Re: Mike Masnick nudi nadu za glazbenu industriju (prezentacija na sajmu NARM)

eto.. čini se da mogućnost slanja mejlom žešće oživljava ovaj blog.. sad mi je u stvari problem da ovaj komenatar ne mogu poslati mejlom na moje journals at last.fm.. uf.. uf.. kad će to sve skupa biti interoperabilno… never mind..

i dalje komentari stižu sa http://glazba20.com/ ,a današnji post je baš dobar.. evo malog citata citata citata:
“Kad netko želi da mu kažemo što će zamijeniti novine, zapravo zahtijevaju da im se kaže da ne živimo u vremenu revolucije. Traže da im se kaže da se stari sustav neće raspasti prije nego li ga novi zamijeni. Žele čuti da stari socijalni ugovori nisu u opasnosti, da će centralne institucije ostati sačuvane, da će nove metode širenja informacija prethodnu praksu poboljšati, a ne prekinuti. Žele da im se laže. Sve je manje i manje ljudi spremno izreći takve laži.”

fala dusu i na trudu pri prevođenju 😉

Sent to you by marcell via Google Reader:

By: marcell mars

via Comments on: Mike Masnick nudi nadu za glazbenu industriju (prezentacija na sajmu NARM) by marcell mars on 6/23/09

super je kako gubitnici pronalaze razloge da umanje uspjeh pobjednika.. kao ne valja im strategija jer su oni otprije poznati.. pa da! to upravo i *je* poanta…

oni koji su poznati i uspješni znaju iskoristiti priliku i prilagoditi se novonastaloj konstelaciji… bezbroj je onih koji su poznati i ne snalaze se, gube, čmrlje, cmizdre i čekaju da ih spasi grozna i pohlepna industrija, kao što su čekali i da ih neko ranije spasi od te groze i pohlepe….

pozicija s koje se ulazi u svijet u kojem reputacija i preporuka znači gotovo sve je jedan od najbitnijih parametara… nepoznatima je i dalje prvi korak da postanu poznati… nakon što se s te pozicije pomaknu u komercijalni uspjeh gubitnici će i dalje moć govorit kako je to zbog toga što su već bili “poznati” ;)

metkalfeov zakon kaže da je vrijednost telekomunikacijskih mreža proporcionalna broju korisnika [n(n-1)/2]. nije teško izračunati s kolikom prednosti kreću u digitalne mreže oni koji su reputaciju izgradili u svijetu van digitalnih mreža. ono što je pitanje za “poznate” je da li će oni to fakat i iskoristiti.

http://en.wikipedia.org/wiki/Metcalf%27s_law

Things you can do from here:

Gesti_kuliranje

monkeyOn Fri, Feb 01, 2008 at 01:54:09PM +0100, Nikola Radisic wrote:
> pozdrav dakle, radim pricu za čiju osnovu mi je
> poslužio gest benda radiohead da ne obnove
> ugovor sa izdavačem već objave muziku besplatno
> na netu zanima me kako ti vidiš taj gest

ovo sam napisao na artists@egoboobits.net mailing listi u vrijeme kad je najavljeno da će imati besplatan download:

teško ćemo ovaj potez moći procjenjivati kao siguran model za budućnost. oni su prvi. to super pogoduje hype-u. i neka. neda mi se ići tražiti ali pročitao sam negdje da je iphone dobio besplatni push entuzijasta vrijedan oko 400 milijuna dolara. nitko ih nije plaćao a ljudi su pisali, fwrdirali i nabrijavali. apple je veliki majstor medijskih igara. očito i radiohead. šteta što se pips, chips & video clips toga ranije nisu sjetili. oni jedini imaju potencijal za kakav takav sličan hype u hrvatskoj.

gesta radioheada je samo još jedna u nizu gesti koje najavljuju smrt recording glazbene industrije kakvu poznajemo. madonna je potpisala za live motion tour operatera za $120 miliona. live motion zarađuje organizacijom koncertnih tura, prodajom svih mogućih promotivnih proizvoda u takvom poslovnom modelu što veći broj ljudi čuje madoninu glazbu to je veća šansa da će doći na koncert. za mjesto na koncertu nije važno da li su slušali glazbu za koju su platili ili ne.

mtv.com u svom članku u tri djela “The Year The Music Industry Broke” donosi dobar pregled svih važnijih događaja koji upućuju na najavljenu smrt recording glazbene industrije.

