diskaskam

tlaka

nitko u prošlosti ljudske civilizacije nije mogao ni zamisliti razmjere u kojima će internet transcendirati univerzalnu ljudsku potrebu da se prenemaže, prigovara, prokazuje, pljuca i strastveno sudjeluje u raspravama o baš svakoj diskretnoj jedinici infinitezimalnog generatora kolektivne ljudske svijesti.

neke od tih rasprava izgledaju značajno jer se vode oko tema koje su značajne. neke izgledaju značajno zbog značaja ljudi koji u raspravi sudjeluju. neke zbog očekivanih konzekvenci koje bi joj imale slijediti.

zbog množine, volumena i koncentracije rasprava danas teško se oteti dojmu da ih teme (u)čine išta relevantnijima, da čak i pametni ljudi (ikad) opravdaju svoju reputaciju ili da rasprave imaju moć promjeniti ako ne tok barem mikrotok sudbine mikroičega. u najboljem slučaju dobra rasprava filigranski ispolira poneki argument a onim najupornijima, s nešto talenta, brojne rasprave razviju stil u kojem vrijedi uživati. kako rasprave nemaju pravila, a perspektiva je minimum koliko je i sudionika, svako sudjelovanje, s makar i pola tweeta, barem iz jedne od perspektiva, sigurno zabija pobjednosni gol u sudačkoj nadoknadi. puno je to sline u pavlovljevih pasa.

često su sudionici, pozicije a još češće i kompletne rasprave iritantne no jedino što je u pravilu iritantnije i od najiritantnije rasprave je pozicija, argument ili (ponekad i) rasprava kako su naše rasprave beskorisne i čisti gubitak vremena.

neki manji broj ljudi zbog svojih diskusija izgube većinu ako ne i sve prijatelje, no s vremenom većina (koja preživi) nauči kada se ne upuštati u diskusije. kako je to relativno zahtjevna materija, razvijana u dramama svih vrsta, a ljudi oko neupuštanja razvijaju zanimljive strategije i argumente čini mi se da je rasprava o neupuštanju u rasprave izuzetno važna, korisnija nego mnoge druge, potencijalno katarzična, zabavna, duhovita i možda ključna u budućoj borbi protiv otuđenja i usamljenosti.

o dvojbi uključivanja ili neupuštanja, brisanju kartica komentara u najiritantnijoj klaustrofobičnoj <textarea> ikad serviranoj na internetu, odluci da li lajk tuđeg komentara odmaže ili pomaže poentiranju, procjeni da li je vrjednije pomoći napadnutom ili izignorirati raspravu i tako obraniti Inbox od kasnijeg zakrčenja, mogao bi napisati duži prozni tekst epskog formata.

neki od recepata za neupuštanje u rasprave dio su opće kulture i s vremenom su postali štreberski dosadni: netiqutte, don’t feed the trolls, izbjegavanje nasilnika s publikom ili još gore sljedbom, grammar nazis, rasprave u kojima se pojavljuju facepalm, eye-roll ili thumbs-up animirani gifovi, internet portali bez ili s lošom moderacijom, blabla, blablabla… tako dok netko ne revolucionalizira kontekst implementacijom nevidljivog šamara za one koji šuškaju čipsom u kinu, agresivno ukrštaju poglede sa susjednim vozilom čekajući zeleno na semaforu ili razbijaju jedinstveni red za više šaltera – ovi će štreberski recepti ostati dosadne reference koje ponekad valja podjeliti s onima koje u pravilu vrijeme gazi, a život im je patnja jer zadnji kupuju mobitel, muku muče s mejlom s posla i mejlom od doma a na facebook wall im svaka šuša ubaci da su lajkali članak o tome kako je netko bez gaća završio u mikrovalnoj pećnici.

mimo ovih općih mjesta promalja se jedno upuštanje koje je izuzetno iritantno, reakcionarno i štetno. politički štetno. tom upuštanju treba prišiti jedno zboldano NE.

u iritantno, reakcionarno i štetno upuštanje u pravilu se upuštaju muškarci, a ponekad i žene. njihove omiljene ulazne točke su rasprave da li su feministice postale šovinistice tj. šovinisti u svojoj borbi protiv muškog šovinizma. ista partija samo bijele figure o tome da li su crnci u borbi protiv rasizma postali rasisti. formula: potlačeni dižu glas protiv tlačenja i time postaju tlačitelji. no. no. ne. ne upuštati se!

te su nesretne figure grammar nazis ideološkog polja. cjepljeni od solidarnosti. otuđeni, usamljeni na svojim plutajućim zarđalim platformama gdje iscprljeno apstraktno mišljenje odlazi umrijeti.

temelje njihovih bijelih privilegija iznijeli su, kroz hiljade godina evolucije, psihopate maskuline plave krvi koji su palili sve što se kreće, ubijali rodbinu, braću, roditelje, prijatelje, koji su sve slabije od sebe stavljali u lance da bi one u lancima brutalno iskorištavali, prodavali, mučili i naslađivali se nad njihovom sudbinom. pa su na tim temeljima, nakon što su povješali puno premalo kraljeva i kraljica, ponovno promislili, artikulirali i nastavili graditi građani kojima je trebalo više od sto godina da prepoznaju one bez vlasništva, one bez škole, žene, crnce, domoroce, homoseksualce. sto godina tek da ih prepoznaju. da im se bez oštrih rubova ukažu na zrcalu koje po defaultu prikaže samo onog koji sudi. izoštravanje rubova trajat će barem još toliko.

sa tih temelja te nesretne grammar nazis figurice traže da žene u svakoj svojoj borbi, od one svakodnevne do zahtjeva za promjenom ustava, zadovolje svu strogost logike, filozofije, povijesti, matematike, lingvistike, književnosti, umjetnosti, političke ekonomije i bontona jer ako to ne naprave one su u stvari upravo ono protiv čega se bore – šovinistice tj. šovinisti. i to im treba reći, u lice, svaki put, upravo taj muškarac koji u ruci drži ogledalo što po defaultu zrcali samo onog koji sudi a koji baštini sve privilegije psihopata prije njega. on, moralna vertikala, koji samo nesretnim spletom okolnosti nije završio u kraljevskoj građanskoj obitelji – sere. sere li ga sere.

on nema samopouzdanja. isfrustriran je. misli da su u svijetu diskriminacija, iskorištavanje, nepravda i maltretiranje pravedno distribuirani. da je za svaku ženu, za svakog crnca, izmaltretiran i neki bijeli muškarac. da su rasa, spol, etnicititet, religija, spolna orijentacija samo vektori multidimenzionalne matrice nepravde. vektori jednako vrijedni i sa istom šansom pojavljivanja u matrici kao i loše obučen, provincijalac, ružan, debel, glup, neobrazovan, zbunjen, neuglađen, mutav, mucav, krljav, vrljav, krmeljiv, memljiv, nedovoljno bogat, neupućen u pop kulturu, krivog horoskopskog znaka ili lošeg naglaska u nematernjem jeziku. ne vjeruje u klasnu borbu. vjeruje da je svijet nepravedan, ali da su oni koji su uspjeli sigurno zaslužili taj uspjeh. jer snašli su se u nepravednom svijetu. (osim onih koje zna i osobno, a ti su: guzonjini sinovi, prevaranti, uhljebi, koječiji plaćenici, konjokradice i egomanijaci)

njegovo mu zrcalo zamagljuje žene i crnce, ali trudi se ostaviti dojam kako bi se lako solidarizirao, kad bi bilo potrebno, sa zbunjenim, mucavim, krljavim, vrljavim, krmeljivim i memljivim. nikada nije ni pomislio da još uvijek postoje crnci, u sumaglici aparthejda i robovlasništva, koji bi se usrali i tresli od straha, nesigurnosti, osjećaja stida, krivice, neprimjerenosti, slabosti i poniznosti pred bijelcem. samo i isključivo, jer su oni crni, a onaj ispred njih je bijel. jer on, skriven ispred svog ogledala, misli da je patetično prepoznati kako je svaki crnac – koji danas ne osjeća strah i sram nego stoji mirno, kad treba i ponosno, pred bijelcem i čovječanstvom – heroj. da ti heroji žele vidjeti i svoje sestre i braću, sve ljude, mirne, zadovoljne sobom, bez straha. pa da im napokon pokvareni zub, šlauf oko kukova, nerazumijevanje razlike između dubokog, dubinskog, dubokoumnog i dubioznog postane razlog za sram i povlačenje.

on jednostavno ne prepoznaje razliku između nasilja u komunikaciji (npr. u raspravama) i onog bitno zajebanijeg nasilja: institucionalnog, sistemskog, političkog, stvarnog. ne razumije što je patrijarhat, aparthejd, segregacija, ksenofobija, robovlasništvo. ne razumije ni što je kapitalizam. ali uvjeren je da zna, oštroumno prepoznaje svaku društvenu devijaciju i zbog toga ulazi u rasprave o tome kako se muški šovinizam pretvara u ženski, kako postoji opasnost da se crnobijeli aparthejd transformira u bijelocrni. pa sere. sere li ga sere.

e to je upuštanje loše. na tim mjestima dobro je neupuštati se u rasprave.

