Prepriča dosjetki

psst…Dosjetke caruju u svijetu poremećaja pažnje. Svašta će razne struke pokušati iskonceptualizirati nebili sakrili svoju ovisnost o dosjetkama. Vjerojatno najiritantnija mazanja očiju oko dosjetki dolaze iz svijeta suvremene umjetnosti. Svijet dnevnih politika služi samo da bi se svi složili kako je to sve skupa grozno. Marketing kao i obično nema preveliki problem s dosjetkama. Marketing ih prodaje. No dio prodaje je i pokušaj da se sa budalaštinama tipa 5P sakrije dosjetka kao jedini proizvod.

Dobra dosjetka mora se moći prepričati. Nije loše ni kad je dosjetka sakrivena iza URL-a, pogotovo ako URL počinje sa http://youtube. Ali još uvijek je ultimativni medij dosjetke usta-na-uho. Ako djelo (umjetničko, marketinško, medijsko, svakodnevno…) nije moguće prepričati slaba vajda od tog djela. Koga još zanima slušati nečiji doživljaj nekog djela. Jedina situacija u kojoj želim čuti nečiji doživljaj je kada taj doživljaj nadilazi svoje pobuđenje i kada upravo d doživljaj postaje prepričljiv.

Dugo vremena mi je ta priča bila omiljeni lajtmotiv i onda je Ana Hušman napravila super umjetnički rad “Ponašajte se kao kod kuće i dobro nam došli !!!!” i zamolila me da nešto napišem za knjižicu uz taj rad.. Heh.. ‘Kao naručeno’ naručeno 😉

Evo i teksta za knjižicu:

prepriča

imati šansu da u ekskluzivnom prostoru s viškom slobodnog vremena osjetimo i budemo eventualno uzneseni nekim umjetničkim djelom i nije baš neka šansa s kojom bi se ponosio. na stranu sva opća mjesta kritike ekskluzivnosti i patetike oko visoke umjetnosti no ono što mi najčešće nedostaje u djelima koja žude za mojim sofisticiranim instrumentima recepcije je – prepričljivost. ta divna karakteristika djela koja me u trenutku prepričavanja čini bliskijim s mojim sugovornikom, karakteristika u kojoj mogu zamisliti mog sugovornika kako djelo dalje prepričava drugima i kako to djelo postaje nit poveznica jedne male zajednice u nastajanju – zajednice koja rado prepričava neko umjetničko djelo.

da, često naša mala zajednica prepričavača prepričava našu opčinjenost duhovitim dosjetkama. no taj uvid čuvamo samo za sebe. podijeliti takvu razornu moć s nekim tko nije prošao inicijaciju prepričavanja izdaja je kakvu bi kaznili najcrnjim prepričavanjem i izopćenjem iz zajednice prepričavača.

osim duhovite dosjetke naša mala zajednica jako cjeni otkrivanje jedva primjetnih fenomena. jedva primjetni fenomeni zahtijevaju vrlo sofisticirano prepričavanje. da bi prepričavač uspio uspješno prepričati jedva primjetni fenomen gotovo uvijek mora biti uznesen fragilnošću tog jedva primjetnog fenomena. ponekad se poklopi da je jedva primjetni fenomen uznesen duhovitom dosjetkom i da su prepričavači u formi. tada prepričavanje postaje festival uznesenja i gotovo da i neprepričavači izvana uspiju osjetiti tu strast za prepričavanjem. tada je naša mala zajednica ugrožena.

zadnje što bi nam ikad trebalo je da neki prepričavač pokuša prepričati sve naše tajne neprepričavačima. osim ako to ne bi bilo zgodno za prepričati. ili ne daj bože duhovito. tada bi nas mogao prevariti.

U jebote pa to je Rafo Mandarina

Yoko Ono & John Lennon in bedBaš je čudno kako se “obični smrtnici” uvijek iznova začude kad se neka slavna osoba ponaša “normalno”. Čudnije je u stvari kako se većina “običnih smrtnika” ponaša “normalno” ispred slavnih osoba, jer njima u glavi tutnji: “U, jebo te pa to je David Beckham!”. Boli Beckhama kurac kad je ispred nekog “smrtnika”, sigurno mu nikad neće zatutnjati u glavi: “Ajme meni pa to je Nenad Romić aka Marcell Mars!”.

Ja da sad ovaj čas sretnem Woody Allena rekao bi mu da bi rado da nestane, jer se ne mogu skoncentrirati na pisanje posta za svoj blog. I kako god to izustio, to po mojim kriterijima ne bi bilo moje “normalno” ponašanje. Recimo.

o

ping pongMučila ga je misao da kad misli o sebi u trećem licu da li je to još uvijek on. Taj tip problema i mene često mori.

Znao je da svi loši pisci pišu o piscima. Što su neuspješniji oni sami to bi i njihovi pisci kretali sa dubljeg dna pa se eventualno probijali i na kraju teškom mukom uspijevali. Nije si mogao pomoći. Mrzio je pisati u prvom licu. Na trenutak bi pomislio da je pisanje o piscima koji pišu o piscima (koji pišu o piscima…) dovoljno lucidan obrat. Brzo bi se odgovorio od tako jeftinih trikova.

Iako je više od svega vjerovao u dobru fabulu jedina fabula koju bi uzneseno rastipkavao bila je tok misli koji se bavi samim sobom. Tok misli toka misli. Refleksija refleksije. Vjerovao je da je važnije brzo tipkati nego suvereno vladati stilom i vještinom pisanja. Brzina nije važna da bi beskrajno odmotavala misao. Brzina služi da bi u pisanju postojalo samo čitanje. Za svaku novu raspisanu misao čitao bi sve ispočetka i prekrajaoliprekrajao…

Nikada nije ništa dovršio, a više od svega je prezirao ironiju i trikove poput duhovitih završetaka kojima fali po koje slov