> šta to znači za muzičare a šta za izdavača

za glazbenike prostor globalnih digitalnih komunikacija znači mogućnost direktnog kontakta sa svojim slušateljima. novi problem za glazbenike je kako da u konstelaciji ogromne količine glazbe i drugih glazbenika koji također mogu direktno doći do slušatelja zaokupiti pažnju krajnjeg korisnika. novoj glazbi velika je konkurencija i stara glazba koju je gotovo u cjelosti moguće skinuti sa mreže. krajnji korisnik danas je češće kolekcionar i istraživač jer ima priliku kompletirati opuse svih važnijih, kultnih, nevažnih, gotovo svih glazbenika koji su ikad svirali. novoj, a i staroj glazbi, konkurencija su također i gomila drugih zabavnih sadržaja: video igre, tv serije, internet, facebook… u životu svakog čovjeka samo je 24 sata dnevno. a treba i spavati 😉

za izdavače? u opisanome postoji veliki prostor potrebe. na tu potrebu treba odgovoriti. ne više samim izdavanjem, koliko novim poslovnim modelima, hibridnim formatima zabave, viralnim marketingom ili kojim god već buzzwordom koji je popularan ovaj tjedan.

> koliko je to marketing, a koliko realna potreba muzičara

ja ne bi razdvajao marketing od realne potrebe glazbenika. takvo pitanje najcesce dolazi iz jedne zastarjele iluzije o progresivnoj (pop) kulturi gdje se progresivnu kulturu vidi kao nešto mimo tržišnih dinamika. realna potreba glazbenika je da iskomunicira svoju priču sa publikom. nikada se to ne svodi samo na glazbu. čak skrivanje autorskog identiteta može stvoriti priču koja bi u nekom određenom kontekstu odradila dobar marketinški posao.

ono što je bitno u odnosu kulture i tržišta je pitanje (intelektualnog) vlasništva. po tom pitanju gnu pokret slobodnog softvera je donio izvrsnu soluciju: pravni hak. taj pravni hak je opća javna licenca (eng. gnu general public licence). definicija slobodnog digitalnog sadržaja kojeg nitko (privatno) ne posjeduje izražena u pravnom dokumentu koji restriktivnu zakonsku regulaciju okreće protiv same sebe najljepša je konstitutivna gesta jednog avangardnog pokreta u povijesti. u slučaju softvera i vrlo uspješna u primjeni.

tu je gestu u kulturi puno autora preuzelo sa creative commons atributtion share-alike licencom. ono gdje bi ja tražio subverzivni politički potencijal pop kulture je upravo polje koje adresira problem vlasništva. estetika, žanr, životni stil, deklarirani aktivizam autora su po tom pitanju potpuno irelevantni. ionako te stvari samo adresiraju specifične tržišne niše. revolucija se uvijek jako dobro prodavala.

> da li je ovakav nacin prodaje i promocije muzike moguc u hrvatskoj

moguća je promocija. egoboobits.net je krenuo s besplatnim (ali i slobodnim) downloadom još početkom 2001. prodaje nema. sasvim je svejedno da li je copyrightana ili ne.

severina prodaje izgled. thompson, škoro i tko je već treći kum prodaju jeftinu ideologiju. eventualno gibonni prodaje nešto glazbe. i to je otprilike to u hrvatskoj.

ono što je zanimljivo u radiohead slučaju je da je to napravio veliki band. i da su to napravili prvi. u hrvatskoj su to mogli napraviti hladno pivo, pips, chips & videoclips i eventualno jinxi. no oni su većinom zainteresirani za korporativna sponzorstva pivske industrije ili industrije kikirikija.

