Vladajuće klase studij

Ovih dana završih prijedlog istraživanja za Jan van Eyck Academie.

Zadnjih godina nekoliko fenomena mi je zadavalo problem usaglašavanja ideoloških, praktičnih, estetskih i drugih perspektiva. Sve sam više spoznavao koliko toga ne znam i koliko su stvari kompleksnije od onoga što mi se u nekom času činilo kao najispravnija stvar na svijetu. Fenomeni se uglavnom tiču izbora korištenja tehnologija i mrežnih servisa. Čini mi se da se kriteriji idealnog postava nisu bitno mijenjali: otvoreni kod, distribuirano, interoperabilno, pristupačno, prilagodljivo i mobilno u smjeru maksimalne iskoristivosti. Tehnički: hibrid GNU/Linux kernela, Android virtualne mašine iznad toga, Cocoa/Carbon/Core Audio & Video API-a upakirano u fini integrirani API u _____ (ispuni svojim omiljenim programskim jezikom) + sve to u slobodnim oblacima, nekako…. Ideološki: GNU GPL. Daleko smo od toga.

JavaScript je poslužio kao mamac na koji je zagrizla gomila kreativaca u toplini svoga lokalnog preglednika ne bi li stvorili ambijent u kojem se JavaScript s golemim plijenom povukao u mračne dubine korporativnih oblaka. Kako nas je unaprijeđivanje navigacije i korisničkog iskustva odvelo sa tekstualnih stranica sa par sličica do reimplementacije kompletne povijesti aplikacijskog softvera tek nam je za odgonetnut.

Ono što mi je najzanimljivije kako su se u toj novoj paradigmi mreže kao ultimativnog računala ponašaju najrelevantniji akteri. Redom: Google, Facebook, Amazon & eBay. Zaobišao bi Microsoft i Apple, jer mi se čini da oni ili se ne snalaze (Microsoft) ili kao pravi kolonijalisti uspostavljaju apsolutnu kontrolu kroz razmjenu ogledalaca za prirodna bogatstva (Apple). Tako nešto.

Tema se krčkala godinama. Od predavanja ‘Being parazitoid’, preko ”Inovacije pokreta slobodnog softvera’ do bulažnjenja na ‘Hacking ideologies 2’ na Chaos Communication Congressu.

Bez ikakvog pretjerivanja i kurtoazije mogu reći da sam okružen dobronamjernom supersmart ekipom koja me voli(sic!) i poštuje: Aka, David, Dobrica i ostali na Razmjeni, Tomi, Petar, Teo, Domes u mami, Dubravka po svim frontovima, FriendFeed kružok: Ognjen, Klaudio, Zec, Una, Ivane, Klemo, EDD, Jakov, Nikola… risntli Mislav & Stipe.. Jebo te bog da te jebo… I u dramatičnoj američkoj završnici Eben, Alex, Ken (koji je dao ime ‘Ruling Class Studies’), Ted, Mako, Erik i na kraju Alan koji je moj katastrofalni engleski pretvorio, nakon par sati rada, u tekst. Prejebeno.

Ne znam koliko drugi ljudi  u ovakvim situacijama uspiju utlačit svoje frendove, ali meni se na kraju kad smo Dubravka i ja završili aplikaciju učinilo da sam sa svima igaro na rubu fair playa. Zajebano je to sa proizvodima koji mogu biti nagrađeni. Nepregledni proces odugovlačenja i dokonih družijanaca je puno opušteniji i ideološki prihvatljiviji. Prodao sam se za istraživanje na katoličkom Jan van Eycku 🙂

Ako se to dogodi slijedi bitno iscrpnije, napornije i perverznije cijeđenje mog superduperprejebenog socijalnog grafa. Čuvajte se i branite kako znate i umijete, i trebali bi znati da kad vam zahvaljujem ja to radim jer znam da ima još sokova na polici iza pulta.

Dragi robotu, puši ga mom grafu!

[scribd id=30054819 key=key-1wn7rjliytxmmkuiejg2 mode=list]

Sirotingo i bogu si teška…

svinje u trkuNe postoji razina razlikovanja na kojoj ne parazitira neka kompeticija.

Dvije su glavne kategorije tih kompeticija: interpretativna i interesna.

U intepretativnoj se uglavnom nadmudruje ili u primitivnijoj varijanti nipodaštava. Ako je aktivnost dokumentirana, a još bolje i javno dostupna, onda ona (ponekad) proizvodi i (po)nešto diskursa.

