aa

slomljen sam. ovo ne bi trebao pisati. muči me ono što lessig zove “patologizacija” aaronove tragedije. a bez veze. koga briga. zajebo nas je aaron kao nitko do sad. najviše na svijetu bi volio da se otkrije da je sve skupa super organiziran prank. da nas je fakat zajebo. hahaha.

muči me pomisao da je izračunao da ako se sad ubije njegova smrt može više promjeniti svijet nego bilo što što će napraviti u budućnosti. aaron je bio sposoban prepoznati sve igre koje se igraju i za svaku je znao točnu referencu na wikipediji. ako je ne bi bilo, dodao bi članak. znao je, bolje od bilo kojeg ekonomiste, teoriju igara. baš kao joker u batmanu. znao je ne samo kako pobjediti prateći tok i pravila, znao je mijenjati pravila igre dok bi istu igrao. the dungeon master. i batman i joker.

dio ovog cijelog tragičnog postava me podsjeća na jedan period početkom devedesetih kad sam često koristio primjer optužbe: “ti si latentni homoseksualac” kao optužbe od koje se nemoguće obraniti. ako se braniš dokazuješ da jesi. ako se ne braniš… well, nitko se ne bi ne branio. nije mi padalo na pamet da je sasvim ok reći: “ja sam homoseksualac. what’s your fucking problem?!?” nije mi palo na pamet dok mi frend iz srednje škole u jednom takvom nesporazumu nije upravo to rekao.

danas dvadeset godina kasnije to zvuči kao totalna glupost i primitivizam, ali tad početkom devedesetih većina ljudi u mom okruženju nije mogla zamisliti da je moguće reći: “ja sam homoseksualac. what’s your fucking problem?!?” taj je zajebani manevar izveo aaron. tužitelj je zaigrao klasičnu igru iživljavanja prijetnjama: “gotov si! sad si mrtav!” i aaron mu je odgovorio: “evo jesam. mrtav sam. what’s your fucking problem?!?”

ono s čim se ja ne mogu pomiriti je da ni za dvadeset ni za dvjesto ni za dvijehiljadečetrdesetosam jebenih godina nema više aarona. ne može mu nitko čestitati kako je onomad 2013. epski sjebo morona, kretena, kurvinog sina – tužitelja. ne možemo se zajebavati kako je jednako nebitno da li si peder ili nisi, kao i da li si živ ili nisi. jednostavno se ne mogu uživiti u matrix gdje je samoubojstvo samo jedan od questova na putu do glavnog čudovišta.

partizanski filmovi i puno puno više svi ostali ratovi koje sam gledao u međuvremenu ubili su mi entuzijazam oko toga da ima smisla ginuti za slobodu. kad god bi gledao partizanski film plakao bi poskrivećki, posramljen i stisnut što sam se za trenutak osjećao gordo kao što su oni gordo ginuli za nju. i onda se sramežljivko aaron, tamo negdje u nekom new yorku, naslonio na boška buhu, sirogojno i ne okrećući se gordo objesio za slobodu. ne znam kako više da plačem.

Let’s share books

boats

IN THE BEGINNING WAS THE COMMAND LINE

The easiest way to share book (and still have it for yourself ;)) with your friend is to send it as a file (usually .pdf) by email. That could be a result of a spontaneous recommendation or follow up from some coffee. As said: that’s easy.

 

The easiest way to share a list of books you have is to make a text file with list of filenames of your collection. The useful list of filenames will have consistent way of describing what’s inside the file. I do that like this:
TitleOfTheBook__FirstLastNameOfAuthor.pdf ,
if there are more authors i do:
TitleOfTheBook__FirstLastNameOfAuthor+FirstLastNameOfAuthor.pdf
and few other conventions (“ed” before the name for edited etc.).

The easiest wat to make a text file with list of filenames from some directory is to use CLI (command line interface) usually using some terminal emulator application. On GNU/Linux that’s usually xterm, on OS-X Terminal.app and on Windows command prompt. Usually green or white text on black background. Many people see that black background as the line they don’t want to cross. Pity. It’s no more difficult then to type few words into Google search.

This is how you can make it:

  1. open terminal application
  2. go to directory with file
    run:

    cd /path/to/directory

    or type ‘cd ‘ and then drag&drop path from some file browser (usually in the Title bar) into the terminal

  3. run:
    ls > myListOfFiles.txt

    or on windows instead of ‘ls” use ‘dir’

The file myListOfFiles.txt will appear in the same directory from where you started the command. That’s the file you can share (send by email or publish on the net). Then people can see and search for particular books and then ask you to send them the file 😉

If you are connected in LAN (Local Area Network) with your peers then the easy way to share files is through shared resources usually file server. If that’s the case keep your myListOfFiles.txt on file server and keep it updated 🙂
The improvement which one could expect is the way how the myListOfFiles.txt will be updated. The good way is to have the place where file will sit and where you can expect the latest version. More about that – later ;)Easy. It should work for most of the people and most of the situations.

WEAVING THE WEB

There are two problems the above approach doesn’t address:

  • the unique reference to the book: the reason why librarians invented ISBN and why we have unique email addresses when sending mails 🙂
  • access to the books and related problem to that: storage.

Even if you do very consistent way of naming your files you still can’t solve the problem of names (e.g. three vs 3), editions and many other meta information which are important to describe the particular book. The step further would be to move from text file into database which will take care of meta information about the book: Title, Author(s), ISBN, Cover image, Publisher, Date/Year of pub…

There are number of services which can help and automatize that process: openlibrary.orgisbndb.comlibrarything.comgoodreads.comworldcat.orgbooks.google.com or amazon. The great news is that some great people did tools which can help in searching, collecting, processing and making databases for your book collection. Namely: Calibre by Kovid Goyal. Calibre: free as in free speech! Fuck yeah Calibre!

