava na grad, Slobodnog filozofskog ili ekoloških udruga nemaju nijednu od tih tema na svom radaru. Kak osmo došli u tu situaciju je vrlo kompleksan problem i jedino što u ovom času želim ustvrditi je da to nije problem i nedostatak medijskog osviještavanja, marketinga, PR-a ili što su već najčešće paušalne kritike dežurnih kritičara svake inicijative koja ne uspije, a teško da je imala ikakve šanse da uspije u bilo kojem trenutku svog postojanja.

 

Ljudima koji se u nekom času ipak pozabave problemima restriktivnog režima intelektualnog vlasništva, slobodama na internetu ili najširoj primjeni slobodnog softvera  nevjerojatno je da ostatak svijeta to neprepoznaje i ne čini ništa u tom smjeru. To izaziva kratke bljeskove entuzijazma koji najčešće vrlo brzo splasnu nakon što se suoče sproblemima iznošenja bilo kojeg problema u društvu s marginalne pozicije. Nažalost to je pozicija i sudbina Piratskih partija na prostoru bivše Jugoslavije.

P) Kao pripadnik hakerske subkulture čime se naša scena trenutno najviše bavi?

 

O) Hakerska subkultura, priuštit ću si gušt reprezentacije, se u Hrvatskoj ne bavi ničim holivudski spektakularnim. Redovito se okuplja (sporim trendom okrupnjavanja), razmjenjuje hakerska znanja ivještine. Solidarizira se s neznalicama tako što im rado instalira, popravlja pizdarije na GNU/Linuxu operativnom sistemu i uči neznalice kako da se osamostale u prakticiranju slobodnih tehnologija. Učimo,učimo i samo učimo!

Wikileaks je izmislio wikileaks korisnika

marcell_tportal
Intervjuirali su me povodom Wikileaksmanije za jedan od hrvatskih portala. Kao predstavnika hakerske kulture. Sutra bi trebalo biti objavljeno tako da ću ovom prilikom isprobati opciju objavljivanja u budućnosti 😉

 

INTERVJU:
  • Kako komentiraš najnoviju objavu Wikileaksa, smatraš li da je to pozitivna stvar?

Korištenjem digitalnih mreža moguće je optimizirati većinu problema koji proizlaze iz loše organizacije i logistike. Državni birokratski aparati širom svijeta su u tom pogledu u popriličnom raspadu. Preskupi, neprohodni, korumpirani, neučinkoviti. Korporacije su našle načina kako da ih korupcijom naprave prohodnima i dovoljno jeftinim za vlastitu profitnu učinkovitost. Hakerima je dosadilo čekati digitalnomrežno opismenjavanje državnog aparata, medijskih industrija i industrija zabave. Do sada, svega nekoliko vlada u svijetu uspjelo je sramežljivo postaviti nekoliko spreadsheetova svojih godišnjih budžeta; novinari se u panici sindikalno udružuju i optužuju blogere-amatere i Google za svoje egzistencijalne nedaće; medijske industrije tuže i vrište uzduž i poprijeko sudova i pravosuđa. The Pirate Bay nešto ranije, a ovih dana Wikileaks odgovori su hakerskog nestrpljenja na čekanje da se ostatak svijeta opismeni. Nakon što je izmislila računalo i računalne programe računalna zajednica je izmislila i računalnog korisnika. Običnom čovjeku je trebalo neko vrijeme da se prilagodi toj novoj ulozi. Wikileaks je izmislio wikileaks korisnika i trebat će neko vrijeme da se novinari, političari, vojni analitičari, teoretičari zavjera, komunikacijski voajeri i mnogi drugi prilagode toj novoj ulozi.

  • Zbog čega se u ovakvim situacijama uvijek pojavljuju razne teorije zavjere? Primjerice, Iran je uvjeren da su Amerikanci sami organizirali curenje vlastitih diplomatskih depeša… Kako ti gledaš na motive Juliana Assangea i Wikileaksa? Vjeruješ li da djeluju u dobroj namjeri raskrinkavanja loših ljudi i politika?

Teorije zavjera su poraz kapaciteta za analitiku pred kompleksnim problemima. U tom smislu teorija zavjere u budućnosti može biti samo još više i više. Teorije zavjera su buka u kanalu. Motivi Juliana Assangea i Wikileaksa proizlaze iz kolektivne hakerske fantazije da će masovna individualna upotreba jakih enkripcija zaštiti privatnost i osnažiti individualnost, a razotkrivanje tajni udružene moćne elite srušiti zle monopole velikih korporacija i korumpiranih vlada. Osobno poznajem neki dio ljudi koji su uključeni u tehničku podršku stvaranja infrastrukture Wikileaksa i među njima postoje samo entuzijastični idealisti. Ljudi koje poželite poljubiti od sreće iako vam oni to nikada neće dozvoliti. No motivi su ovdje relativno nevažni. Konzekvence slijede akciju, ne nužno motive. Ono što je bitno važnije su motivi internacionalne zajednice da ubiju dostavljača poruke, a ne da se pozabave najozbiljnijim sakrivanjem američkih ratnih zločina, špijuniranjem Ujedinjenih naroda, otmicama nedužnih ljudi iz Njemačke i brojnim drugim zločinima. Vjerojatno najbolji primjer takvih konzekvenci možemo vidjeti u Hrvatskoj gdje međusobna obavještajna borba loših s gorima daje rijetke rezultate osuđivanja ratnih zločinaca i zatvaranja opakih lopova zbog gospodarskog kriminala.