glas potlačenih probija se kroz sistemsko nasilje, tradiciju, otpor svih i svega, kroz zabranu (ili bitno otežan) pristup svim resursima koji bi borbu učinio efikasnijom, artikuliranijom, univerzalnom, uzvišenijom… poezijom za koju vrijedi umrijeti.

nakon što se probije, kad ga se čudom i napokon čuje i kad u tom glasu potlačenh proviri makar i mrvica pravde, ako se nema kako pomoći onda je druga najbolja stvar odšutiti, začkomiti, ignorirati, odskrolati, odskakutati, kliknuti negdje drugdje, prošetati, udahnuti i neupuštati se u raspravu.

nije jedini problem s ovim upuštanjem glupana u rasprave što su oni volonteri neobavezne, prve crte obrane konzervativnog društva, nego i to što se s tim upuštanjem glupani, najčešće nesvjesni toga što rade, pa onda i tom svojom nesvješću upisuju u novu kategoriju buduće diskriminacije. pa ih je potrebno zaštiti od sebe samih, od onih kojima se glupavo obraćaju, pa i od onih koji su svjesni koliko je to sve skupa glupo i politički nazadno. treba ih štititi na isti način na koji je ranije od njih trebalo zaštititi potlačene (što pustiše svoj glas), jer glupanima se na horizontu već neko vrijeme pojavljuje sistemsko nasilje sve kompleksnijeg svijeta, koje će ih karati u bulju, a oni – glupani – pričat će gluposti iz etimologije svoga bića i neće biti nikoga da im pomogne jer pametni se neće upuštati u raspravu. uživajući u svojim privilegijama čekat će da glupani prestanu mucati.

aa

slomljen sam. ovo ne bi trebao pisati. muči me ono što lessig zove “patologizacija” aaronove tragedije. a bez veze. koga briga. zajebo nas je aaron kao nitko do sad. najviše na svijetu bi volio da se otkrije da je sve skupa super organiziran prank. da nas je fakat zajebo. hahaha.

muči me pomisao da je izračunao da ako se sad ubije njegova smrt može više promjeniti svijet nego bilo što što će napraviti u budućnosti. aaron je bio sposoban prepoznati sve igre koje se igraju i za svaku je znao točnu referencu na wikipediji. ako je ne bi bilo, dodao bi članak. znao je, bolje od bilo kojeg ekonomiste, teoriju igara. baš kao joker u batmanu. znao je ne samo kako pobjediti prateći tok i pravila, znao je mijenjati pravila igre dok bi istu igrao. the dungeon master. i batman i joker.

dio ovog cijelog tragičnog postava me podsjeća na jedan period početkom devedesetih kad sam često koristio primjer optužbe: “ti si latentni homoseksualac” kao optužbe od koje se nemoguće obraniti. ako se braniš dokazuješ da jesi. ako se ne braniš… well, nitko se ne bi ne branio. nije mi padalo na pamet da je sasvim ok reći: “ja sam homoseksualac. what’s your fucking problem?!?” nije mi palo na pamet dok mi frend iz srednje škole u jednom takvom nesporazumu nije upravo to rekao.

danas dvadeset godina kasnije to zvuči kao totalna glupost i primitivizam, ali tad početkom devedesetih većina ljudi u mom okruženju nije mogla zamisliti da je moguće reći: “ja sam homoseksualac. what’s your fucking problem?!?” taj je zajebani manevar izveo aaron. tužitelj je zaigrao klasičnu igru iživljavanja prijetnjama: “gotov si! sad si mrtav!” i aaron mu je odgovorio: “evo jesam. mrtav sam. what’s your fucking problem?!?”

ono s čim se ja ne mogu pomiriti je da ni za dvadeset ni za dvjesto ni za dvijehiljadečetrdesetosam jebenih godina nema više aarona. ne može mu nitko čestitati kako je onomad 2013. epski sjebo morona, kretena, kurvinog sina – tužitelja. ne možemo se zajebavati kako je jednako nebitno da li si peder ili nisi, kao i da li si živ ili nisi. jednostavno se ne mogu uživiti u matrix gdje je samoubojstvo samo jedan od questova na putu do glavnog čudovišta.

partizanski filmovi i puno puno više svi ostali ratovi koje sam gledao u međuvremenu ubili su mi entuzijazam oko toga da ima smisla ginuti za slobodu. kad god bi gledao partizanski film plakao bi poskrivećki, posramljen i stisnut što sam se za trenutak osjećao gordo kao što su oni gordo ginuli za nju. i onda se sramežljivko aaron, tamo negdje u nekom new yorku, naslonio na boška buhu, sirogojno i ne okrećući se gordo objesio za slobodu. ne znam kako više da plačem.

,propagandne mašine,

32924223-zarez

Dao sam intervju u Zarezu povodom uspjeha Piratske partije u Berlinu. Pokvarili su mi jedan pripremani post o naslovnici koju sam za Zarez dizajnirao u oktobru 2009. Na prednju i zadnju stranu Zareza stavio sam Kindle koji je prikazivao stranicu sa Wikipedije o RSS-u. Tada sam cijelu priču ovako raspisao:

Informacijski sadržaji se proizvode, selektiraju, distribuiraju i konzumiraju. Simultano. U kontinuitetu. Uspješna tržišna optimizacija diseminacije informacija do pojave digitalnih mreža bila je dovoljno ekskluzivna da smo prihvaćali, uz stalno aktivističko kukanje, posrednike koji su nam osiguravali komunikacijske platforme. Novine, magazine, radija, televizije… Skupo je bilo uređivati (selektirati), jer malo tko može biti urednik skupog medijskog prostor-vremena. Industrijski standardizirane metafore korisničkih sučelja proizvodnje, selekcije, distribucije i korištenja/čitanja informacija s vremenom su postale inertne dominantne platforme popularne (kao i kontra-) kulture. Tko nije uspijevao na tržištu tražio je svoj poslovni model u netržišnim (državnim) poticajima. Vuk sit, koze na broju.”

MARCELL MARS, http://ki.ber.kom.uni.st/, zagovornik je tehnologija/metafora što osnažuju slabije, nervozan što nakon Microsofta još uvijek Google, Facebook i Amazon opismenjuju masovnije od slobodnog suradničkog svijeta gnuova i pingvina.”

Point se vrtio oko ove faktografije: Zarez (i dalje) nema web sajt, nema .pdf-ove na scribd.com ili issuu.com. Kindle se sa tri milijuna prodatih uređaja u vrijeme moje naslovnice popeo na 15ak milijuna. Šest mjeseci nakon naslovnice pojavio se iPad i do danas je prodano više od 20 milijuna istih. Amazon već više od godinu dana bilježi veću prodaju elektronskih knjiga od printanih.

Jedina povratna informacija, iz Zareza a i uopće, je da nisam iskoristio priliku za radikalnu političku intervenciju. Ta konstatacija ovlaš je zakačila i druge dizajnere koji su do tada dizajnirali naslovnice.

Htio sam također pisati i o mogućnosti radikalne intervencije u magazinu bez web sajta čija publika vjerojatno ne vidi i ne koristi konstelacije poput radikalno jeftinijih proizvodno-distribucijskih medijskih platformi poput računala spojenog na mrežu sa e-ink ekranom u slučaju e-readera (Kindle) ili touch-screena u slučaju iPada.

I tak. Pa su me zvali oko ovog intervjua i onda sam neki dio namjeravanog napisao u intervjuu:

32927443-MarcellMars_ZarezIntervju

Z: Neposredan povod ovom razgovoru ulazak je predstavnika Piratske stranke u parlament pokrajine Berlin, manje je poznato da stranka djeluje i nekoliko gradskih skupština. Što je tako novo, revolucionarno u toj činjenici?

M: Neočekivani uspjeh Piratske partije u Berlinu nije donio ništa revolucionarno revolucionarno.

Berlinski pirati su u zadnjih nekoliko godina anticipirali niz političkih tema koje nisu adresirale lijeve ni zelene stranke a nisu usko vezane za “digitalne/internet slobode”. Te teme u svom prefiksu nose “svima dostupni i besplatni” i one su: javni prijevoz, edukacija i internet. Važne teme bile su i legalizacija marihuane te jaka kritika trenda privatizacije u polju prostornih politika i stanovanja.

Uz svima simpatične parole poput “Privatizirajmo religiju!” pirati su uspjeli napraviti izvrsnu medijsku kampanju gdje su se predstavili kao nove političke snage zdravog razuma (sic!) koje se ne uklapaju u opće prihvaćen stav kako su svi političari korumpirani, a politika kurva.

Konstitutivne piratske teme digitalnih sloboda i radikalni zahtjevi za ukidanjem intelektualnog vlasništva (ili radikalne reforme u polju zakonske regulacije), zaštita privatnosti na mreži i inzistiranje na informacijskoj transparentnosti državnog aparata na ovim izborima pali su u drugi plan.