U interesnoj kategoriji događa se politika. Selektivno se isključuje i uključuje. To nije ona “politika-kurva” o kojoj svi imaju stav. To je (mikro)politika koja se bavi odnosima i gradi pozicije moći. To je ona politika u kojoj se gomila nesretnika nadmudruje i nipodaštava vjerujući kako su baš oni izuzeti (pogotovo u samom času činjenja) te prljave rabote pozicioniranja.

Razina razlikovanja “civilnog društva” u društvu je vjetrometina upravo svih vrsta kompeticija. Tko nije civilnodruštveno aktivan može srati o parazitiranju na raznim jaslima, nikakvoj produktivnosti u tom sektoru i naravno negirati ikakav značaj civilnog društva u bilo kakvim pozitivnim društvenim promjenama. I bit će sasvim u pravu.

Ono što će gotovo uvijek ostati neizrečeno je da se isti tip kritike može uputiti svakom drugom sektoru u (hrvatskom) društvu. Parazitiranje na raznim bankovnim i drugim kreditima, prevare lakomih i naivnih investitora, nikakva produktivnost, neispunjenje obećanja i obaveza…

Individualna pozicija iz koje se tako lako puca je ona koja sebe definira tako što kaže “ja samo radim tamo”. Ona se podrazumijeva za bilo kojeg zaposlenika (koji nije vlasnik) nekog poslovnog subjekta ili državne uprave. O zaposlenicima koji “mijenjaju svijet” bez sprdnje piše samo kalifornijski magazin WIRED, a entuzijastični zaposlenici u pravilu dolaze iz Silicijske doline ili (odskora) Obamine administracije.

Od poslovnog poduzetnika se očekuje da zarađuje. Problematična eksploatacija prirodnih, ljudskih ili bilo kojih drugih resursa relativno lako će naći opravdanje u kontekstu poslovnog uspjeha. Poslovni poduzetnik se ne bori s vjetrenjačama. Uhvaćen u takvim poduhvatima poduzetnik postaje budalom.

Civilno društvo se nerijetko bavi problemima održavanja u životu nečega što je na putu (bržeg ili sporijeg) izumiranje. Od samog početka bavljenja nekom od takvih tema svi uključeni su svjesni visoke vjerojatnosti potpunog debakla. Ustrajanje usprkos povremenom osjećaju da si budala je sastavni dio takvog poduzetničkog poduhvata.

Ono što poduzetnike-budale ponekad spašava najgoreg mogućeg scenarija je izbijanje krize veće od njih samih. Ponekad su to globalne klimatske promjene, ponekad geopolitički interesi velikih sila, a u (mom) slučaju restriktivnog legalnog režima intelektualnog vlasništva monopol jedne kompanije (Microsofta) koji mobilizira ostatak tržišnih aktera u alijansu oko ideje Otvorenog koda.

Ovakav uvod mogao bi svaku budalu s dobrim namjerama podržati u kontinuitetu najbeskorisnijih mogućih aktivnosti. Moj sudrug Teo C. još davno je posložio mali interpretativni alat koji mi dobro služi u analizi besmisla bavljenja temama koje ne prodaju zapakirane proizvode. On kaže da postoje četiri razine bavljenja koja imaju za cilj neku društvenu promjenu:

  1. izbor relevantne teme
  2. vidljivost
  3. utjecaj
  4. realizacija promjene

1. Izbor relevantne teme se čini vrlo jednostavnim i spontanim razvojem stvari. Očekivani scenarij je da netko iz vlastite perspektive uoči problem, primjeti poopćivost teme i odluči se aktivirati u smjeru prihvatljivih solucija.

U “razvijenim demokracijama” određeni broj tema je relativno dobro artikuliran i pozicioniran u vrlo kompleksnoj mapi ispreplitanja civilnog društva s državnom upravom i poslovnim sektorom. Većina ljudi pri izboru tema  izabrat će već etabliranu ekologiju, *prava (ljudska, građanska, ženska, lgbt, manjinska, životinja…), humanitarne aktivnosti, građanska participacija  i slično. Priključit će se već postojećim ili krenuti s novim organizacijama koje će se boriti za svoje mjesto na etabliranom polju.

S vremena na vrijeme pojave se i nove teme koje se bore za svoje priznanje i poziciju u spektru već priznatih tema. Takve teme najlakše je nipodaštavati. U pravilu tako da se spomenu gladni u Africi i oboljeli od raka.