  • U do sada objavljenim dokumentima se vidi da je Kina poticala hakerske napade na Google. Kako to komentiraš? Tko ima veće šanse za pobjedu u dugoročnom sukobu jedne moćne države i jedne moćne korporacije?

U ovakvom sukobu se ne radi samo o tehničkoj zaštiti ili tko dugoročno ima bolje hakere. Takvim spektakularnostima se već dovoljno bave u komercijaliziranom sportu i Hollywoodu. Moćne, a još više nemoćne, države preuzimaju diskurs velikih korporacija, pa govore o učinkovitosti, outsourcingu, smanjenju troškova, konkurentnosti, javno-privatnim partnerstvima. U isto vrijeme korporacije poput Google-a i Facebook-a govore o promjeni paradigmi, univerzalnom pristupu, dostupnosti, povezivanju, solidarnosti. Maske padaju u slučajevima poput Wikileaksa gdje oportune korporacije unisono s državnim aparatom djeluju u micanju Wikileaksa sa Interneta. Sukob Google-a i Kine, trend zamjene narativa od strane korporacija i država, kao i sigurnosna kriza koju je izazvao Wikileaks upućuje na vjerojatno najveću krizu današnjice, a to je kriza institucija. Ključna pitanja su: kako ćemo izgraditi razrušeno povjerenje u ideju zajedničkog? reprezentacije i upravljanja tim zajedničkim? kako uspostaviti povjerenje da oni koji se povode interesom neće brutalno eksploatirati one koji su nezaštićeni i primorani prodavati svoju nesigurnost? Ironično je da vjeru u ponovnu izgradnju institucija danas bude subverzivne akcije hakerske zajednice i/ili gigantskih korporacija poput Google-a. Wikileaks i Google progresivnim djelovanjem u mnogim poljima upućuju i produbljuju veliku krizu uzrokovanu podkapacitiranošću raznih aktera na prilagodbu novim konstelacijama. Ipak, nisam siguran da je vizija ponovne izgradnje zajedničkog hakerske zajednice, a još manje progresivnih korporacija, ono u što bi trebalo investirati sve naše fantazije. Oni trebaju pomoć i mobilizaciju najširih slojeva društva i političke zajednice.

  • Je li uopće moguće potpuno ukoloniti/ubiti Wikileaks s interneta? Odnosno, postoji li realna mogućnost da se na internetu spriječi nekoga da objavi ono što objaviti želi? Ili su to samo uzaludni pokušaji?

Tehnička infrastruktura Wikileaksa je relativno jeftina i jednostavna za izvesti. Svaki napad na Wikileaks će rezultirati dodatnim decentraliziranjem što u konačnici tu infrastrukturu čini snažnijom i otpornijom na buduće napade. Nemoguće je zaustaviti trend koji je Wikileaks uspostavio. Ono što bi bio racionalan pristup, a što je malo vjerojatno da će se dogoditi, je kolektivni poziv Wikileaksu bude još odgovorniji u selektiranju, uređivanju dokumenata i obavještavanju potencijalno ugroženih prije nego što se dokumenti pojave na Internetu. Vrlo je neodgovorno demonizirati Wikileaks. Takav pristup će samo mobilizirati vrlo moćnu hakersku zajednicu da nastavi raditi na razotkrivanju svih digitaliziranih tajni nakon čega bi se moglo dogoditi da se internet transformira u najživlju mašineriju dokumentiranog nepovjerenja i prepucavanja u povijesti ljudske civilizacije. U kaosu koji tako nastane gola sila će krenuti protiv pismenosti, znanja i dostupnosti koje su stvorile digitalne mreže. Taj kaos bi mogao biti izgovor za uništavanje interneta.