Čini se da je obećanje da će eventualno izabrani zastupnici konstantno voditi blog, objavljivati sve dokumente koje dobiju na uvid te da će održavati komunikaciju na internetu sa svim zainteresiranim dalo dovoljno kredibiliteta i izgradilo povjerenje javnosti prema piratima. Vjerojatno zaključujući da ako već nisu iskusni političari svoje neiskustvo će barem dokumentirati i probati uključivati javnost pa tako odgovorati na zahtjeve sudjelovanja u zastupničkoj demokraciji.

Zanimljivo je kako se takva gesta transparentnosti i participativnosti pokazala vrlo vrijednom i to u vrijeme kada svaki državni službenik, političar ili bilo tko drugi zainteresiran za pažnju javnosti može napraviti isto s minimumom tehničke pismenosti razine jednostavnog slanja e-mejla.

Pirati pokušavaju artikulirati nove binarnosti u polju političkog. Umjesto tradicionalnog lijevo vs desno oni nude: liberalno vs autoritarno, racionalno vs iracionalno, znanstveno vs religiozno, duhovito vs ukočeno. Također je zanimljivo je da je podrška piratima uniformno distribuirana u cijelom gradu za razliku od distribucije podrške svim drugim strankama koja je najčešće jako vezana uz specifične djelove grada.

Pirati su na neki način napravili ono što je uobičajena praksa političkih stranaka: u prvi plan postavili su teme temeljene na vrijednostima za koje imaju najmanje kapaciteta i operativne snage promjene. Pokazali su da postoji prostor u političkom identifikacijskom imaginariju koji će se temeljiti na kozmpolitskoj popkulturnoj mitologizaciji umjesto teritorijalno povijesne (u našim krajevima i revizionističke).

Doprinos pirata vrlo vjerojatno će se najviše očitovati u prilagodbama koje će u budućnosti napraviti druge političke partije koje su propustile priliku da svoju suvremenost i inovativnost lako dokažu s nekoliko blogova, opuštenom duhovitošću i navođenjem očiglednih pizdarija u koje je ušla globalno harmonizirana zakonska regulacija autorskih prava u suočavanju s općeprihvaćenim praksama downloada svega postojećeg sa interneta

Z: Jedan njemački komentator izjavio je da riječ o pobjedi djece Marxa i Microsofta; koliko bi se Pirati složili s utjecajem Microsofta, sustava i biznisa s monopolskim statusom protiv kojeg najčešće istupaju?

M: Nažalost komentar o Marxu i Microsoftu nisam vidio u kontekstu pa mogu samo pretpostaviti da Microsoft, kao što to uobičajeno biva, ovdje služi samo da bi označio cjelinu polja digitalnog. Pirati se gotovo sigurno neće identificirati sa praksama i ulogom Microsofta u svijetu digitalnog, tako da ne vjerujem da će veliki broj pirata priznati utjecaj Microsofta na njihovu praksu. Intuicija im govori da je bitno poželjnija pozicija u digitalnom pozicija koju donose Pokret slobodnog softvera i otvorenog koda (Linux, Apache, Firefox…), Wikipedia i OpenStreetMaps.

Ono što bi me iznenadilo je da taj komentar proizlazi iz dublje insajderske analize i tako donosi perspektivu piratskog pokreta kao pokreta koji je iskoristio situaciju globalne kompjuterizacije, najčešće “ilegalnim” kopijama Windows operativnog sustava pa se nakon takve gotovo univerzalne distribucije osnovnih sredstava za rad osvećuje ne samo korištenjem operativnog sustava za download “ilegalne” glazbe, filmova, igara, softvera i čega-već-ne već u konačnici i artikulacijom političke pozicije koja poziva na ukidanje privatnog vlasništva u sferi digitalnog. Takva perspektiva, zajedno sa spominjanjem Marxa, upućivala bi na antikapitalističke tendencije piratskog pokreta. Iako u nekoj mjeri prisutne, antikapitalističke tendencije nisu kandidat zajedničkog nazivnika piratskog pokreta.

Povijesno, postoji nekoliko vrlo jakih utjecaja i aktera u sferi digitalnih mreža i komunikacijskih tehnologija: kalifornijski kontrakulturni krug oko Stewarta Branda u 60ima, Apple u 80ima s invencijom osobnog računala, u 90ima Pokret slobodnog softvera s kolaborativnim pristupom razvoju softvera gdje se programski kod opire komodifikaciji i ostaje u polju slobodne razmjene informacija, Microsoft Windows kao de facto standard korištenja osobnih računala, te u zadnjih desetak godina mrežne kompanije poput Google-a, Amazona i Facebook-a sa ostvarenjem monopola na traženje, distribuciju i preporuku informacija na mreži. Svaki od nabrojanih, ali prije svega sinergija svih aktera zajedno, razvila je dinamiku koja uništava čitave industrijske grane, a ne samo njihovu najbližu konkurenciju.

Često su svaki od tih aktera povezivali sa kontrakulturnim vrijednostima, borbom protiv establišmenta/autoriteta, a u slučaju pokreta slobodnog softvera čak i sa komunističkim sentimentom. Međutim, ono što su svaki u svoje vrijeme pokazali je vrhunsko anticipranje potencijala abstrakcije implementirano u tada novim tehnologijama. Svaka od tih kriza pozivala je kapitalizam na reinvenciju samog sebe, ali ne i ukidanje.

Ako postoji ideološki nazivnik svih tih aktera onda je to utopija o mogućnosti izgradnje čistog slobodnog tržišta u isto tako slobodnom društvu. Libertarijanske ideje su duboko ukorjenjene u američkom društvu a svoju najuspješniju viziju još od šezdesetih godina prošlog stoljeća vežu uz polje razvoja informacijskih tehnologija. Internet je pomogao da se derivacije te fantazme viralno prošire po cjelom svijetu.

Berlinski i švedski pirati su primjeri prijevoda takvog pogleda na svijet u evropskoj politici. Svaki od njih nosi svoje lokalne društvene specifičnosti. Kao i korporativni i kontrakulturni primjeri iz povijesti tako i pirati prije svega pozivaju na reinvenciju sistema u samom sebi. Pozivajući se na stanje zdravog razuma ovdje i sada. Nestrpljivi od čekanja da ostatak društva nauči koristiti internet.

Uspjeh pirata je prije svega simptom zaostajanja ostalih političkih aktera u prepoznavanju polja novih komunikacijskih tehnologija kao polja političkog koje u vrlo konkretnom smislu formira budućnost odnosa i raspodjele moći. Ostavljanje problema koji proizlaze iz te konstelacije piratima u ruke upravo će reproducirati konfiguraciju i implementaciju dosadašnjih rješenja, no ako ništa drugo reinvencija sistema u samom sebi iznjedrit će novu generaciju eksploatacije koju će predvoditi Google umjesto News Corporation, Amazon umjesto WallMarta i Apple umjesto Warner Brothers-a.

S novim pobjednicima će se lakše dogovoriti internalizacija troškova društvene reprodukcije i brige za okoliš u zamjenu za uvid u najintimnije djelove naših života.
Z: U jednom si razgovoru povukao paralelu između kupovanja kruha i slobodnog pristupa informacijama braneći slobodni pristup tezom da kad nekome uzmeš kruh on ostaje bez kruha, a kad uzmeš ideju ona je i nadalje njegova. Čini mi se da ipak postoji razlika – za napraviti kruh potrebo je manje znanja, vremena za izradu, nego za novu, kreativnu, jedinstvenu ideju. Zašto se onda Pirati ne zalažu za slobodan, besplatan pristup kruhu?

Berlinski pirati se zalažu za minimum zagarantiranog dohotka za sve. To je vrlo blizu “slobodnom, besplatnom pristupu kruhu”.

Kruh ne možemo kopirati prema pojedinačnom zahtjevu u bilo kojem trenutku sa bilo kojeg kraja svijeta, pa onda dostaviti na mjesto zahtjeva gotovo u realnom vremenu, a da pritom potrošnja električne energije i drugih resursa već uspostavljene infrastrukture bude zanemarivo mala i u bilo kojem proračunu bude zapisana kao trošak-nula.

Da je to sve skupa slučaj sa kruhom, svatko bi imao puno moralno pravo ne tražiti u parlamentu slobodan, besplatan pristup kruhu nego upucati bilo koga tko bi sprečavao da kopije kruha, troška-nula, dođu do gladnih. Nakon što se u ovoj priči objekt kruh zamijeni sa objektom lijek relativno lako je zamisliti zašto je situacija koju imamo s farmaceutskom industrijom toliko gorka i cinična.

Mislim da glavnina nesporazuma vezanih za “besplatni kruh” kreće iz poimanja pojma vlasništva. Vlasništvo nema svoju fizičku manifestaciju. Fizički objekti mogu biti posjedovani no vlasništvo ne postoji u svijetu fizičkog prostoru. Vlasništvo je pravo.

O ograničavanju mogućnosti iskorištavanja nečijeg predmeta vlasništva brinu se vlasnici i (eventualno) država. Proces zaštite i ograničavanja iskorištavanja iziskuje investiciju i potrošnju neke količine resursa (npr. dizanje zaštitne ograde ili alarmnog sistema).

U času kad ograničavanje iziskuje veći ulog (u resursima) od koristi iskorištavanja predmeta vlasništva postoji svega nekoliko mogućih scenarija za vlasnike. Jedan je da zatraže pomoć od države pozivajući se na svoje pravo. Drugi je da odustanu od poslovnog modela i očekivanja zarade od vlasništva koje zahtjeva toliki ulog u resursima zaštite.