Pri izboru relevantne teme vrlo je kontroverzna strategija organizacija koje mijenjaju svoje prioritete i teme s obzirom na sezonske preference i agende donatora. Takve organizacije služe kao servisi donatorima i lako ih je prepoznati po tome što jedne godine umrežavaju lokalne urbane inicijative, a slijedeće educiraju Rome. One mogu sasvim profesionalno, možda i brižno i entuzijastično, odraditi svoje projekte, ali će se uvijek naći ljudi koji sumnjaju u njihove motive izbora relevantne teme.

2. Vidljivost je jedna od najvažnijih komponentni kredibiliteta koju neka organizacija ili njena tema zauzima u prostoru javne pažnje. Pokazatelji vidljivosti su broj pojavljivanja u sredstvima javnog informiranja i broj ljudi koji se na bilo koji način u komunikaciji referira na entitet ili temu.

Medijska vidljivost je skupa na nekoliko načina. Proizvesti velik broj pojavljivanja u medijima iziskuje iskusan (često skup) tim koji često mora prilagođavati sadržaje tako da se oni uklope u standardno medijsko mađijanje spektaklom. Skandali, optuživanje, strah, neizvjesnost, sumnje i ostale bombastičnosti. Rijetke su prilike, a nakon toga i uspješno prevođenje taktičkih medija i culture jamminga kao u slučaju akcija Prava na grad. Kupovanje oglasnog prostora u medijima je još skuplje.

Internet, a pogotovo pojava masovnih društvenih mreža, otvorila je prostor za veliku promjenu u uspostavljanju i evaluaciji kredibiliteta i vidljivosti. Čini se da je korpus znanja i vještina za pravi prelazak na mrežne platforme i dalje relativno oskudan. Možda i zbog toga što prve provjere uspješnosti i relevantnosti poput statistika posjećenosti i broja referenci vrlo vidljivim čine prije svega marginalni status organizacije i njenih tema.

Vidljivost kao ultimativni cilj može imati za posljedicu potpuni gubitak stvaranja zajednice oko organizacije, kao i zdrave mreže suradnje. Egzistencija organizacije tada postaje kontinuitet pojavljivanja u medijima.

3. Utjecaj je vrlo osjetljiva razina djelovanja koju najveći broj inicijativa civilnog društva ne uspije dosegnuti. Pogube se u izboru relevantnih tema, pokušajima dosezanja vidljivosti ili servisiranju donatorskih agendi.

Jedan dio civilnog društva ovu razinu djelovanja vidi kao bavljenje odnosima moći koje civilno društvo ne bi smjelo doticati. To su ili anarhoidi “kojima se to gadi”, “nije dovoljno radikalno/revolucionarno” ili one inicijative koje civilno društvo vide kao “politički neutralno”.

Puno ljudi utjecaj definira kao poziciju i njoj pripadajuću šansu za dobivanje donacija. To je kredibilitet. Više ili manje zaslužen.

Preduvjet za razinu djelovanja koju želim opisati je pregled nad mapom struktura o donošenju odluka, mehanizmima donošenja odluka, kao i o razini gdje se te strukture (eventualno) restrukturiraju.

Tek nakon uspostavljenog pregleda nad takvom mapom  moguće je utjecati na te strukture, a ponekad utjecati i na restrukturiranje istih. Pozicija utjecaja rezultat je minulog rada i kontinuiteta, međutim u korumpiranim društvima čest je slučaj dobivanja pozicije moći priključivanjem nekom klanu.

Veliki problem u ostvarivanju, procjeni i evaluaciji pozicije utjecaja može biti nejasna veza između partikularnog interesa zagovaratelja teme i interesa šireg polja relevantne teme. U pravilu, ako sudjelovanje na mjestima odlučivanja ne rezultira benefitom cijelog polja (vidi “relevantne teme” pod 1.)  u kojem se nalazi akter utjecaja već samo ostvarivanjem interesa pojedinačnog projekta, organizacije ili individue to upućuje na raspodjelu resursa među prilegiranim “trgovcima”.

Unapređenje polja nužno unapređuje većinu aktera u samom polju. Na taj način zagovaratelj promjena u nekom polju gotovo sigurno će profitirati unapređenjem polja u kojem djeluje. Zdravo polje vrlo vjerojatno će se organizirati u dinamične veze suradnje.