Konkurentni aerodromi

aerodromJedna frendica poslala mi ova pitanja: “Treba li otići iz Hrvatske i zašto? Što je to primamljivo negdje drugdje? Ide li se nekamo zato što je tamo dobro ili se ide zato što je ovdje loše? Zanima me rakurs gledanja (je li racionalan ili iracionalan). Jesi li više svjestan kamo ideš ili iz čega ideš? Donosiš li odluku iz glave ili iz srca? Jesi li oduvijek želio živjeti negdje drugdje? Treba li otići da bi se vratio? Što si sve spreman učiniti samo da budeš «građanin svijeta»? Jesi li već odlazio i vraćao se? Kakva je Hrvatska iz druge perspektive, a kakva iz domaće? Jesu li te mučile želje za bježanjem iz ovog hemeroida? Meni se, recimo, čini da je Hrvatska zemlja kod koje je sutra, jučer. Kako se tebi čini? Što je to odlazak? Je li to bijeg ili časni uzmak kao bolja polovica hrabrosti? Gledajući u druge zemlje, možda samo preuveličavamo ono što ne poznajemo? Što profesionalno želiš postići? Što si točno upisao, PhD ili…? Opiši malo temu kojom ćeš se baviti.”

I ja sam poslao odgovor. Kasnije mi je rekla da se nije uspjela bakćati s tim, pa moji odgovori nisu ušli u kolekciju odgovora nekih drugih ljudi. Da nema interneta moj odgovor bi se izgubio u nevidljivoj prepisci. Ovako ga mogu objaviti na svom blogu.

Odgovorih: “puno je ovo pitanja pa ću radije krenut nekom pričicom nego odgovorima na svako od pitanja.

odlazak danas više nema ni približnu težinu kakvu je imao odlazak po pismenost s vrećicom na štapu. internet i jeftine aviokompanije posložile su svijet tako da je najvažnije kakav ti je bandwidth i da li postoji javni prijevoz do najbližeg aerodroma.

postoji neki zajednički prostor između svih gradova svijeta i u tom prostoru žive, u nedostatku boljeg izraza, građani svijeta. pa onda s vremena na vrijeme ti građani sjedaju na vlakove i avione i puštaju dupetu da im vidi puta. taj zajednički međuprostor ima svoje kvartove i kad god negdje sletiš sletiš nekako u isti kvart iz kojeg si i poletio. svaki grad ima i kvartove iz kojih nažalost nitko ne leti. ima i cijelih gradova iz kojih nitko ne leti. oni su izgubili bitku s gradovima iz kojih se leti. jebi ga. u takvom gradu tražiš vlak/bus i voziš se prema prvom konkurentnom sa tržišta aerodroma.

zagreb ima konkurentan aerodrom. ima mali centar grada u kojem se puno stvari događa. ima ‘pravo na grad’, ima mamu, hacklab u mami, razmjenu vještina, ima eminu i tea, kino mosor, whwovke, kontejner, močvaru, subverzivni film festival. ima link sa galženicom u gorici, s drugim morem u rijeci, s lazaretima u dubrovniku, s rojcem u puli. sve to skupa već 10 godina. da živim negdje drugdje i da me netko pozove rado bi došao blejati u tom malom centru zagreba.

ono što beskrajno frustrira su institucije. bandić, merčep, sanader, glavaš, kerum, milinović, todorić, kalmeta, kosor, bajić, milanović. više od tih debila frustrira samo prevladavajući stav da su svi političari isti i da je politika kurva. želim glasati pa se nervirati oko jebenog baracka obame, kena livingstona, klausa wowereita. umjesto za jednog od njih ja sam glasao za milorada pupovca. srećom imam mali centar grada i konkurentni aerodrom *:o)

 

kao što sam spomenuo, moj problem su institucije. da bi dobio hrvatski pasoš dugo vremena sam se morao pretvarat da sam srbin, a u stvari sam već godinama umirovljeni amerikanac. institucije uopće ne prepoznaju moje statuse. čak ni američke. svoj pravi pasoš i pravo glasa ću vjerojatno još dugo čekati. kao što je poznato penzija je najbolji status za ozbiljna istraživanja. tako sam ja svoju penziju dobio u maastrichtu na jan van eycku. tamo primaju drop oute s naših fakulteta. moje istraživanje zove se ‘ruling class studies’ ili studij vladajućih klasa. proučavat ću google, facebook, amazon i ebay. katalošku prodaju, elektrodistribuciju i ranu telefoniju. to sam sve sam smislio i oni me primili. plaćat će me nizozemski porezni obveznici, a ja ću plaćati german wings da me voze iz kelna u zagreb i iz zagreba u keln. pa u maastricht. i tako.”

Razmjena vještina, par pitanja i par odgovora

Razmjena vještina Nadam se da se ovaj blog neće pretvoriti, iako tako izgleda, u postanje mojih odgovora na razni niz pitanja koje mi s vremena na vrijeme pošalju neki random ljudi. Evo još jednog o Razmjeni :

> 1)      Tko je, kako i zašto pokrenuo Razmjenu vještina?

Ukratko “Razmjena vještina”[0] je kad onaj koji ne zna pita, a onaj koji zna odgovori. Ponekad netko tko zna ponudi to znanje i vještinu drugima, nakon što pretpostavi da bi druge to moglo i zanimati.

I tako to radi već godinama za uključene. Uključen je svatko tko dođe na “Razmjenu vještina” subotom u klubu mama.