Država ulaže resurse u zaštitu privatnog vlasništva. Preko svakog pojedinačnog slučaja čuva jedan od temeljnih principa svoje legitimacije i postojanja. Ta cijena za državu/društvo može kao i u slučaju lošeg poslovanja biti previsoka s obzirom na (društveni) dobitak.

Država najčešće odbija zaštiti pravo vlasništva u slučaju da skupina koja traži zaštitu nije dovoljno jaka da svoju poziciju predstavi univerzalnom. U slučaju hrvatske države to mogu biti izbjegli Srbi koji traže da im se vrate oduzeti stanovi za vrijeme njihovog izbivanja iz Hrvatske ili na primjer Katolička crkva koja traži da joj se vrati ono što joj je oduzela država prethodnica.

Država bira kome će zaštiti vlasništvo s obzirom na odnos uloženih resursa zaštite i dobivenog društvenog dobitka (najčešće mjereno vjerojatnošću ostanka vladajuće elite na vlasti). Postoji cijeli niz slučajeva koji se mogu vidjeti kao privilegija ili kao diskriminacija. Autori su jedna od skupina koja traži zaštitu svoga vlasništva. To vlasništvo je u svojoj prirodi bitno drugačije od, na primjer, stanova izbjeglih Srba u Hrvatskoj. Njihovo vlasništvo se zove intelektualno, za razliku od stanova koje je vlasništvo nad nekretninom.

U slučajevima fizičkih objekata očigledno je da oni koji iskorištavaju te objekte imaju ekskluzivitet nad iskorištavanjem. Za vrijeme dok ih jedan iskorištava drugi to jednostavno fizički ne može.

U slučaju digitalnih objekata ne postoji ekskluzivitet nad iskorištavanjem. Digitalni objekti u smislu konzumiranja su nepotrošivi. Njihova vrijednost se može i mora mjeriti u sasvim drugom registru.

Ekskluzivno poznavanje sadržaja nekog digitalnog materijala može napraviti značajnu prednost u prevođenju znanja/poznavanja sadržaja u drugi medij (npr. prijenos znanja u proizvodnji fizičkih objekata koje je moguće lako prodati). Ta prednost je često naplativa na tržištu.

Današnja društva visoko vrednuju intelektualnu produkciju: kulturu, znanost i umjetnost.

Tehnološka dostignuća do pojave interneta uvijek su za izlazni proizvod intelektualne produkcije imale fizički objekt. Oko tog i takvog fizičkog objekta izgrađen je i sistem zaštite. Industrija izrasla na takvim objektima (npr. glazbena ili filmska) pri pojavi svake nove tehnologije koja bi drastično smanjila cijenu kopiranja pokrenula bi sudske procese kojima bi pokušali spriječiti široko prihvaćanje tih novih tehnologija. Na sudu su završavale radio stanice zbog reprodukcije snimljene glazbe, kazetofoni i video rekorderi zbog presnimavanja, digitalne audio trake (DAT)… Svaka bitka starih i novih završila bi nekom verzijom ugovora o zaštiti u kojem je centralno mjesto zauzeo fizički objekt čiju je distribuciju moguće mjeriti klasičnim tržišnim mehanizmima koji nisu zadirali u monitoriranje intime ljudi unutar četiri zida njihove privatnosti.Infrastruktura digitalnih mreža je u tolikoj mjeri revolucionarna za sve prijašnje modele zaštite prava vlasništva da pokušaj da se zaštiti vlasništvo na način na koji to predlaže industrija iziskuje od društva previsoku cijenu. Realizacija takve zaštite je komunikacijska infrastruktura koja ukida gotovo sve druge konstitutivne vrijednosti modernog društva (npr. sloboda govora, pravo na privatnost i druga ljudska i građanska prava).Rezultat nesnalaženja države u reguliranju digitalnih mreža u sferi (pop)kulturnih proizvoda je šizofrenija u kojoj većina ljudi uživa u “kriminalu” potrošnje, a manjina dosada privilegiranih (autori) osjeća se izdanom. Svi zajedno su najčešće svjesni svih dobrobiti poput dostupnosti znanja, djeljenju i proizvodnji novih znanja (npr. Wikipedia).

Pirati u ovoj konstelaciji predstavljaju sve one u čiju bi privatnost industrija i državni aparat htjeli postaviti oko koje bilježi sve što se događa. Društvene vrijednosti i demokratske tekovine na koje se pirati pri tom pozivaju su solidno etablirani i pirati imaju dobre šanse da na tim osnovama zaštite privatnost, slobodu govora i druga ljudska i građanska prava.

Ukidanje nedigitalnog privatnog vlasništva će morati pričekati neke druge aktere i vrijeme u kojem će društvo etablirati još neke od vrijednosti sa utopijske liste humanizma.

Z: S jedne strane postoji zahtjev za slobodnim pristupom informacijama bilo kog tipa, s druge i sam naglašavaš potrebu za računalnom sigurnošću.

M: Pravo na pristup informacijama nije zahtjev za absolutnom transparentnošću. Svijet u kojem ne postoji prostor privatnosti.

Pravo pristupa informacijama zadržava podjelu na javno i privatno. Problematične situacije su situacije asimetrije i nejednakosti pristupa, na primjer: kada državni aparat zadržava ekskluzivitet pristupu informacijama ili kada korporacije i državni aparat krše privatnost pojedinaca.

Računalna i mrežna sigurnost su preduvjet emancipirane i autonomne pozicije korisnika mreže.

Ljudi bi sami trebali odlučiti koje informacije o sebi i svom ponašanju u privatnom životu žele podjeliti s drugima i pod kojim uvjetima. Zamislite svijet u kojem su sva mjesta, privatna i javna, ozvučena i snimana kamerom. Zamislite da tim podacima ima ekskluzivni pristup državni aparat, a da svim materijalima koji su snimljeni u komercijalnim prostorima ima pristup vlasnik te da on također ima pravo razmjene tih podataka sa drugim komercijalnim subjektima. Postoji cijeli niz razloga zašto to ipak nije tako u fizičkom svijetu. Prvi i najvažniji razlog je da ljudi razumiju i lako bi prepoznali tehnologiju kojom bi se takvo što implementiralo. I onda bi se i bunili. Drugi razlog je relativno visoka cijena postavljanja takvog sustava.

Većina ljudi ne razumije osnove funkcioniranja komunikacijskih tehnologija, a onda ni kako izgleda implementacija tehnologije monitoriranja i kontrole. Snimanje mrežnog prometa je bilo kome na svakom od mrežnih čvorova vrlo vrlo jeftino.

Jedina prava zaštita od monitoriranja je najšire moguće prihvaćena enkripcija. To je još uvijek vrlo daleko od realizacije.

U komunikaciji posredovanoj tehnologijom potrebno je izgraditi povjerenje u komunikacijski sustav i u ljude s kojima se komunicira. Visok nivo povjerenja među ljudima pojednostavljuje i tehnologiju i komunikaciju. Dobar primjer za to je Wikipedia. Nažalost to je rijedaki primjer gdje su niske sigurnosne mjere posljedica visokog povjerenja u ljude i njihove motive.

Izbor komunikacijske tehnologije dobar je test povjerenja. Država koja javnosti omogućava uvid u podatke o svom funkcioniranju i pritom im omogućava sigurnu mrežnu komunikaciju je država u koju treba imati povjerenja. To je još uvijek svugdje u svijetu vrlo daleko od realizacije.

Z: Rekao si –  “Ljudi koji se u Hrvatskoj bave sigurnošću, najčešće bez ikakvog interesa za računalnu sigurnost, su većinom pomahnitali desničarski paranoici koji s potpuno kontroliranim medijima stvaraju perverzne neprincipjelne koalicije bazirane na manipulacijima oko objava raznoraznih dokumenata koje onda rezultiraju skandalima koji pak rijetko dolaze na dnevni red pravne države. Ne očekujem da će se išta promjeniti po tom pitanju. Wikileaks.hr samo pokazuje razinu perverzije u prijevodu Wikileaks fenomena u lokalni kontekst”. Perverzija dakle ni s novim tehnologijama nije izgubila niti jedno svoje obilježje, odakle uopće očekivanja da desničari ili ma tko drugi ne bi koristili mogućnosti tog istog tehnološkog napretka? .

M: Ne poznajem nikoga tko ima očekivanje da desničari nisu u stanju ili da ne koriste mogućnosti interneta.

Dobar indikator nesnalaženja u informacijskim tehnologijama je tretiranje interneta isključivo kao propagandne mašine.

Informacijske tehnologije su se razvile u 19. stoljeću iz krize kontrole i pregleda nad informacijama  za potrebe državne administracije, a kao posljedice društvenih i ekonomskih dinamika nastalih industrijskom revolucijom. Informacijske tehnologije su u tom smislu gotovo direktna preslika organizacijskih i procesnih struktura državnog, a vrlo brzo nakon toga i korporativnog birokratskog aparata. Od Hollerithovog tabulatora, preko IBM mainframe računala i na kraju Interneta informacijske tehnologije su postavljale zahtjev za organizacijskim restrukturiranjem administracije. Institucije i organizacije koje nisu u stanju prepoznati taj zahtjev osuđene su na haluciniranje, teorije zavjera i histeriju u svojim pokušajima zauzdavanja propagandne mašine.