U etabliranim (često prenapučenim) poljima veća je šansa antagonizama i direktne konkurencije aktera. Polja u kojima postoji zdrava suradnja mogu biti viđena od strane “prenapučenih” kao stvaranje novih klanova.

Nemoguće je “preskakati” perspektive u artikulaciji svojih pozicija.

Akteri čija je primarna briga osigurati materijalna sredstva za rad (i život) imat će tendenciju svaku situaciju raspodjele resursa reducirati na svoju mjeru referentne vrijednosti (uglavnom novac).

Akteri koji se isključivo interesno povezuju s drugima imat će tendenciju reducirati svaku suradnju na partikularne interese i negirat će bilo kakvo postojanje principa i sustava vrijednosti kod udruživanja drugih.

Utjecati znači biti sposoban djelovati na mjestima odlučivanja tako da izabrane relevantne teme postanu prioritetne naspram drugih tema. U nerazvijenim sistemima odlučivanja, gdje ne postoje kriteriji, procedure i transparentnost izbora tijela, procedura i mehanizama odlučivanja, potrebno je prije svega djelovati na restrukturiranje istih tih mjesta za odlučivanje.

Takva situacija zahtjeva fleksibilnost aktera svih polja u postavljanju meta-teme “poslagivanja” sistema kao prioriteta u svom djelovanju. U takvim situacijama svi privilegirani blokirat će procese poslagivanja, a u dezorginiziranom sustavu lako će “kupiti” problematične aktere nudeći privilegije.

4. Realizacija promjene je vrlo rijetka prilika koja se pruža uspješnim akterima civilnog društva. Svaka relevantna tema uključuje toliko složenu matricu aktera, njihovih međusobnih odnosa i gomile atomarnih aktivnosti da je kada se neka promjena ukaže na opće prihvaćenoj razini razlikovanja teško ustvrditi “težinu” doprinosa pojedinačnih aktera. Tada je vrijeme za slavlje i novu rundu aktivizma 😉

nesporazum kreće iz poimanja pojma vlasništva

Ovo je drugi post poslan iz Google Readera. Pogledao sam prvi post i zaključio da sam odustao od inzistiranja na mejlovima s čistim tekstom. Nedostaje mi da u Google Reader mejlu ubacim neku sličicu, a neda mi se isprobavati da li HTML uopće pomaže. Imam 37 godina i jako sam ostario. Prihvaćam poraz 🙂

Sent to you by marcell via Google Reader:

By: marcell mars

via Comments on: Odgovor američkog diskografskog udruženja RIAA na otvoreno pismo odvjetnika Charlesa Nessona by marcell mars on 6/1/09

mislim da cijeli nesporazum kreće iz poimanja pojma vlasništva. vlasništvo je *pravo*. o ograničavanju mogućnosti iskorištavanja nečijeg predmeta vlasništva brinu se vlasnici i (eventualno) država. to ograničavanje zahtjeva iskorištavanje raznih resursa.

u času kad ograničavanje zahtjeva veći ulog (u resursima) od koristi iskorištavanja predmeta vlasništva postoji nekoliko mogućih scenarija za vlasnike. jedan je da zatraže pomoć od države pozivajući se na svoje pravo. drugi je da odustanu od poslovnog modela i očekivanja zarade od vlasništva koje zahtjeva toliki ulog u resursima zaštite.

država ulaže resurse u zaštitu privatnog vlasništva. preko svakog pojedinačnog slučaja čuva jedan od temeljnih principa svog postojanja. ta cijena za državu/društvo može kao i u slučaju lošeg poslovanja biti previsoka s obzirom na društveni dobitak.

država najčešće odbija zaštiti pravo vlasništva u slučaju da skupina koja traži zaštitu nije dovoljno jaka da se predstavi kao univerzalni reprezent društva. u slučaju hrvatske države to mogu biti odbjegli srbi koji traže da im se vrate oduzeti stanovi za vrijeme njihovog izbivanja iz hrvatske ili na primjer crkva koja traži da joj se vrati ono što joj je oduzela država prethodnica. u slučajevima fizičkih objekata jasno je da oni koji iskorištavaju te objekte imaju ekskluzivitet nad iskorištavanjem.

u slučaju digitalnih objekata ne postoji ekskluzivitet nad iskorištavanjem. digitalni objekti u smislu konzumiranja su nepotrošivi. njihova vrijednost se može mjeriti u sasvim drugom registru.