“Razmjenu vještina” je pokrenuo Nenad Romić aka Marcell Mars, u travnju 2004. Bio sam inspiriran jednim djelom SummerSource[1] kampa koji je Multimedijalni institut[2] zajedno sa Tactical Techom[3] organizirao na otoku Visu u bivšoj vojarni Samogor u ljeto 2003.. Taj dio SummerSourcea se zvao “Skill sharing” 😉

“Razmjena vještina” je bila nešto modificirana ideja “Skill sharinga” sa SummerSourcea. Htio sam staviti naglasak na razmjenu, jer je na SummerSourceu još uvijek to bila prije svega demonstracija vještina za zainteresirane (poput američkog “Show’n’tell”). Također sam htio pokrenuti projekt koji će na neformalan način nuditi kontinuitet u edukaciji.

Najveći problem sa ‘radioničarskim’ pristupom je da postoji grupa ljudi ‘radioničara’ koja odlaze na gomilu radionica i rijetko išta s tim znanjem kasnije naprave. S druge strane mali broj ljudi koji je zainteresiran za teme poput korištenja GNU/Linuxa vrlo brzo nakon radionica o GNU/Linuxu nailaze na probleme koje ne mogu sami rješiti.

“Razmjena vještina” to rješava tako što se održava *svake* subote u klubu mama, u Preradovićevoj 18, već četiri godine, a kad se nekome neda raditi uvijek ima pokoja napolitanka, čaša soka i još netko sa sličnim raspoloženjem pa se za njih dogodi neformalno opušteno druženje 😉


> 2)      Gdje se sve održava? Tko sve sudjeluje? Što se sve razmjenjuje i zašto?

“Razmjena vještina” je krenula prije četiri godine u Zagrebu u klubu mama, a nedavno su “Razmjene vještina” krenule i u Rijeci u Molekuli[4], u Splitu u Kocki[5], u Čakovcu u Act-u[6], u Skopju pod imenom “Spodeli znaeenje”[7], a spremaju se razmjenjivati i Domaći iz Karlovca[8] i čini se još poneko u regiji.

“Razmjena vještina” inspirirana je GNU pokretom slobodnog softvera[9], pa je tako okupila tehnološke entuzijaste koji (najčešće) koriste GNU/Linux operativni sistem. Spektar znanja i vještina ide od ‘nemanja pojma’ do vjerojatno nekih od najboljih hakera u Hrvatskoj. Bud, drGspot, Aka, Dobrica, Aco, Saša, Lesh, stari Ivo, Zdravko, Željac, Hobbes, Siram i drugi su samo neki od Razmjenjivača koji su napravili Razmjenu vještina ugodnim mjestom razmjene znanja i vještina.

Najčešće se razmjenjuju vještine vezane uz korištenje GNU/Linuxa, instaliranje GNU/Linuxa na sve uređaje na koje se uopće može instalirati, konfiguriranje raznih perifernih uređaja, programiranje, pokretanje korisnih i beskorisnih servisa, beskrajno podešavanje korisničkog sučelja i slično.

Na “Razmjeni vještina” slobodni su i dobro došli i ljudi raznih drugih znanja i vještina no ono što takvi ne mogu očekivati je da ih na “Razmjeni vještina” očekuju ljudi koji baš izgaraju od želje da nauče nešto potpuno novo poput rastezanja, yoge, popravka bicikla, šivanja, pletenja i slično. Njima pomognemo instalirati GNU/Linux i preporučimo da dovedu još ljudi koji imaju slične interese pa da će se onda i njihova Razmjena dogoditi 😉

> 3)      Zašto smatrate da je razmjena važna?

Razmjena je važna Razmjenjivačima. I to bi bilo sasvim dovoljno već samo po sebi, no čini se da je Razmjenjivača i simpatizera sve više. Usput, važnost je precjenjena 😉

[0] http://www.razmjenavjestina.org
[1] http://www.tacticaltech.org/summersource
[2] http://www.mi2.hr/
[3] http://www.tacticaltech.org/
[4] http://www.molekula.org/
[5] http://www.kocka.hr/
[6] http://www.actnow.hr/
[7] http://spodeliznaenje.blogspot.com/
[8] http://www.domachi.hr/
[9] http://www.gnu.org

Gesti_kuliranje

monkeyOn Fri, Feb 01, 2008 at 01:54:09PM +0100, Nikola Radisic wrote:
> pozdrav dakle, radim pricu za čiju osnovu mi je
> poslužio gest benda radiohead da ne obnove
> ugovor sa izdavačem već objave muziku besplatno
> na netu zanima me kako ti vidiš taj gest

ovo sam napisao na artists@egoboobits.net mailing listi u vrijeme kad je najavljeno da će imati besplatan download:

teško ćemo ovaj potez moći procjenjivati kao siguran model za budućnost. oni su prvi. to super pogoduje hype-u. i neka. neda mi se ići tražiti ali pročitao sam negdje da je iphone dobio besplatni push entuzijasta vrijedan oko 400 milijuna dolara. nitko ih nije plaćao a ljudi su pisali, fwrdirali i nabrijavali. apple je veliki majstor medijskih igara. očito i radiohead. šteta što se pips, chips & video clips toga ranije nisu sjetili. oni jedini imaju potencijal za kakav takav sličan hype u hrvatskoj.