U tom smislu nema velike razlike u razumijevanju današnjeg svijeta i nespretnosti bivanja u istom između kubanske obavještajne službe koja se bori protiv širenja ilegalnog satelitskog broadband interneta na Kubi financiranog od strane SAD-a, klonova Davora Domazeta-Loše u Hrvatskoj, muzičke industrije koja sudski goni dvanaestogodišnje “pirate” ili izdavača koji propisuju javnim knjižnicama limit na broj posuđivanja za elektronske knjige.

Z: Prosječna sam korisnica novih medija, od 1992.; ima jako puno stvari koje bi voljela znati bolje, ali ne stižem; morala bih prestati raditi ono od čega živim, isključiti mnoge aspekte svog života, pa i znanja koja sam stjecala dok vas još nije bilo, da se imalo približim tvom znanju. Znam nekolicinu tvojih hakerskih kolega koji bi mi vrlo rado i pomogli pritom, ali ne sviđa mi se tvoja postavka da je riječ o “neznalici” koja u sebi sadrži prilično podcjenjujući stav. Nisu li Pirati (hakerska kultura) zapravo osvajanje pozicija moći sa specifičnim znanjima, elitističko po svom karakteru kao i što mnoge druge branše čuvaju svoje?

M: Ne postoji nijedna (sub)kultura u povijesti koja je svoju kompletnu korespodenciju ponudila svijetu na način na koji to radi GNU pokret slobodnog softvera i otvorenog koda. Na primjer, dvadeset godina razvoja Linux kernela dostupno je u svim verzijama programskog koda, kao i sva komunikacija između razvijatelja na mailing listi. Wikipedia čuva sve verzija članaka i također prikazuje kompletnu diskusiju oko svih kontroverznih dijelova pojednih članaka. Razvoju i jednog i drugog projekta može se pridružiti i pas ako se zna služiti računalom i internetom.

Pokret slobodnog softvera u svom GNU manifestu polazi od zaštite korisničkih sloboda, ne od sloboda programera. Na temeljima Linux kernela, GCC kompajlera i drugih projekata slobodnog softvera izgrađeni su Google, Amazon, eBay, Facebook, Yahoo, Red Hat, Canonical i mnoge druge kompanije. Wikipedijom i mapama OpenStreetMap služe se stotine milijuna ljudi.

Sve što sam naučio o informacijskim tehnologijama naučio sam družeći se s hakerima na Razmjeni vještina u javnom prostoru kluba mama u Zagrebu i na skupovima Ništa se neće dogoditi po bivšoj Jugoslaviji, surfajući Internetom, čitanjem web stranica, skidanjem knjiga, gledanjem videa i proučavanjem programskog koda koji mi je bio dan na slobodno korištenje, distribuciju i modifikaciju.

Nisam završio fakultet. Nemam ni jednog dana formalnog obrazovanja u informacijskim tehnologijama. Istraživač sam na Jan van Eyck Akademiji i predajem na Fakultetu za medije i komunikacije u Beogradu. Zajedno s drugima osnovao sam 1999. Multimedijalni institut i 2000. klub mama. Još uvijek ga vodimo bez da smo okoštali u menadžerske hijerarhije.

Osvojio sam pozicije moći specifičnim znanjima i elitist sam. Tekst koji upravo pišem, kao i drugi tekstovi i programski kod do sada, dostupan je na Internetu pod CC-BY-SA ili GNU GPL licencom koje dozvoljavaju slobodnu upotrebu, distribuciju i modifikaciju pod uvjetom da se modificirani uratci vrate pod istim uvjetima u svijet.

Na zathjev za promjenom odgovaram zahtjevom za primjerima dobre prakse u mnogim drugim branšama.

Z: Negdje sam naišla na podatak da je od desetak predstavnika Pirata u parlamentu, samo jedna Piratkinja? Postoji li rodna diskriminacija u hakerskoj kulturi; nisam primijetila da je diskriminacija temeljem spola osobito u fokusu njihova interesa?

Postoji rodna diskriminacija u hakerskoj kulturi. Nažalost. Rodna diskriminacija prisutna je i kod Pirata u nešto manjoj mjeri. Nažalost.

Hakeri su uspjeli razviti visoko kompetitivnu kolaborativnu kulturu sa uvrnutim smislom za humor. To nimalo ne pomaže uključivanju skupina koje su uobičajeno isključene u društvu. Jebi ga.

Visualizar’11: Selected projects and Papers – Medialab-Prado Madrid

List of papers and abstracts of selected prosals to be collaboratively developed during the Visualizar’11: Understanding infraestructures that take places in June 14 – July 1, 2011 via medialab-prado.es

“Rulling Class Studies

de Marcell Mars

Rulling Class Studies (RCS) is a research project which aim is to produce critical theoretical instruments to measure the political, ethical and professional accountability of Google, Facebook, Amazon and eBay (GFAeB) to their proclaimed missions, advertised practices and to a world where their monopolies are taking root.

The first case study is production of the map of Google’s technical infrastructure, analysis of its design, categorized by rules how Google governs users’ and developers’ access to their data, services and development platforms. The map covers the whole spectrum from trade secrets (e.g. distributed fs), commercial services (e.g. gdocs), nontransparent FLOSS development (Android) to open process of FLOSS (e.g. Chromium). “

Wikirati.exyu

Wikirati.exyu

Izašao je tekst “Hrvatski WIkiLeaks okupirala desnica“. Tim povodom su mi postavili neki broj pitanja. Tekst je bio prekratak za sve moje izjave, pa u još jednom primjeru dobre medijske prakse objavljujem odgovore na svom blogu:

 

 

“P) Na koji način je sve Wikileaks povezan s pitanjem autorskih prava, creative commons pokretom i dijeljenjem informacija?

 

O) Wikileaks nema previše veze s pitanjem autorskih prava i strogogrežima intelektualnog vlasništva.

 

Wikileaks se prije svega bavi otkrivanjem dokumenata o kriminalnim idrugim nedopustivim radnjama državnih i vojnih aparata, kao i korporativnog sektora. Julian Assange vjeruje da su kroz povijest vlade i korporacije razvile zavjereničke strategije kako bi kontrolirale i eksploatirale svijet. Također vjeruje da će razotkrivanjem njihovih zavjera sistem biti prisiljen na pozitivne promjene ili u najmanju ruku da će izazvati krize koju će nezavjerenici iskoristiti pokretanje pozitivnih promjena.

 

Vjerovanje o konzekventnosti razotkrivanja zavjera je prisutno u hakerskim krugovima, prije svega u krugovima koji se bave sigurnošću,već nekoliko desetljeća. Hakerska zajednica je kroz svoju praksu anticipirala i problem režima intelektualnog vlasništva, prije svega pokretom slobodnog softvera otvorenog koda kojeg je pokrenuo 1984. Richard Stallman. Otvaranje softverskog koda je preduvjet široke participacije u tehnološkom razvoju, a koncept wiki softvera – potpuno otvorenog kolaborativnog procesa generiranja sadržaja na internetu -razvio je 1994. u ranim danima Interneta Ward Cunningham. Wikipedia je 10ak godina kasnije pokazala kako filozofija uključivanja i suradnje zajedno s uspješnom tehničkom implementacijom može iznjedriti projekt na koji će čovječanstvo biti ponosno stoljećima u budućnosti.

 

Vizionarski pokret slobodnog softvera uspio je u praksi ostvaritine vjerojatno moćnu tehnnološko komunikacijsku infrastrukturu (GNU/Linux operativni sistem, Apache web server, Sendmail, Mozilla webbrowser…) te nije čudno da je inspirirao mnoge i oživio optimizam koje su gajili mnogi avangardni umjetnički i politički pokreti. Creative Commons (zajedno s inicijativama poput Science Commons, OpenAccess i drugima) najvidljiviji je pokušaj primjene ideja i implementacija slobodnog softvera u kulturi i znanosti.

 

U tom smislu Wikileaks, Creative Commons, Wikipedija i pokret slobodnog softvera otvorenog koda imaju svoje zajedničko uporište u hakerskoj kulturi i mnogi ljudi/hakeri se identificiraju sa svim ovim projektima. No, kako je hakerska scena izuzetno živa u diferenciranju mogu zamisliti mnoge hakere koji se ne bi složili s ovom mojom tvrdnjom 🙂 Tim bolje za hakerski pokret!

 

P) Kako komentiraš činjenicu da je Rusija dobila svoju inačicu Wikileaksa, te da je Wikileaks zapravo dobio svoje izdanja u Hrvatskoj, Crnoj Gori i Srbiji. Misliš li da bi se mogli pojaviti i “zviždači” u našoj državi? Imamo li ikakvu scenu za to?

 

O) Wikileaks je uspio privući toliku planetarnu medijsku pozornost da nečudi pojavljivanje raznoraznih inačica Wikileaksa širom svijeta.