> na koji način diskografske kuće pomažu odnosno odmažu mladom bendu koji
> želi da objavi album

na majorima je manje od 5% stvarno profitabilnih glazbenika. to je informacija koju rijetko tko spominje, a nabrijani mladi glazbenici ne žele čuti ni kad im je netko gurne pod nos.

ovih dana diskografske kuće ne pomažu mladom bendu.

ovih dana diskografske kuće tonu i pokušavaju spasiti što se spasiti može. a teško da će spasiti poslovni model prodaje nosača zvuka. prošao voz.

> kakav je i kako funkcioniše odnos između muzičara i izdavača

nemam neposredno iskustvo. ne znam nikoga tko zna nekog uspješnog glazbenika koji je zadovoljan svojim odnosom s izdavačem. slično kao u odnosu s roditeljima. uvijek je djetetu u interesu reći kako se samo izborilo za svoj uspjeh. znam da je broj pop zvijezda jako mali u odnosu na broj wannabe pop zvijezda. jako jako mali. jako jako jako mali.

> kakva je uloga interneta u promociji muzike u hrvatskoj

svi glazbenici imaju myspace stranicu. neki imaju i svoju glazbu na last.fm-u. to je super.

> takodje, napisi mi tvoju kratku biografiju tj šta tačno radiš, jer ono što
> sam gledam na netu me bash zbunjuje

ovo je nešto ukratko na engleskom sa http://ki.ber.kom.uni.st :

“Nenad Romić (aka Marcell Mars, b. 1972), _free software advocate_, _cultural explorer_, _social instigator_…

Marcell is one of the founders of Multimedia Institute – mi2 and net.culture club mama in Zagreb. He initiated GNU GPL publishing label EGOBOO.bits, TamTam platform for on-line collaboration, NGODE software for NGOs financial management.

He initiated Skills sharing regular informal meetings of enthusiasts in mama + started Skills sharing’s satellites g33koskop and ‘The Fair of Mean Equipment’.

Marcell participated in collborative artistic projects like NRD Kit of NRD Van group of artists, gifoskop (interactive animation) together with Nikolina Pristas & Maja Marjancic, EditThisBanner (by Lina Kovacevic) and Flying Carpet (by Lala Rascic).

He was one of the organizers of summer camps “Otokultivator” on island Vis (together with URK/Mo=E8vara & EASA Croatia) and SummerSource (together with TacticalTech).

Marcell participated in curating or producing mi2 yearly exhibitions I’m still alive” (2001) i re:ConFreedom to creativity!” (2005) and in conceptual exhibition “System.hack()” (2006). He is a member of Creative Commons Team Croatia.”

ovdje je neki transkript o egoboobits labelu:
http://www.egoboobits.net/EnFrontPage

ovo su neki moji članci, intervjui na ovu i slične teme:
http://kiberkomunist.wordpress.com/2007/12/20/vratija-se-barba-u-ameriku/

http://www.egoboobits.net/MarcellMars_BooRefleksija
http://www.egoboobits.net/MarcellMars_EgoBooTxt
http://www.egoboobits.net/MarcellMars_ZastoGlazbaImaCijenu

http://2005.slobodastvaralastvu.net/
http://2005.slobodastvaralastvu.net/IzLozba
http://www.systemhack.org/SystemHackEng/SystemHackHr
http://www.systemhack.org/HakeriSeMoguSamoSlatkoNasmijati

http://www.gnupauk.org/FlossTxt008
http://2006.slobodastvaralastvu.net/
http://www.razmjenavjestina.org/MarcellMars/MarcellMarsTxtDanasnjiSvijetJeGeekovkiRaj
http://kiberkomunist.wordpress.com/2007/10/04/preprica-dosjetki/
http://kiberkomunist.wordpress.com/2007/10/02/narodnjaci-narodu/
http://kiberkomunist.wordpress.com/2007/09/19/intervju-u-glasu-istre-povodom-yaxwe-a/
http://www.picigin.net/logcells/#[[Intervju za kulturpunkt.hr]]
http://nrd.picigin.net/t_nrdkit/#[[NRD Van 4 04]]

Vratija se barba u Ameriku!

usa flag

On Tue, Dec 18, 2007 at 09:09:07PM +0000, jelena vesic wrote:
*You mentioned a possibility of publishing under the ‘fuck off’ or ‘suck my dick’ licenses. How do you see the difference between CC and ‘fuck off’ licensing on the practical level?*

Do sadržaja koji kritična masa korisnika želi korisnici će sigurno doći i taj sadržaj će biti razmjenjivan mrežom. Ti su korisnici prema današnjoj zakonskoj regulaciji kriminalci, a korisnike poprilično zabole dupe za to.