gesta radioheada je samo još jedna u nizu gesti koje najavljuju smrt recording glazbene industrije kakvu poznajemo. madonna je potpisala za live motion tour operatera za $120 miliona. live motion zarađuje organizacijom koncertnih tura, prodajom svih mogućih promotivnih proizvoda u takvom poslovnom modelu što veći broj ljudi čuje madoninu glazbu to je veća šansa da će doći na koncert. za mjesto na koncertu nije važno da li su slušali glazbu za koju su platili ili ne.

mtv.com u svom članku u tri djela “The Year The Music Industry Broke” donosi dobar pregled svih važnijih događaja koji upućuju na najavljenu smrt recording glazbene industrije.

> šta to znači za muzičare a šta za izdavača

za glazbenike prostor globalnih digitalnih komunikacija znači mogućnost direktnog kontakta sa svojim slušateljima. novi problem za glazbenike je kako da u konstelaciji ogromne količine glazbe i drugih glazbenika koji također mogu direktno doći do slušatelja zaokupiti pažnju krajnjeg korisnika. novoj glazbi velika je konkurencija i stara glazba koju je gotovo u cjelosti moguće skinuti sa mreže. krajnji korisnik danas je češće kolekcionar i istraživač jer ima priliku kompletirati opuse svih važnijih, kultnih, nevažnih, gotovo svih glazbenika koji su ikad svirali. novoj, a i staroj glazbi, konkurencija su također i gomila drugih zabavnih sadržaja: video igre, tv serije, internet, facebook… u životu svakog čovjeka samo je 24 sata dnevno. a treba i spavati 😉

za izdavače? u opisanome postoji veliki prostor potrebe. na tu potrebu treba odgovoriti. ne više samim izdavanjem, koliko novim poslovnim modelima, hibridnim formatima zabave, viralnim marketingom ili kojim god već buzzwordom koji je popularan ovaj tjedan.

> koliko je to marketing, a koliko realna potreba muzičara

ja ne bi razdvajao marketing od realne potrebe glazbenika. takvo pitanje najcesce dolazi iz jedne zastarjele iluzije o progresivnoj (pop) kulturi gdje se progresivnu kulturu vidi kao nešto mimo tržišnih dinamika. realna potreba glazbenika je da iskomunicira svoju priču sa publikom. nikada se to ne svodi samo na glazbu. čak skrivanje autorskog identiteta može stvoriti priču koja bi u nekom određenom kontekstu odradila dobar marketinški posao.

ono što je bitno u odnosu kulture i tržišta je pitanje (intelektualnog) vlasništva. po tom pitanju gnu pokret slobodnog softvera je donio izvrsnu soluciju: pravni hak. taj pravni hak je opća javna licenca (eng. gnu general public licence). definicija slobodnog digitalnog sadržaja kojeg nitko (privatno) ne posjeduje izražena u pravnom dokumentu koji restriktivnu zakonsku regulaciju okreće protiv same sebe najljepša je konstitutivna gesta jednog avangardnog pokreta u povijesti. u slučaju softvera i vrlo uspješna u primjeni.

tu je gestu u kulturi puno autora preuzelo sa creative commons atributtion share-alike licencom. ono gdje bi ja tražio subverzivni politički potencijal pop kulture je upravo polje koje adresira problem vlasništva. estetika, žanr, životni stil, deklarirani aktivizam autora su po tom pitanju potpuno irelevantni. ionako te stvari samo adresiraju specifične tržišne niše. revolucija se uvijek jako dobro prodavala.

> da li je ovakav nacin prodaje i promocije muzike moguc u hrvatskoj

moguća je promocija. egoboobits.net je krenuo s besplatnim (ali i slobodnim) downloadom još početkom 2001. prodaje nema. sasvim je svejedno da li je copyrightana ili ne.

severina prodaje izgled. thompson, škoro i tko je već treći kum prodaju jeftinu ideologiju. eventualno gibonni prodaje nešto glazbe. i to je otprilike to u hrvatskoj.

ono što je zanimljivo u radiohead slučaju je da je to napravio veliki band. i da su to napravili prvi. u hrvatskoj su to mogli napraviti hladno pivo, pips, chips & videoclips i eventualno jinxi. no oni su većinom zainteresirani za korporativna sponzorstva pivske industrije ili industrije kikirikija.