 

Ljudi koji se u Hrvatskoj bave sigurnošću, najčešće bez ikakvog interesa za računalnu sigurnost, su većinom pomahnitali desničarski paranoici koji s potpuno kontroliranim medijima stvaraju perverzne neprincipjelne koalicije bazirane na manipulacijima oko objava raznoraznih dokumenata koje onda rezultiraju skandalima koji pakrijetko dolaze na dnevni red pravne države. Ne očekujem da će se išta promjeniti po tom pitanju. Wikileaks.hr samo pokazuje razin uperverzije u prijevodu Wikileaks fenomena u lokalni kontekst.

 

Teško mi je zamisliti grupu ljudi koji ne bi bili pripadnici tzv.hrvatskog obavještajnog podzemlja, koji bi bili spremni pridržavati se vrlo zahtjevnog sigurnosnog protokola, a koji bi onda i zadobili povjerenje ljudi u Hrvatskoj koji bi proslijedili dokumente koji ne bi bili korišteni isključivo u poluprivatne lokalne intrige.

 

P) Upoznat si s radom piratskih partija, u Srbiji je nedavno osnovana Piratska stranka Srbije. Da li smatraš da bi u Hrvatskoj trebala zaživjeti na političkoj sceni isto jedna takva stranka?

 

O) Ne vjerujem da je moguće u Hrvatskoj (ili Srbiji) izgraditi ozbiljnu političku platformu na ideji Piratske partije. U Švedskoj i Njemačkoj su osnivanju i radu Piratske partije prethodile vrlo ozbiljne i vidljive javne diskusije o restriktivnom režimu intelektualnog vlasništva, privatnosti i sigurnosti na Internetu. U Švedskoj su diskusije i artikulaciju proizveli Piratbyrån i The Pirate Bay, a u Njemačkoj slavni Chaos Computer Club, hakerska organizacija osnovana još davne 1981.

 

Temama i problemima koje proizlaze iz komunikacijskih tehnologija u Hrvatskoj se ne bavi nijedna utjecajna politička stranka, a relevantne aktivističke inicijative poput Prava na grad, Slobodnog filozofskog ili ekoloških udruga nemaju nijednu od tih tema na svom radaru. Kak osmo došli u tu situaciju je vrlo kompleksan problem i jedino što u ovom času želim ustvrditi je da to nije problem i nedostatak medijskog osviještavanja, marketinga, PR-a ili što su već najčešće paušalne kritike dežurnih kritičara svake inicijative koja ne uspije, a teško da je imala ikakve šanse da uspije u bilo kojem trenutku svog postojanja.

 

Ljudima koji se u nekom času ipak pozabave problemima restriktivnog režima intelektualnog vlasništva, slobodama na internetu ili najširoj primjeni slobodnog softvera  nevjerojatno je da ostatak svijeta to neprepoznaje i ne čini ništa u tom smjeru. To izaziva kratke bljeskove entuzijazma koji najčešće vrlo brzo splasnu nakon što se suoče sproblemima iznošenja bilo kojeg problema u društvu s marginalne pozicije. Nažalost to je pozicija i sudbina Piratskih partija na prostoru bivše Jugoslavije.

P) Kao pripadnik hakerske subkulture čime se naša scena trenutno najviše bavi?

 

O) Hakerska subkultura, priuštit ću si gušt reprezentacije, se u Hrvatskoj ne bavi ničim holivudski spektakularnim. Redovito se okuplja (sporim trendom okrupnjavanja), razmjenjuje hakerska znanja ivještine. Solidarizira se s neznalicama tako što im rado instalira, popravlja pizdarije na GNU/Linuxu operativnom sistemu i uči neznalice kako da se osamostale u prakticiranju slobodnih tehnologija. Učimo,učimo i samo učimo!

Wikileaks je izmislio wikileaks korisnika

marcell_tportal
Intervjuirali su me povodom Wikileaksmanije za jedan od hrvatskih portala. Kao predstavnika hakerske kulture. Sutra bi trebalo biti objavljeno tako da ću ovom prilikom isprobati opciju objavljivanja u budućnosti 😉

 

INTERVJU:
  • Kako komentiraš najnoviju objavu Wikileaksa, smatraš li da je to pozitivna stvar?

Korištenjem digitalnih mreža moguće je optimizirati većinu problema koji proizlaze iz loše organizacije i logistike. Državni birokratski aparati širom svijeta su u tom pogledu u popriličnom raspadu. Preskupi, neprohodni, korumpirani, neučinkoviti. Korporacije su našle načina kako da ih korupcijom naprave prohodnima i dovoljno jeftinim za vlastitu profitnu učinkovitost. Hakerima je dosadilo čekati digitalnomrežno opismenjavanje državnog aparata, medijskih industrija i industrija zabave. Do sada, svega nekoliko vlada u svijetu uspjelo je sramežljivo postaviti nekoliko spreadsheetova svojih godišnjih budžeta; novinari se u panici sindikalno udružuju i optužuju blogere-amatere i Google za svoje egzistencijalne nedaće; medijske industrije tuže i vrište uzduž i poprijeko sudova i pravosuđa. The Pirate Bay nešto ranije, a ovih dana Wikileaks odgovori su hakerskog nestrpljenja na čekanje da se ostatak svijeta opismeni. Nakon što je izmislila računalo i računalne programe računalna zajednica je izmislila i računalnog korisnika. Običnom čovjeku je trebalo neko vrijeme da se prilagodi toj novoj ulozi. Wikileaks je izmislio wikileaks korisnika i trebat će neko vrijeme da se novinari, političari, vojni analitičari, teoretičari zavjera, komunikacijski voajeri i mnogi drugi prilagode toj novoj ulozi.

  • Zbog čega se u ovakvim situacijama uvijek pojavljuju razne teorije zavjere? Primjerice, Iran je uvjeren da su Amerikanci sami organizirali curenje vlastitih diplomatskih depeša… Kako ti gledaš na motive Juliana Assangea i Wikileaksa? Vjeruješ li da djeluju u dobroj namjeri raskrinkavanja loših ljudi i politika?

Teorije zavjera su poraz kapaciteta za analitiku pred kompleksnim problemima. U tom smislu teorija zavjere u budućnosti može biti samo još više i više. Teorije zavjera su buka u kanalu. Motivi Juliana Assangea i Wikileaksa proizlaze iz kolektivne hakerske fantazije da će masovna individualna upotreba jakih enkripcija zaštiti privatnost i osnažiti individualnost, a razotkrivanje tajni udružene moćne elite srušiti zle monopole velikih korporacija i korumpiranih vlada. Osobno poznajem neki dio ljudi koji su uključeni u tehničku podršku stvaranja infrastrukture Wikileaksa i među njima postoje samo entuzijastični idealisti. Ljudi koje poželite poljubiti od sreće iako vam oni to nikada neće dozvoliti. No motivi su ovdje relativno nevažni. Konzekvence slijede akciju, ne nužno motive. Ono što je bitno važnije su motivi internacionalne zajednice da ubiju dostavljača poruke, a ne da se pozabave najozbiljnijim sakrivanjem američkih ratnih zločina, špijuniranjem Ujedinjenih naroda, otmicama nedužnih ljudi iz Njemačke i brojnim drugim zločinima. Vjerojatno najbolji primjer takvih konzekvenci možemo vidjeti u Hrvatskoj gdje međusobna obavještajna borba loših s gorima daje rijetke rezultate osuđivanja ratnih zločinaca i zatvaranja opakih lopova zbog gospodarskog kriminala.

  • U do sada objavljenim dokumentima se vidi da je Kina poticala hakerske napade na Google. Kako to komentiraš? Tko ima veće šanse za pobjedu u dugoročnom sukobu jedne moćne države i jedne moćne korporacije?

U ovakvom sukobu se ne radi samo o tehničkoj zaštiti ili tko dugoročno ima bolje hakere. Takvim spektakularnostima se već dovoljno bave u komercijaliziranom sportu i Hollywoodu. Moćne, a još više nemoćne, države preuzimaju diskurs velikih korporacija, pa govore o učinkovitosti, outsourcingu, smanjenju troškova, konkurentnosti, javno-privatnim partnerstvima. U isto vrijeme korporacije poput Google-a i Facebook-a govore o promjeni paradigmi, univerzalnom pristupu, dostupnosti, povezivanju, solidarnosti. Maske padaju u slučajevima poput Wikileaksa gdje oportune korporacije unisono s državnim aparatom djeluju u micanju Wikileaksa sa Interneta. Sukob Google-a i Kine, trend zamjene narativa od strane korporacija i država, kao i sigurnosna kriza koju je izazvao Wikileaks upućuje na vjerojatno najveću krizu današnjice, a to je kriza institucija. Ključna pitanja su: kako ćemo izgraditi razrušeno povjerenje u ideju zajedničkog? reprezentacije i upravljanja tim zajedničkim? kako uspostaviti povjerenje da oni koji se povode interesom neće brutalno eksploatirati one koji su nezaštićeni i primorani prodavati svoju nesigurnost? Ironično je da vjeru u ponovnu izgradnju institucija danas bude subverzivne akcije hakerske zajednice i/ili gigantskih korporacija poput Google-a. Wikileaks i Google progresivnim djelovanjem u mnogim poljima upućuju i produbljuju veliku krizu uzrokovanu podkapacitiranošću raznih aktera na prilagodbu novim konstelacijama. Ipak, nisam siguran da je vizija ponovne izgradnje zajedničkog hakerske zajednice, a još manje progresivnih korporacija, ono u što bi trebalo investirati sve naše fantazije. Oni trebaju pomoć i mobilizaciju najširih slojeva društva i političke zajednice.