ekskluzivno poznavanje sadržaja nekog digitalnog materijala može napraviti odlučujuću prednost u prevođenju znanja/poznavanja sadržaja u drugi medij (npr. prijenos znanja u prodizvodnju fizičkih objekata koje je moguće lako prodati).

kulturno-umjetnički digitalni sadržaji su manje iskoristivi u prevođenju u drugi medij i oni prije svega služe proizvodnji doživljaja i iniciranju komunikacije i socijalizacije upletenih u doživljavanje.

današnja društva imaju tendenciju prepoznavati znanje i kulturu kao visokopoželjnu društvenu vrijednost, no infrastruktura digitalnih mreža je u tolikoj mjeri revolucionarna za sve prijašnje modele zaštite prava vlasništva da pokušaj da se zaštiti vlasništvo na dosadašnji način iziskuje od društva previsoku cijenu. realizacija takve zaštite je komunikacijska infrastruktura koja ukida gotovo sve druge konstitutivne vrijednosti društva (npr. sloboda govora, pravo na privatnost i druga ljudska i građanska prava).

rezultat nesnalaženja države u reguliranju digitalnih mreža u sferi (pop)kulturnih proizvoda je šizofrenija u kojoj većina ljudi uživa u “kriminalu” potrošnje, a manjina dosada privilegiranih osjeća se izdanom. svi zajedno su najčešće svjesni svih dobrobiti poput dostupnosti znanja, djeljenju i proizvodnji novih znanja (npr. wikipedia).

moram priznati da ne suosjećam sa razbijanjem mita o zaslužnoj kreativnoj individui koja ovih dana pati jer je nitko (financijski) ne poštuje.

jedan od mogućih pogleda na problem devalvacije vrijednosti popularne glazbe je i u devalvaciji distinktivnog u glazbi. kroz stotinjak godina i nakon nekoliko ciklusa iz narativnog u apstraktno pitanje je da li možemo zadržati istu cijenu po jedinici sadržaja. a ako je to samo pitanje tržišnih dinamika neka crkne glazba, jebe mi se.

Things you can do from here:

iz reply_trackera mejlom u wordpress.com

Wordpress.com je ponudio mogućnost postanja mejlom. W00t!

S vremena na vrijeme uložim dovoljno truda u neke komentare na različitim forumima i blogovima da oni sasvim solidno mogu biti objavljeni na blogu. Copy/paste mi se uvijek činio prevelikom tlakom.

Reply_tracker je kategorija u koju ubacim RSS feedove (kad postoje) threadova diskusije i tako dobijem eventualne nastavke diskusija. Ovo je jedna od takvih diskusija.

Glazba2.0 je blog Zvonimira Dusa, uspješnog glazbenika, koji entuzijastično prihvaća mrežnu komunikacijsku infrastrukturu. To je, nažalost, još uvijek rijetkost unutar glazbene industrije. S vremena na vrijeme komentiram Dusove postove. Volim o tome diskutirati 😉

Sent to you by marcell via Google Reader:

By: marcell mars

via Comments on: Napster ponudio streaming + 5 MP3 downloada za 5$ by marcell mars on 5/20/09

> evo dolazi npr. novi software za iPhone s podrškom za Bluetooth P2P.
> Eto puta za novi internet, ovaj puta pravi, i uistinu demokratičan

peer2peer tehnologije poput torrenta su softverski sloj *iznad* TCP/IP-a (kojeg spominjem). one prije svega adresiraju optimiranje količine protoka informacija u mreži i to tako da logiku preusmjeravanja implementiraju na krajnjim točkama mreže a ne samo po routerima davatelja mrežnih usluga.

peer2peer tehnologije nisu superiorne TCP/IP-u one upravo žive na TCP/IP infrastrukturi. eksploziju prihvaćanja peer2peera su pokrenuli glupani iz filmske i glazbene industrije. to je bio odgovor razvijateljske zajednice na slabu točku koju je imao napster tako što je držao previše stvari na svojim serverima.