Neki broj proizvođača/ponuđača digitalnih podataka je zainteresiran za to da se za njihove podatke zainteresira kritična masa korisnika. Kada su njihovi podaci prepoznati oni očekuju materijalnu satisfakciju ili pažnju/slavu. Jedan od načina je da njihovi podaci budu prepoznati kao korisni za daljnju hibridizaciju/modifikaciju.

Neki proizvođači/producenti žele biti sigurni da neće biti tretirani kao kriminalci ako modificiraju/prikazuju tuđe već postojeće sadržaje. To mogu dobiti tako da im to odobre autori (u pisanoj formi) ili tako da mogu isčitati iz licence svoja prava oko daljnjeg prikazivanja i modificiranja. Kontaktiranje autora i dobivanje pismene dozvole je skupo i pain in the ass. Neke proizvođače/producente zabole dupe za dozvole.

Ako netko objavi rad pod licencom u kojoj ne piše ništa više od ‘fuck off copyright‘ postojat će neki broj ljudi koji će biti dovoljno ravnodušni da modificiraju i prikažu takvo djelo bez straha da će ih autor tužiti oko zloupotrebe rada. Ti ljudi su oni koje boli dupe za bilo koju licencu, njima ‘fuck off‘ ne čini apsolutno nikakvu razliku. Također postoji manji broj onih koji će shvatiti poruku “fuck off copyright“. No da bi takva poruka funkcionirala potreban je određeni stupanj povjerenja u autora rada (da te neće tužiti) i vjerojatno neki nivo (svjetonazorskog i/ili ideološkog) identificiranja sa upravo takvom porukom. Za bilo koji drugi slučaj takav tip licenciranja neće funkcionirati.

Takav pristup, na primjer, ne bi funkcionirao za projekte poput Wikipedije, znanstvene publikacije unutar akademskog sistema ili projekte koji bi htjeli da ih BBC, Wikipedija ili neki drugi važan projekt arhiviranja lako uvrsti u svoju arhivu.

Van prostora koji je omeđen radarom tržišta svašta je moguće. Unutar kruga relevantnih tržišnih vrijednosti za nekoga tko tek dolazi gotovo ništa nije moguće. Ipak, postoji nevelik broj ljudi koji misle da su Creative Commons licence i reforma režima intelektualnog vlasništva put ka zadovoljstvu svih uključenih u kompleksnu razmjenu digitalnih dobara. Njih svakako treba podržati jer je suočavanje s realnošću gruba igra koja treba posrednike. Za ostale PirateBay se čini kao zabavnija prečica ka Utopiji.

*What do you say when people ask how can the authors survive with the free licensing?* [pls ponovi onu smesnu paralelu sa hlebom u pekari i mp3-com na netu … mozes i da kazes nesto o egoboo kao primeru]

Ja kažem: ne znam. Nisam siguran ni da želim odgovarati na takvo pitanje ako je ono prvo koje se postavlja. Tada ih rado uputim na skupe poslovne edukacije. Ako još pritom imaju i iz njihove perspektive vrlo ‘tricky‘ pitanje poput: “…a kad uđeš u pekaru da li isto uzmeš kruh i ništa ne platiš…” Onda najčešće kažem da je jedina sličnost s pekarom to da je došlo vrijeme da je tržišna pozicija umjetnika postala nestabilna baš kao i tržišna pozicija pekara ili osobe koja stoji iza pulta i prodaje taj kruh. Taj problem se ne rješava zakonom o intelektualnom vlasništvu. Dva su smjera reakcija koje se time relevantno bave: politički aktivizam i novi poslovni modeli. Da, današnji svijet je prepun kontradikcija.