  • Je li uopće moguće potpuno ukoloniti/ubiti Wikileaks s interneta? Odnosno, postoji li realna mogućnost da se na internetu spriječi nekoga da objavi ono što objaviti želi? Ili su to samo uzaludni pokušaji?

Tehnička infrastruktura Wikileaksa je relativno jeftina i jednostavna za izvesti. Svaki napad na Wikileaks će rezultirati dodatnim decentraliziranjem što u konačnici tu infrastrukturu čini snažnijom i otpornijom na buduće napade. Nemoguće je zaustaviti trend koji je Wikileaks uspostavio. Ono što bi bio racionalan pristup, a što je malo vjerojatno da će se dogoditi, je kolektivni poziv Wikileaksu bude još odgovorniji u selektiranju, uređivanju dokumenata i obavještavanju potencijalno ugroženih prije nego što se dokumenti pojave na Internetu. Vrlo je neodgovorno demonizirati Wikileaks. Takav pristup će samo mobilizirati vrlo moćnu hakersku zajednicu da nastavi raditi na razotkrivanju svih digitaliziranih tajni nakon čega bi se moglo dogoditi da se internet transformira u najživlju mašineriju dokumentiranog nepovjerenja i prepucavanja u povijesti ljudske civilizacije. U kaosu koji tako nastane gola sila će krenuti protiv pismenosti, znanja i dostupnosti koje su stvorile digitalne mreže. Taj kaos bi mogao biti izgovor za uništavanje interneta.

Špija protiv špije

Moje prve fascinacije internetom svodile su se na fantaziju o mogućnosti uvida u svaki i najsitniji detalj zamislivog. Vrijeme smrznuto u dokument koji se prikazuje svakoj mogućoj perspektivi, svakom mogućem pogledu. Tako je i moj prvi poziv u suradnički internet projekt 1997. bio mejl svim mojim prijateljima kojima sam predlagao da dijelimo zapise svih internet stranica sa vremenskim pečatima kada smo ih pregledavali, vrijeme koliko smo ih pregledavali i veze između njih ako smo kliknuli na neki od linkova unutar stranice. Zvao sam to, naivno, Huge Sista ili u mom tadašnjem email potpisu: “If there is a Big Brother out there let’s make a Huge Sista.“.

Mene je naravno zanimalo koliko bi se toga moglo iščitati, fantazirati, sanjati iz takvog jednog kolektivnog bućkuriša, a moje drage prijatelje je prepalo da kako sad ja želim gledati u tuđe (njihove) browsere. I kako oni nikad ne bi dali nijednom softveru da se tako igra s njihovom privatnošću.

U to vrijeme svi smo bili na T-Comovim (ili kako se već tada zvao) dial upovima. Ja sam ih upozorio da T-Com zna točno iza kojeg telefonskog broja se krije svaki od njih i kako isti taj T-Com zna i kad i gdje i kojim redoslijedom oni otvaraju svoje internet stranice. Upsss… Sa mnom ne bi recipročno dijelili, ali ih do tad uopće nije zabrinjavalo što se događa već na prvom koraku nakon njihovog modema. Neki su se zabrinuli i pitali me kako bi se to moglo zaobići no nismo se nikada uspjeli vratiti u fantastično putovanje kroz zamrznuto vrijeme.

Danas sam na svom Androidnom mobitelu dopustio Google-u da pokazuje moju trenutnu poziciju na planeti. Prijateljima i/ili svijetu. I reći će ljudi: nemoj budalo! A drugi će: zakaj ne? Uvijek možeš kliknuti na [Turn Off]. Kako ni nakon 13 godina nema naše Huge Sestre, problem, a pogotovo ovaj, nije rješiv gašenjem svijetla ili prekrivanjem očiju dječjom ručicom. Kao i u klasičnom šifriranju, u situaciji u kojoj nije sve šifrirano, informacije postaju zanimljive tek u trenutku skrivanja.

Nadam se da nam u budućnosti neće upravo Google ponuditi robote zavaravače koji će umjesto prekrivanja očiju dječjom ručicom simulirati naše aktivnosti u stvarnom životu. Hodanjem po Google Mapsima, lajkanjem po Facebooku, shareanjem po Google Readeru i možda, zašto ne, odrađivanjem dosadnih uredskih poslova u državnoj upravi. Google će to ponuditi, jer Google zna. I jako im dobro ide. T-Com i dalje nema blage ideje što bi s našim podatcima, no i njima dobro ide, jer  i dalje, kao i 1997., ljudi, kad ih pozivaš, nisu spremni recipročno dijeliti. Jako brinu o svojoj privatnosti.

A oni koji se pretvaraju da su je sačuvali, upravo zbog toga, ne žive.

Konkurentni aerodromi

aerodromJedna frendica poslala mi ova pitanja: “Treba li otići iz Hrvatske i zašto? Što je to primamljivo negdje drugdje? Ide li se nekamo zato što je tamo dobro ili se ide zato što je ovdje loše? Zanima me rakurs gledanja (je li racionalan ili iracionalan). Jesi li više svjestan kamo ideš ili iz čega ideš? Donosiš li odluku iz glave ili iz srca? Jesi li oduvijek želio živjeti negdje drugdje? Treba li otići da bi se vratio? Što si sve spreman učiniti samo da budeš «građanin svijeta»? Jesi li već odlazio i vraćao se? Kakva je Hrvatska iz druge perspektive, a kakva iz domaće? Jesu li te mučile želje za bježanjem iz ovog hemeroida? Meni se, recimo, čini da je Hrvatska zemlja kod koje je sutra, jučer. Kako se tebi čini? Što je to odlazak? Je li to bijeg ili časni uzmak kao bolja polovica hrabrosti? Gledajući u druge zemlje, možda samo preuveličavamo ono što ne poznajemo? Što profesionalno želiš postići? Što si točno upisao, PhD ili…? Opiši malo temu kojom ćeš se baviti.”

I ja sam poslao odgovor. Kasnije mi je rekla da se nije uspjela bakćati s tim, pa moji odgovori nisu ušli u kolekciju odgovora nekih drugih ljudi. Da nema interneta moj odgovor bi se izgubio u nevidljivoj prepisci. Ovako ga mogu objaviti na svom blogu.

Odgovorih: “puno je ovo pitanja pa ću radije krenut nekom pričicom nego odgovorima na svako od pitanja.

odlazak danas više nema ni približnu težinu kakvu je imao odlazak po pismenost s vrećicom na štapu. internet i jeftine aviokompanije posložile su svijet tako da je najvažnije kakav ti je bandwidth i da li postoji javni prijevoz do najbližeg aerodroma.

postoji neki zajednički prostor između svih gradova svijeta i u tom prostoru žive, u nedostatku boljeg izraza, građani svijeta. pa onda s vremena na vrijeme ti građani sjedaju na vlakove i avione i puštaju dupetu da im vidi puta. taj zajednički međuprostor ima svoje kvartove i kad god negdje sletiš sletiš nekako u isti kvart iz kojeg si i poletio. svaki grad ima i kvartove iz kojih nažalost nitko ne leti. ima i cijelih gradova iz kojih nitko ne leti. oni su izgubili bitku s gradovima iz kojih se leti. jebi ga. u takvom gradu tražiš vlak/bus i voziš se prema prvom konkurentnom sa tržišta aerodroma.

zagreb ima konkurentan aerodrom. ima mali centar grada u kojem se puno stvari događa. ima ‘pravo na grad’, ima mamu, hacklab u mami, razmjenu vještina, ima eminu i tea, kino mosor, whwovke, kontejner, močvaru, subverzivni film festival. ima link sa galženicom u gorici, s drugim morem u rijeci, s lazaretima u dubrovniku, s rojcem u puli. sve to skupa već 10 godina. da živim negdje drugdje i da me netko pozove rado bi došao blejati u tom malom centru zagreba.

ono što beskrajno frustrira su institucije. bandić, merčep, sanader, glavaš, kerum, milinović, todorić, kalmeta, kosor, bajić, milanović. više od tih debila frustrira samo prevladavajući stav da su svi političari isti i da je politika kurva. želim glasati pa se nervirati oko jebenog baracka obame, kena livingstona, klausa wowereita. umjesto za jednog od njih ja sam glasao za milorada pupovca. srećom imam mali centar grada i konkurentni aerodrom *:o)

 

kao što sam spomenuo, moj problem su institucije. da bi dobio hrvatski pasoš dugo vremena sam se morao pretvarat da sam srbin, a u stvari sam već godinama umirovljeni amerikanac. institucije uopće ne prepoznaju moje statuse. čak ni američke. svoj pravi pasoš i pravo glasa ću vjerojatno još dugo čekati. kao što je poznato penzija je najbolji status za ozbiljna istraživanja. tako sam ja svoju penziju dobio u maastrichtu na jan van eycku. tamo primaju drop oute s naših fakulteta. moje istraživanje zove se ‘ruling class studies’ ili studij vladajućih klasa. proučavat ću google, facebook, amazon i ebay. katalošku prodaju, elektrodistribuciju i ranu telefoniju. to sam sve sam smislio i oni me primili. plaćat će me nizozemski porezni obveznici, a ja ću plaćati german wings da me voze iz kelna u zagreb i iz zagreba u keln. pa u maastricht. i tako.”