> na koji način diskografske kuće pomažu odnosno odmažu mladom bendu koji
> želi da objavi album

na majorima je manje od 5% stvarno profitabilnih glazbenika. to je informacija koju rijetko tko spominje, a nabrijani mladi glazbenici ne žele čuti ni kad im je netko gurne pod nos.

ovih dana diskografske kuće ne pomažu mladom bendu.

ovih dana diskografske kuće tonu i pokušavaju spasiti što se spasiti može. a teško da će spasiti poslovni model prodaje nosača zvuka. prošao voz.

> kakav je i kako funkcioniše odnos između muzičara i izdavača

nemam neposredno iskustvo. ne znam nikoga tko zna nekog uspješnog glazbenika koji je zadovoljan svojim odnosom s izdavačem. slično kao u odnosu s roditeljima. uvijek je djetetu u interesu reći kako se samo izborilo za svoj uspjeh. znam da je broj pop zvijezda jako mali u odnosu na broj wannabe pop zvijezda. jako jako mali. jako jako jako mali.

> kakva je uloga interneta u promociji muzike u hrvatskoj

svi glazbenici imaju myspace stranicu. neki imaju i svoju glazbu na last.fm-u. to je super.

> takodje, napisi mi tvoju kratku biografiju tj šta tačno radiš, jer ono što
> sam gledam na netu me bash zbunjuje

ovo je nešto ukratko na engleskom sa http://ki.ber.kom.uni.st :

“Nenad Romić (aka Marcell Mars, b. 1972), _free software advocate_, _cultural explorer_, _social instigator_…

Marcell is one of the founders of Multimedia Institute – mi2 and net.culture club mama in Zagreb. He initiated GNU GPL publishing label EGOBOO.bits, TamTam platform for on-line collaboration, NGODE software for NGOs financial management.

He initiated Skills sharing regular informal meetings of enthusiasts in mama + started Skills sharing’s satellites g33koskop and ‘The Fair of Mean Equipment’.

Marcell participated in collborative artistic projects like NRD Kit of NRD Van group of artists, gifoskop (interactive animation) together with Nikolina Pristas & Maja Marjancic, EditThisBanner (by Lina Kovacevic) and Flying Carpet (by Lala Rascic).

He was one of the organizers of summer camps “Otokultivator” on island Vis (together with URK/Mo=E8vara & EASA Croatia) and SummerSource (together with TacticalTech).

Marcell participated in curating or producing mi2 yearly exhibitions I’m still alive” (2001) i re:ConFreedom to creativity!” (2005) and in conceptual exhibition “System.hack()” (2006). He is a member of Creative Commons Team Croatia.”

ovdje je neki transkript o egoboobits labelu:
http://www.egoboobits.net/EnFrontPage

ovo su neki moji članci, intervjui na ovu i slične teme:
http://kiberkomunist.wordpress.com/2007/12/20/vratija-se-barba-u-ameriku/

http://www.egoboobits.net/MarcellMars_BooRefleksija
http://www.egoboobits.net/MarcellMars_EgoBooTxt
http://www.egoboobits.net/MarcellMars_ZastoGlazbaImaCijenu

http://2005.slobodastvaralastvu.net/
http://2005.slobodastvaralastvu.net/IzLozba
http://www.systemhack.org/SystemHackEng/SystemHackHr
http://www.systemhack.org/HakeriSeMoguSamoSlatkoNasmijati

http://www.gnupauk.org/FlossTxt008
http://2006.slobodastvaralastvu.net/
http://www.razmjenavjestina.org/MarcellMars/MarcellMarsTxtDanasnjiSvijetJeGeekovkiRaj
http://kiberkomunist.wordpress.com/2007/10/04/preprica-dosjetki/
http://kiberkomunist.wordpress.com/2007/10/02/narodnjaci-narodu/
http://kiberkomunist.wordpress.com/2007/09/19/intervju-u-glasu-istre-povodom-yaxwe-a/
http://www.picigin.net/logcells/#[[Intervju za kulturpunkt.hr]]
http://nrd.picigin.net/t_nrdkit/#[[NRD Van 4 04]]

Vratija se barba u Ameriku!

usa flag

On Tue, Dec 18, 2007 at 09:09:07PM +0000, jelena vesic wrote:
*You mentioned a possibility of publishing under the ‘fuck off’ or ‘suck my dick’ licenses. How do you see the difference between CC and ‘fuck off’ licensing on the practical level?*

Do sadržaja koji kritična masa korisnika želi korisnici će sigurno doći i taj sadržaj će biti razmjenjivan mrežom. Ti su korisnici prema današnjoj zakonskoj regulaciji kriminalci, a korisnike poprilično zabole dupe za to.

Neki broj proizvođača/ponuđača digitalnih podataka je zainteresiran za to da se za njihove podatke zainteresira kritična masa korisnika. Kada su njihovi podaci prepoznati oni očekuju materijalnu satisfakciju ili pažnju/slavu. Jedan od načina je da njihovi podaci budu prepoznati kao korisni za daljnju hibridizaciju/modifikaciju.