provjerio sam priču za iphone i bluetooth p2p jer mi je zvučalo čudno kakve veze ima bluetooth i peer2peer, a pri tom još i apple koji je najinteligentniji igrač doktrine mobilnih telekomunikacija ;) i kao što sam i očekivao to je samo marketinški buzzword trik gdje na kraju jedino što će se moć je spajati *samo* iphone da bi se igrale igre…

ono što je bitno veći pomak u optimiziranju mrežnog prometa je nešto što se zove mesh networking ili dinamično prilagođavanje i modificiranje *topologije* mreže… podršu za mesh networking ima recimo olpc…

no ono što se meni čini je da postoji velika opasnost da će prodaja buzzworda od strane applea i mobilnih telekomunikacija uspostaviti bitno zatvoreniju mrežu od ove koju imamo danas a kamoli mesh mreže…

možda i neće.. možda je trenutna masa ljudi koji mrežno komuniciraju dovoljno velika da nezaustavljivo ide u smjeru maksimalne optimizacije mrežnih potencijala.. možda.. u međuvremenu ja serem protiv mobitela, applea i mobilnih operatera ;)

> jer ovaj to nije obzirom da u osnovnoj ideji zamišljen kao mreža jakih
> servera što implicira ustanove ili tvrtke, a čim su tu ustanove i tvrtke, eto
> i društvenih nejednakosti.

ne bih se složio s ocjenom današnjeg interneta. arhitektura TCP/IP mreža *ne* implicira mrežu jakih servera ustanova ili tvrtki.. upravo suprotno.. to dokazuje i kreativni sloj iznad njega gdje se recimo pojavi torrent… količina servera velikih tvrtki i ustanova je posljedica tokova financijskih investicija, a ne mogućnosti koja proizlazi iz mrežne arhitekture…

društvene nejednakosti nisu posljedica arhitekture TCP/IP mreža. društvene nejednakosti prate arhitekturu odnosa moći (izvana) i na arhitekturi (TCP/IP) koja te odnose može promijeniti.

društvene nejednakosti su prije svega domena politike. lessig govori o četiri dinamike koje u tom smislu određuju nejednakosti na internetu: arhitektura mreže (softverski kod), tržište, zakonska regulativa i socijalne norme… socijalne norme i arhitektura mrežepokazuju da je društvo *na* internetu bitno dalje od društva *van* interneta… to ne znači da bi čak i takvo društvo na internetu bilo dovoljno dobro ;)

may the source be with you :P

Things you can do from here:

2hack or 2not2hacklab?

fazan.orgNa g33koskopu smo imali Rošino gostovanje:
Priča:
Umro je hacklab? Živio hacklab!
Priča: Edgar Buršić – Rošo
i čak uspijeli i snimiti i staviti mp3 na net 😉

Ivica je zajedno s Rošom gradio monteparadiso hacklab i vrijedi čuti priču iz nekoliko uglova. Matrix. Možemo mi to…

“evo, poslusao sam dobro o cemu ste sve pricali i evo par natuknica…

monteparadiso hacklab
• ne nastaje u vakumu vec radi informatizacije POSTOJECEG kolektiva i njegovih aktivnosti (Edgar i Ivo slazu audio PC, prva spajanja na net…)
• povezuju se s drugima (Ivana & MI2, Ivica & Zelena Istra, Plug’n’politics, Rojc)
• novi (opcenitiji) cilj: spojiti gradske geekove s aktivistima i kreativcima i izvan monteparadisa

vrijednosno/motivacijski aspekti
• imati javni dnevni PROSTOR za druzenje i community building (povratak s faksa u Pulu)
• diy kultura
• autonomija (sloboda) za svoj community, ali i biti odgovoran prema zajednici kroz politicki aktivizam
• ucenje, kreativnost s novim (za pojedince i kolektive preskupim) tehnologijama i znanjima
• biti koristan progresivnim inicijativama i kolektivima u gradu, ali i puno sire (npr. omoguciti nacionalne i europske susrete, sloziti u rojcu retreat prostor za pregorjele hacktiviste iz metropolisa, ili developere zeljne nase depresivne svakodnevice ;))
• ICT koristiti protiv izolacije i provinicijalnih spika
• omoguciti sebi i drugima SLOBODAN pristup znanju i opremi

crew
• od trojice ljudi u jezgri jedan odlazi u inozemstvo
• otjerali smo ekipu koju nisu interesirale organizacijske i politicke teme (nisu sudjelovali u raspravama i sastancima, ne zanima ih samoorganizacija i samoupravljanje, ne razvijaju ideje i proizvode koji bi bilo korisni inicijativama ili NGOima)