Pukotine na dimnjaku

decaI ovaj put sam krenuo pisati komentar na tuđi blog post, pa sam završio uređujući post na svom blogu. Edgar je napisao kratki komentar na Sesardićev članak u Jutarnjem listu. Svakako pročitati oba članka prije ovog blog posta 😉

Edgar spominje i zanimljive komentare. Meni nisu nešto zanimljivi, no ono što mi je zanimljivo je nedostatak komentara od p(r)ozvanih lucidnih desničara.

Moram priznati da sam na spominjanje Sesardićevog imena očekivao bitno bolji i suvisliji članak. No, on je između ostalog ovako “mobilizirao” ugrožene intelektualce desnice:

“Nemojte dopustiti da vas pokolebaju takvi agresivni istupi. Ne, niste glupi, neinformirani, a niti moralno problematični zbog toga što zastupate neko od tih stajališta koje kod drugih može izazvati nevjericu, zgražanje, a nerijetko i uvredljive komentare.”

Sesardić je manipulator istog tipa kao i ljevičari koji se postavljaju ispred radnika. Samo što za razliku od ljevičara koji pokušavaju predstavljati i potaknuti identifikaciju tih istih radnika s idejama solidarnosti, jednakosti i kozmoplitizma, Sesardić igra populističku igru povlađivanja debilima. Ovakav tip manipulacija podgrijava razne, ovih dana vrlo popularne, teorije zavjera (npr. židovi vladaju medijima). Također, ovaj diskurs glorificira ogorčenost kao sasvim dovoljnu legitimaciju. On, relativno lucidno, pokušava artikulirati poziciju genija zla.

Genij zla” je fantazmatska pozicija nedojebenog perverznjaka. Na žalost nedojebanovića kad liberalni intelektualac nekoga nazove nedojebanim perverznjakom to onda znači ne da se prozvani jebe u dupe sa (pre)mladim ili (pre)starim osobama istoga spola nego da (se) ne jebe – doslovno. Da je perverzan ne tako što bi radio nešto “čudno” s osobom koju voli/želi već zato jer fantazira o objektima (čak i kad su ljudi) raznim: fetišima (takozvanim). Na primjer: mahovini na zidu ili pukotinama na dimnjaku.

Čitao sam neke njegove tekstove koji su se bavili argumentima o “kontroverznim” temama i tu je Sesardić fakat imao što za reći. Bio ga je užitak čitati. U času kad se pokušava pozicionirati i pri tom naizgled mobilizirati tu nevidljivu masu lucidnih desničara i konzervativaca Sesardić zvuči bitno gluplje od nabrijanovića ljevičara koje pokušava rastaviti.

Baš me zanima što on misli na temelju čega konzervativci mrze i ne vjeruju Drugome, agresivni su, povampireni i netolerantni. Na temelju znanstvenih istraživanja? Koja su po Sesardićevom mišljenju sva redom cenzurirana od strane ljevičara-znanstvenika. Znači teorija zavjere. Na temelju informacija iz medija? Koji su po njegovom mišljenju cenzurirani od strane ljevičara-intelektualaca. Znači teorija zavjere. Na temelju znanja i informacija koja su cirkulirala prije pojave masovnih medija? Bullshit. U najboljem slučaju provokativni bullshit.

Čini mi se da se Sesardić, baš kao i većina ljevičara koje prokazuje, još uvijek bavi mitom o uvidu koji ima nevjerojatnu moć prevrata, pa prema mitu: samo kad bi se taj uvid nekako proširio među ljudima sve bi krenulo na bolje. Bullshit. Nema tog uvida. Sranja su kompleksna. I to je problem. Sranja nisu sakrivena pa samo čekaju tako nekog solera seratora koji će sva sranja porješavati kolumnom u novinama (za velike pare).

Kombinacija povjerenja i solidarnosti među ljudima, te povjerenja u metodologije adresiranja kompleksnosti poput znanstvenog istraživanja, sistemske teorije, dinamike distribucije reputacije u komunikacijskim socijalnim mrežama će možda, ali samo možda, dovesti do pravednije distribucije bogatstava i samoodrživog eksploatiranja prirodnih resursa. Onda u konačnici i boljim svijetom. Možda.

Govnarenje poput Sesardićevog samo pokazuje da i lucidni i senzibilni ljudi pucaju po pola od ogorčenja, bijesa i isfrustriranosti.

bura rub

ovceSudjelovao sam u pripremi i realizaciji nekoliko epizoda ‘Na rubu znanosti’. Sudjelovao sam i u nekom broju drugih TV emisija po različitim televizijama i u usporedbi s drugim emisijama ‘NRZ’ se izvrsno priprema.

Mišak je zainteresiran, artikuliran, lucidan, brz, profesionalan i zna kako napraviti emisiju. Novinari NRZ-a su super. Jednom prilikom su me spasili da se ne osramotim kad su skužili da je jedan dokumentarac u stvari mokumentarac što ja nisam na prvu skužio :o) Srećom to nije mijenjalo ništa na mojoj argumentaciji.

Koncept u kojem se ne suprostavljaju strane je legitiman i može proizvesti ambijent i iskoristiti vrijeme na vrlo kvalitetan način. U takvom konceptu voditelj je ključna osoba koja svojim pitanjima može napraviti razliku između govneta i super emisije. No, ako je gost šupalj ništa ne može spasiti emisiju.

Tempo kojim se rade emisije i sad već stotine emisija kroz godine su dovele ‘Na rubu znanosti’ na rub po kojem je teško plesati. Time veći izazov.

Mišak mi je privatno super simpatičan. Lucidni, duhoviti rokabili sa gomilom geekovskih interesa. Stripovski.

Ali.

Mislim da je Mišaka pojeo ambijent. Kad sam ga tek upoznao činilo mi se da je imao sasvim zreli balans skeptičnog i entuzijastičnog. Ono što se promijenilo je da je sada entuzijastičan u zagovaranju onoga što većina ljudi zove teorijama zavjera, a on naravno ne naziva teorijama zavjera.

Više puta smo se žešće porazgovarali oko tema s ruba znanosti i meni se činilo super pozvati ga da to oko čega se nismo slagali izloži javno pred publikom. To je i napravio na g33koskopu u mami u studenom 2009. Bio je to epic fail. Pred publikom koja mu je mahom bila vrlo naklonjena. Kao i u navedenom intervjuu krenuo je s rantom oko evolucije. Fail. Kasnije se ni i s drugim primjerima nije baš proslavio. Šteta. Nadao sam se da će biti drugačije.

Prozivka od strane znanstvenika dovela je do situacije u kojoj se Mišak profilira kao glasnogovornik isfrustriranih internet voajera, hiljadu puta pregaženih intelektualnih taština, luzera, suludih paraonidnih konstrukcija i uopće rulje koja bi sve što dovodi u pitanje njihovo instant objašnjenje svijeta najradije zapalila na lomači. Rulje koja uživa u blagodatima svijeta beskrajnog simplificiranja u kojem je sve moguće i u kojem je svatko dobrodošao. Svatko – osim. Njih. Koji su se urotili protiv Nas.

To je svijet neizbrojive količine neprovjerivih informacija koje zvuče vrlo precizno sa svojim imenima, prezimenima, mjestima, vremenima i fantastičnim odnosima. To je svijet pomahnitale mašte kojeg bi poželio svaki tinejdžer kojeg su tlačili u školi s učenjem napamet gomile nebitnih informacija. Izabereš slučajni podskup bilo kojeg korpusa informacija i daš mu interpretaciju spektakularnih epskih razmjera. Pobjeda. I osveta. Svijet u kojem se i sve igre na sreću mogu hakirati. Fantazijom.

Lucidni, duhoviti rokabili sa gomilom geekovskih interesa dobio je priliku da bude super heroj. Tu su mu priliku namjestili znanstvenici kojima je od svih stvari u kojima je znanost marginalizirana u našem društvu izabrali TV emisiju ‘Na rubu znanosti’. Razlog tome je i da su znanstvenici tradicionalno medijski nepismeni. Super kombinacija za budalasanje svih vrsta.

Volio bih da su se znanstvenici nekad pobunili protiv vjeronauka u školama. Protiv udžbenika povijesti, protiv uređaja protiv uroka u osnovnim školama, protiv certificiranih znanstvenika koji lupetaju o religiji, magiji, teorijama zavjera… Ovako su izabrali nadmetati se za svoje mjesto na medijskoj margini. Jer nacionalna televizija je ta koja legitimira. Jebo te bog da te jebo.