Neki proizvođači/producenti žele biti sigurni da neće biti tretirani kao kriminalci ako modificiraju/prikazuju tuđe već postojeće sadržaje. To mogu dobiti tako da im to odobre autori (u pisanoj formi) ili tako da mogu isčitati iz licence svoja prava oko daljnjeg prikazivanja i modificiranja. Kontaktiranje autora i dobivanje pismene dozvole je skupo i pain in the ass. Neke proizvođače/producente zabole dupe za dozvole.

Ako netko objavi rad pod licencom u kojoj ne piše ništa više od ‘fuck off copyright‘ postojat će neki broj ljudi koji će biti dovoljno ravnodušni da modificiraju i prikažu takvo djelo bez straha da će ih autor tužiti oko zloupotrebe rada. Ti ljudi su oni koje boli dupe za bilo koju licencu, njima ‘fuck off‘ ne čini apsolutno nikakvu razliku. Također postoji manji broj onih koji će shvatiti poruku “fuck off copyright“. No da bi takva poruka funkcionirala potreban je određeni stupanj povjerenja u autora rada (da te neće tužiti) i vjerojatno neki nivo (svjetonazorskog i/ili ideološkog) identificiranja sa upravo takvom porukom. Za bilo koji drugi slučaj takav tip licenciranja neće funkcionirati.

Takav pristup, na primjer, ne bi funkcionirao za projekte poput Wikipedije, znanstvene publikacije unutar akademskog sistema ili projekte koji bi htjeli da ih BBC, Wikipedija ili neki drugi važan projekt arhiviranja lako uvrsti u svoju arhivu.

Van prostora koji je omeđen radarom tržišta svašta je moguće. Unutar kruga relevantnih tržišnih vrijednosti za nekoga tko tek dolazi gotovo ništa nije moguće. Ipak, postoji nevelik broj ljudi koji misle da su Creative Commons licence i reforma režima intelektualnog vlasništva put ka zadovoljstvu svih uključenih u kompleksnu razmjenu digitalnih dobara. Njih svakako treba podržati jer je suočavanje s realnošću gruba igra koja treba posrednike. Za ostale PirateBay se čini kao zabavnija prečica ka Utopiji.

*What do you say when people ask how can the authors survive with the free licensing?* [pls ponovi onu smesnu paralelu sa hlebom u pekari i mp3-com na netu … mozes i da kazes nesto o egoboo kao primeru]

Ja kažem: ne znam. Nisam siguran ni da želim odgovarati na takvo pitanje ako je ono prvo koje se postavlja. Tada ih rado uputim na skupe poslovne edukacije. Ako još pritom imaju i iz njihove perspektive vrlo ‘tricky‘ pitanje poput: “…a kad uđeš u pekaru da li isto uzmeš kruh i ništa ne platiš…” Onda najčešće kažem da je jedina sličnost s pekarom to da je došlo vrijeme da je tržišna pozicija umjetnika postala nestabilna baš kao i tržišna pozicija pekara ili osobe koja stoji iza pulta i prodaje taj kruh. Taj problem se ne rješava zakonom o intelektualnom vlasništvu. Dva su smjera reakcija koje se time relevantno bave: politički aktivizam i novi poslovni modeli. Da, današnji svijet je prepun kontradikcija.

Kad nekom uzmeš kruh on ga više nema, kad nekom uzmeš ideju on je i dalje ima. Uzeti, imati, nemati i slični glagoli su naravno potpuno neprimjereni za svijet ideja, ali ljudi imaju tendenciju u novim poljima koristiti stare mape i to je sasvim legitiman način otkrivanja. Problem je kada se sa tim starim mapama krene u konstituciju novog polja.

Što se tiče autora u svijetu licenciranja slobode (sic!), na primjer, u polju glazbe su stvari nikad bolje: napraviš hit, sviraš i eto para. Problem je da mnogi zaboravljaju da je svirati legitiman rad, vrijeme i trud za koji je moguće dobiti neku materijalnu satisfakciju. U drugim poljima glazbe gdje žive svirke ne igraju baš neku ulogu treba aktivnost hibridizirati, transformirati i objediniti s nekim drugim poljem za koje postoji uspješniji poslovni model. Sličnu stvar bi preporučio i za druga polja. Pažnju skupite besplatnim digitalnim podacima i onda to naplatite u polju u kojem taj kredibilitet možete naplatiti. Ako vam se čini da je u vašem polju nemoguće ostvariti svoj interes, okanite se ćorava posla, to je onda *za vas* loš posao. Represivna zakonska regulativa vam neće pomoći.

Dobar izvor informacija za nove prilike je:
http://newmusicideas.com/
http://newmusicstrategies.com/
http://www.futureofthebook.org/
Krenuti dalje je samo par klikova daleko.