problemi u pronalazenju novih hacklabovaca
• duh vremena: strucnjaci ne zele volonirati, cak ni sexy medijski aktivizam ne uspjeva, a kamo li radikalno antiintelektualna tehnicka ekipa u provinciji
• image zgrade odbija strebere
• monteparadiso prepoznat kao punkerska “alternativna” spika (ako nisi bogat ili barem nosis zakovice – ne dolazis)
• prevelika otvorenost (djeca, chateri samci, maloljetnicki delikventi iz obliznjeg doma, jedini prostor u zgradi sa sto kolektiva = prostor za gubljenje vremena)

vrijednosne prepreke u kreiranju publike
• ne zelimo mijenjati ljude
• neautoritarnost
• pretjerana skromnost (‘ajmo ucit’ zajedno)

prevelike ambicije s oskudnim resursima
• svaki dan otvoren prostor
• rad s djecom (romkinje!?), neobrazovanima (nezaposlene zene,tridesetogodisnjaci koji nisu nikada radili…)
• posebni projekti (wireless, radio, filmovinarodu, slobodni server za cijelu istru, indymedia, rojcnet, clubture i kulturni management, ICT podrska udrugama…) i eventi (transhackmeeting i odlasci na hackmeetinge, eyfa wintermeeting i odlasci na ecotopije, yaxwe…)
• osim ivice nitko nije htio organizirati edukacijske radionice za radoznale (ocekivalo se da dodju strucnjaci!)

jos samo jedan premali avangardni pokusaj?
• sve se vrti oko love? osim za postmaterijaliste: “aktivisti su bogati pa si to mogu dopustiti” vise nije materijalno pitanje vec kulturno (pulski hipici imaju svu potrebnu tehnologiju od laptopa i vjetrogeneratora do mailing lista i websajta, gradski radnici nemaju znanje za koristenje maila, ali imaju nove aute i trokatnice od cigle, ne slame)
• fragmentacija ionako slabasnih pokreta (svaka generacija zeli “svoj” identitet, pretjerano inzistiranje na “samostalnosti”

koliko je vazan prostor?
ivica: monteparadiso hacklabove aktivnosti su se preselile u cyberspace
edgar: cyber space nema veze sa hacklabom – to je nesto drugo

koliko je prostor bitan?

jesu li vrijednosti samoorganiziranja, inkluzivnosti i snazne autonomije
uzrok neuspjeha? trebamo li se mergati u borga?

kako van?
• hactivizam treba autoritarne licnosti da bi ostvario inkluziju? treba li nam u svakom timu tehnicki autoritet, drugi autoritet za politicke sustave i treci za etiku organizacija i internu demokraciju? ako je tako, u malim sredinama ne trebaju “pravi” (produkcijski, eksperimentatorski) haclabovi, nego prostor za gostovanja, predavanja, tehnologija za spajanje na centralni (regionalni node)
• trebamo li se koristiti sofisticiranim marketingom (haktivisti su tako sexy da kad vide njihov label na torbi od laptopa, najbolje ribe traze da im potpisu GPG kljuceve) 😉
• mozemo li se povezati s ekoloskim pokretom koji je jedini dovoljno masovan i koji ideoloski lakse prolazi? mozemo li izgraditi zajednicke prostore za razmjenu vjestina, znanja + sustainable community development?

problem s kojim su se hacklabovi htjeli obracunati – SLOBODNI (i jeftin)
pristup:
• informacijama (danas radije govorimo o znanju)
• tehnologijama i
• strucnjacimai dalje postoji.

djelovanje u zajednici nemoguce je bez to troje, a uvijek ostaje tonu ekipe koje si ne mogu priustiti da sami KUPUJU te proizvode i usluge. slobode ima sve manje (UK ce pirate skidati s neta?), a i cijene obrazovanja rastu do te mjere da ce ljudi morati birati profitabilna zanimanja da vrate tu “investiciju u obrazovanje”.

Diktatura napljuganih queer robota

Diktatura napljuganih queer robotaTeo je dobio poziv da pošalje neke ideje na temu “100 ideja za modernu Hrvatsku”. Nisam baš imao vremena razrađivati svoj odgovor, ali nakon još jednog čitanja čini se sasvim ok 😉

ne znam koliko ima prostora ali ako ima baš jako malo onda bi ja rekao da je moja ideja za modernu hrvatsku:

“diktatura napljuganih queer robota.”