Kad nekom uzmeš kruh on ga više nema, kad nekom uzmeš ideju on je i dalje ima. Uzeti, imati, nemati i slični glagoli su naravno potpuno neprimjereni za svijet ideja, ali ljudi imaju tendenciju u novim poljima koristiti stare mape i to je sasvim legitiman način otkrivanja. Problem je kada se sa tim starim mapama krene u konstituciju novog polja.

Što se tiče autora u svijetu licenciranja slobode (sic!), na primjer, u polju glazbe su stvari nikad bolje: napraviš hit, sviraš i eto para. Problem je da mnogi zaboravljaju da je svirati legitiman rad, vrijeme i trud za koji je moguće dobiti neku materijalnu satisfakciju. U drugim poljima glazbe gdje žive svirke ne igraju baš neku ulogu treba aktivnost hibridizirati, transformirati i objediniti s nekim drugim poljem za koje postoji uspješniji poslovni model. Sličnu stvar bi preporučio i za druga polja. Pažnju skupite besplatnim digitalnim podacima i onda to naplatite u polju u kojem taj kredibilitet možete naplatiti. Ako vam se čini da je u vašem polju nemoguće ostvariti svoj interes, okanite se ćorava posla, to je onda *za vas* loš posao. Represivna zakonska regulativa vam neće pomoći.

Dobar izvor informacija za nove prilike je:
http://newmusicideas.com/
http://newmusicstrategies.com/
http://www.futureofthebook.org/
Krenuti dalje je samo par klikova daleko.

U Hrvatskoj postoji i problem da je tržište samo po sebi malo, a povrh toga da je infrastruktura za žive svirke potpuno zakržljala, neadekvatna (isključivo disko klubovi) i/ili vođena od strane najmrklijih primitivaca i mafijaša. No rješenje takve situacije ponovno ima najmanje veze sa zakonskom regulacijom intelektualnog vlasništva.

You stated that all we live in America today. How is it possible?* [ona tvoja prica o tome da svi zivimo na internetu i samin tim se pridrzavamo odredjenih regulativa… i o tome da smo sa te pozicije svi mi kriminalci … pls pomeni babu i mp3-ce]

Procesi apstrahiranja i digitalizacije Svega pretvorili su i globalizaciju u vrlo zanimljiv bućkuriš. Globalna harmonizacija zakonske regulative o intelektualnom vlasništvu ne bi smjela ići i bez izlazaka na globalne demokratske izbore. Ja želim glasati u Americi protiv političkih snaga koje služe filmskoj, glazbenoj i industriji zabave, jer na kraju oni kucaju i na moja vrata, a nema apsolutno nikakve vajde glasati za ispostave ispostava američke vanjske politike.

Gomila ljudi koji provode većinu vremena i energije u komunikaciji na internetu bolje su upoznati sa političkom situacijom u SAD-u nego s onim sto im se događa u lokalnom kontekstu. Vrlo često, jer lokalni kontekst zaostaje barem jedno desetljeće u komunikacijskoj infrastrukturi. Tako da je lakše misliti i mijenjati lokalno djelujući globalno. To što je ranije bila specifičnost provincije (“probiti se vani da bi te priznali u tvome selu…”) danas postaje pravilo koje moramo implementirati i u globalne demokratske procese. Problem s Evropskom unijom nije da je ona predaleka politička instanca nego to što je preblizu.

Zbog Interneta ja (kao i većina ljudi koje znam) sam još uvijek više Amerikanac nego Evropljanin. Kako je to moguće? Amerikanac se postaje bivajući ‘korisnikom’ u sintagmi ‘korisničko sučelje’.

Narodnjaci narodu!

Objects in rear view mirrorOgnjen je spremio u svoj del.icio.us link na raspravu na usenet grupi hr.soc.grad.pula koju je pokrenuo Edgar, a koja pita “Šta mislite, zašto toliko mladih sluša narodnjake?“… Kako sam ja pretplaćen na Ognjenov del.icio.us feed eto prilike za sudjelovanje 😉 Moja omiljena tema. Srpski narodnjaci u hrvatskom narodu.