U Hrvatskoj postoji i problem da je tržište samo po sebi malo, a povrh toga da je infrastruktura za žive svirke potpuno zakržljala, neadekvatna (isključivo disko klubovi) i/ili vođena od strane najmrklijih primitivaca i mafijaša. No rješenje takve situacije ponovno ima najmanje veze sa zakonskom regulacijom intelektualnog vlasništva.

You stated that all we live in America today. How is it possible?* [ona tvoja prica o tome da svi zivimo na internetu i samin tim se pridrzavamo odredjenih regulativa… i o tome da smo sa te pozicije svi mi kriminalci … pls pomeni babu i mp3-ce]

Procesi apstrahiranja i digitalizacije Svega pretvorili su i globalizaciju u vrlo zanimljiv bućkuriš. Globalna harmonizacija zakonske regulative o intelektualnom vlasništvu ne bi smjela ići i bez izlazaka na globalne demokratske izbore. Ja želim glasati u Americi protiv političkih snaga koje služe filmskoj, glazbenoj i industriji zabave, jer na kraju oni kucaju i na moja vrata, a nema apsolutno nikakve vajde glasati za ispostave ispostava američke vanjske politike.

Gomila ljudi koji provode većinu vremena i energije u komunikaciji na internetu bolje su upoznati sa političkom situacijom u SAD-u nego s onim sto im se događa u lokalnom kontekstu. Vrlo često, jer lokalni kontekst zaostaje barem jedno desetljeće u komunikacijskoj infrastrukturi. Tako da je lakše misliti i mijenjati lokalno djelujući globalno. To što je ranije bila specifičnost provincije (“probiti se vani da bi te priznali u tvome selu…”) danas postaje pravilo koje moramo implementirati i u globalne demokratske procese. Problem s Evropskom unijom nije da je ona predaleka politička instanca nego to što je preblizu.

Zbog Interneta ja (kao i većina ljudi koje znam) sam još uvijek više Amerikanac nego Evropljanin. Kako je to moguće? Amerikanac se postaje bivajući ‘korisnikom’ u sintagmi ‘korisničko sučelje’.

Intervju u Glasu Istre povodom YAXWE-a

zmurkeZavršio YAXWE. Prije nego što raspišem neki ekstenzivniji izvještaj i posložim dojmove evo i linka na intervju koji bi trebao izaći u Glasu Istre. Zabavno je biti u poziciji definiranja/označavanja pojmova koji se pojavljuju u medijima. Uobičajena pitanja: Tko su hakeri/geekovi? Što ti luđaci hoćeju? ‘Oće li revolucija?

Bilo bi super dogovoriti se s novinarima da nakon što naprave intervju i snime ga na neki uređaj da poslože pitanja i pošalju ih mejlom. Mislim da bi to bolje funkcioniralo. Oni se boje da ljudi neće “skužiti”. Nisam siguran koliko je to što novinari napišu jednostavnije. Koga uopće briga…

Zadovoljan sam što u svakoj od priča o geekovima i hakerima uspijem spomenuti i proces stvaranja priče upravo time što tad radimo. Vjerojatno to nitko i ne primjeti, ali mene veseli 😉 Pričam ti priču:

  • Nisi baš optimist?

Nisam ni optimist ni pesimist. Mislim da se društvo kreće u smjeru vrlo visoke kompleksnosti koja podrazumijeva sve više kontradikcija. Razvoj komunikacijskih tehnologija postavio je visoke zahtjeve na ubrzanje procesiranja i prilagođavanja društva tim promjenama, te je teško napraviti jednostavne kanone koji će vrijediti zauvijek i univerzalno. U tom smislu sam optimist jer takvu dinamiku vidim kao veliki izazov i mislim da dinamični kompleksni sistemi evoluiraju u inteligentne koji su sposobni rješavati svoje unutarnje probleme. Poput velikih gradova u kojima se optimizacija često događa tako da ju je moguće samo evidentirati, eventualno moderirati ali nikako kontrolirati.

Veliki sam skeptik naspram tromih aparata države, obrazovnog sustava, velikih korporacija i organiziranih religija. Oni definitivno ne uspijevaju “uloviti” što se danas događa oko njih. Mislim da ima puno prostora za aktivizam, da to inače i hakeri rade i da što god napravili teško ćemo u toj kompleksnosti dobiti statično, jednostavno, dobro i pravedno društvo. Ali, kao što sam rekao, usložnjava se stvar, i biti sa hakerske strane je uzbudljivo, a ne biti s te strane i ne biti u privilegiranoj poziciji koju daje država krupnom kapitalu i svojim instrumentima sile je ustvari ona najgora pozicija. To je pozicija običnog neobrazovanog građanina. Znači ako nisi ni haker, ni policajac, ni vojnik niti bogati kapitalist, e onda si u kurcu. Nažalost.

Možda sam trebao dodati da je besmisleno novo revolucionarno 😉 Enivej.. Ostatak intervjua >>

UPDATE: Glas Istre link.