a ako ima prostora za više rečenica onda bi to bila:

država koja osigurava komunikacijsku infrastrukturu gdje je najbazičniji fizički layer komunikacije, kablovi/optika, u vlasništvu države i koji održava agencija, pa daje svim ostalim akterima na tržištu pod istim uvjetima. druga bazična komunikacijska infrastruktura radiofrekvencijski spektar je dereguliran poput 2.4Ghz frekvencije. država samo propisuje jačinu odašiljača, a potiče projekte komunalnih distribuiranih mreža koje se grade bottom up investicijama od strane krajnjih korisnika.

osim p2p bottom up komunikacijske infrastrukture potrebno je deregulirati mobilnu telefoniju na isti način. znači t-com, vip i tele2 nemaju monopol na infrastrakturu i usluge. nakon razdvajanja otvara se slobodnije tržište za davanje usluga u mobilnoj telefoniji.

logički layer ostaje u smjeru TCP/IP koji ne diskriminira nodove u mreži kao ni sad. za to je jako važna neutralnost davanja komunikacijskih usluga. u tom layeru davatelji usluga su dužni ponuditi defaultnu enkripciju i anonimnost. tehnologije poput pgp-a, tora i openssl-a su default. to se odnosi i na internet i na koju god već telefoniju.

u sadržajnom layeru koji je sad već potpuno digitaliziran pa iz tog razloga ukinuti intelektualno vlasništvo (kakvim ga poznajemo).

slobodna tehnologija (softver, hardver), znanost i kultura!!!!

u takvom društvu crkva aplicira sa svojim projektima na ministarstva kao i bilo koja druga udruga građana, droge su legalizirane i poticani su projekti mikrokredita sa mikroplaćanjem koji bankama jebeno jebu majku…

eto… nije to tako puno kako se čini… in my lifetime 😉

Intervju u Glasu Istre povodom YAXWE-a

zmurkeZavršio YAXWE. Prije nego što raspišem neki ekstenzivniji izvještaj i posložim dojmove evo i linka na intervju koji bi trebao izaći u Glasu Istre. Zabavno je biti u poziciji definiranja/označavanja pojmova koji se pojavljuju u medijima. Uobičajena pitanja: Tko su hakeri/geekovi? Što ti luđaci hoćeju? ‘Oće li revolucija?

Bilo bi super dogovoriti se s novinarima da nakon što naprave intervju i snime ga na neki uređaj da poslože pitanja i pošalju ih mejlom. Mislim da bi to bolje funkcioniralo. Oni se boje da ljudi neće “skužiti”. Nisam siguran koliko je to što novinari napišu jednostavnije. Koga uopće briga…

Zadovoljan sam što u svakoj od priča o geekovima i hakerima uspijem spomenuti i proces stvaranja priče upravo time što tad radimo. Vjerojatno to nitko i ne primjeti, ali mene veseli 😉 Pričam ti priču:

  • Nisi baš optimist?

Nisam ni optimist ni pesimist. Mislim da se društvo kreće u smjeru vrlo visoke kompleksnosti koja podrazumijeva sve više kontradikcija. Razvoj komunikacijskih tehnologija postavio je visoke zahtjeve na ubrzanje procesiranja i prilagođavanja društva tim promjenama, te je teško napraviti jednostavne kanone koji će vrijediti zauvijek i univerzalno. U tom smislu sam optimist jer takvu dinamiku vidim kao veliki izazov i mislim da dinamični kompleksni sistemi evoluiraju u inteligentne koji su sposobni rješavati svoje unutarnje probleme. Poput velikih gradova u kojima se optimizacija često događa tako da ju je moguće samo evidentirati, eventualno moderirati ali nikako kontrolirati.

Veliki sam skeptik naspram tromih aparata države, obrazovnog sustava, velikih korporacija i organiziranih religija. Oni definitivno ne uspijevaju “uloviti” što se danas događa oko njih. Mislim da ima puno prostora za aktivizam, da to inače i hakeri rade i da što god napravili teško ćemo u toj kompleksnosti dobiti statično, jednostavno, dobro i pravedno društvo. Ali, kao što sam rekao, usložnjava se stvar, i biti sa hakerske strane je uzbudljivo, a ne biti s te strane i ne biti u privilegiranoj poziciji koju daje država krupnom kapitalu i svojim instrumentima sile je ustvari ona najgora pozicija. To je pozicija običnog neobrazovanog građanina. Znači ako nisi ni haker, ni policajac, ni vojnik niti bogati kapitalist, e onda si u kurcu. Nažalost.

Možda sam trebao dodati da je besmisleno novo revolucionarno 😉 Enivej.. Ostatak intervjua >>

UPDATE: Glas Istre link.