“On Sep 25, 12:51 am, “edgar (bursic)” <ed@fazan.org> wrote:

> Šta mislite, zašto toliko mladih sluša narodnjake?
> 4. nešto drugo (dodajte)

svaka generacija ima u zadatak pomiriti sve veći jaz između ‘tradicionalnih vrijednosti’ i svakodnevnog ponašanja… pomirenje tog jaza je šizofreno… ponašanje ne samo da nije u skladu sa ‘tradicionalnim vrijednostima’ nego taj nesklad najčešće uopće nije osviješten… znači ovako: mladi se karaju bez prezervativa i prije braka, puše travu, čvakaju ekseve, vole srpske filmove & muziku, vole trošiti… ništa od toga im ne preporuča ni Obitelj ni Crkva, a bogami ni predsjednik mesić, no ipak kao i njihovi stariji sugrađani mladi najviše vjeruju, tadaaaam: crkvi, pa radiju i televiziji, a na visokom 4. mjestu je predsjednik mesić.. istraživanje instituta za društvena istraživanja na 2000 ispitanika u dobi od 15 do 29 godina)..

link: http://www.radio101.hr/vijesti_arhiva.php?id=17331

o crkvi sve najgore.

radio i televizija pršte od medijskog osviještavanja u kojem tvrde (mediji) sami za sebe da su manipulativni, lažljivi, pokvareni, pohlepni za profitom, jeftino prodani za (ikakvu) pažnju… znači nije informacija ta koja nedostaje… očito da se interpretacijski aparat ne razvija uvidom u više činjenica… njih je sasvim dovoljno no razuma ipak sve manje… u hrvatskoj i najtračerskije emisije poput crvenog tepiha ili shpitze zauzimaju vrlo ciničan i kritičan stav prema onome što prikazuju.. čak bi se moglo reći da su zauzeli ultimativne moralizatorske uloge prokazivanja lažnog hrvatskog jet seta i što god da je već u fokusu njihove pažnje ovih dana… toliko znanja i kritičkih obrata iz prošlosti, a na tv-u i oko njega sve skupa nikad jadnije…

priznali su da su travu pušili: bivši predsjednik amerike, sadašnji predsjednik amerike (s naglaskom na kokainu), pokojni premijer hrvatske, sadašnji predsjednik vodeće hrvatske oporbene stranke, predsjednica marginalne oporbene stranke.. istina svi su rekli da im nije bilo dobro, da ih nije pucalo, da su se usrali i da ne bi više, te da misle da to nitko ne bi smio raditi.. ccccc… očito da duvanje više ne provocira nikoga osim one pomahnitale haespeovke kaj maše pištoljem po korčuli…

nekoliko generacija je gradilo mit o subkulturi i glazbi kao graditelju interpretacijskog aparata koji mijenja stari konzervativni svijet u neki novi bolji, liberalniji…. prvo rasist elvis sa kokoticama, benzinom i adrenalinom, pa duge kose, duvanje, karanje, halucinogeni, pa kratko, obrijano, beskompromisno, kritičko, nihilističko… onda su u jednom trenutku te subkulture postale referenca naspram koje se trebalo distancirati.. prvo od ljigavih hipika, pa pretencioznih prljavih pankera, pa od razvaljenih rejvera……

i eto nas do narodnjaka.. za hrvatsku mladost savršene šizofrene pozicije.. prvo srpsko je i zbog toga omraženo i zabranjeno u svim medijima…. drugo time što je srpsko primitivno naspram građanske evrope.. treće zaglupljujuće naspram kvalitetne glazbe… od nje se distanciraju apsolutno svi koji drže do bilo kakvog socijalnog statusa i koji se pokušavaju ogledati u svom zamišljenom zrcalu ‘kako me drugi vide’… e upravo se od te impotentne grupacije danas treba distancirati.. i to danas uspješno i radi jedina prava subkultura u hrvatskoj.. ona narodnjačka…

prvi mit koji treba zaboraviti je da je glazba ikada a danas još manje nosila ikakav potencijal promjene dominantnih društvenih paradigmi…

drugi mit je da iako subkulturna narodnjačka priča je još uvijek bez ikakvog odmaka i svijesti duboko seksistična, nacionalistička, homofobna, konzumeristička, bez ikakve kritike, bunta ili ikakve zanimljive autentične artikulacije…

šteta…