Calibre is much more than just helping you to easily and quickly make a database for your book collection. Fuck yeah Calibre! It allows you to export the collection for import to the other online book (social networking) services (e.g. librarything.com orgoodreads.com) or excellent reference management software Zotero. Calibre converts e-books from huge number of formats to to a huge number of formats which is of greatest help if you have any e-reader or tablet/*pad device. But, Calibre also does much more and more about that – later 😉

Here is the screenshot from my collection of books where you can see well structured database/collection, fancy bookshelf interface with covers + a lot of meta information like reviews, summaries etc. which Calibre semi-automatically collected from various online services:

20818587-calibre

There are at least three other solutions to easily maintain your book collection: online social networking services: librarything.com or goodreads.com and reference management software Zotero. Although the best way to maintain some reference collection is to use just one and never more than one solution, still, my advice is to start with Calibre and then export your book collection to one or more other solutions. The main reason is that Calibre can manipulate files from your hard disk so you can select part of your library convert it, save it to disk, send it to e-reader devices and share with the others. Zotero comes close to that but not close enough 😉

HERE COMES EVERYBODY

If you are connected in LAN (Local Area Network) with your peers Calibre (again!) can be great solution for sharing the books. In Calibre’s toolbar you just need to click onConnect/share > Start content server and everyone in your LAN can type this in their browser’s address bar:

http://yourIPaddress:8080

That will start web server on your own computer which your peers can access and browse, search and download the books:

20818593-calibre-webserver

If you don’t know what’s the LAN IP addres of your computer check this pages: OSX,Windows. In GNU/Linux terminal just type: ‘/sbin/ifconfig’ and look for line ‘inet addr’ after ethX (for cable) or wlanX (for wifi).

If you want to offer access to your Calibre’s library over Internet (outside of your LAN) you could use dynamic DNS but this is a little bit out of scope for this post. Also, you should know that with dynamic DNS you are serving your library as long as your computer running Calibre is online.

This solution is quite efficient for communication in between individuals: one to one.

REWIRING THE WORLD

There are two basic approaches in sharing with the others:

  • social networking style (friends + people who shares the same interests)
  • being member of particular group of researchers (either working together on the collaborative research or just being the member of the same research department)

In the field of social networking around the love and passion for collecting, reading, reviewing, discussing books there are two major players: LibraryThing and goodreads.

LibraryThing is focused on providing the best cataloging experience. I really like the user interface and the easiness of adding, maintaining and exploring the collective database users did on LibraryThing. There is just one (annoying) limit: you can have just 200 hundred books for free. Still, many will happily support LibraryThing because of their commitment and excellence. Annual (typical) fee is around $15 and (typical) lifetime fee is $25. If you are cheap they offer you also to pay a little bit less 🙂

The easiest way to get your whole library from Calibre to LibraryThing is to export/generate Calibre’s catalog in BibTex format and then just import it to LibraryThing. In Calibre toolbar click on Convert books > Create a catalog of the books in your calibre library and choose BIB catalog format. Save the file on your hard disk and then go to http://www.librarything.com/import and upload the file. Voila!

goodreads has simper user interface and they focus more on Facebook-style of social networking. goodreads is the most popular book cataloging web service. You can have unlimited number of books in your goodreads‘s library because it is supported by ads. If they offered importing option for the groups I would recommend it for use in research groups scenario.

The easiest wat to get your whole library from Calibre to LibraryThing is to export/generate Calibre’s catalog in CVS format but you should check in CSV/XML Options just isbn field. That will do the job 🙂 The same like LibraryThing you just upload your .cvs file at http://www.goodreads.com/review/import. Voila!

My libraries are at:
http://www.librarything.com/catalog/marcell
http://www.goodreads.com/review/list/3344129-marcell-mars?shelf=%23ALL%23

SEE IT. SAVE IT. SORT IT. SEARCH IT. CITE IT. SHARE IT.

The research scenario (both group and individual) brings few more things to the whole story. The big part of every research is to manage bibliographies and references related to the research topics. Zotero, one more great ‘free as in free speech‘ software, is great solution for sharing libraries inside of the group of researches but, even more important, excellent tool for collecting, managing, searching, sorting and citing. Fuck yeah Zotero!

Zotero “lives right where you do your work – in the web browser itself”. It is add on/extension for the Firefox and ” detects when a book, article, or other resource is being viewed and with a mouse click finds and saves the full reference information to a local file“. The stored references are easily, through one or few mouse clicks, exported into citations and bibliographies (with templates of all major styles).

Zotero offers synchronization of the reference collection with it’s servers so it can be shared in between different computers for individuals but also in between groups of researchers. It gives you a 100 MB of storage for free.

The easiest way to get your whole library from Calibre to Zotero is to export/generate Calibre’s catalog in BibTex format and then just import it to Zotero. In Calibre toolbar click on Convert books > Create a catalog of the books in your calibre library and choose BIB catalog format. Save the file on your hard disk and then go to Zotero’s toolbar click on Actions > Import and choose the file from the hard disk. Voila!

Unfortunately, at the moment Zotero doesn’t recognize File path from Calibre’s BibTex file so I Add attachment > Attach link to file… manually.  That will probably change some time in the future.

To create a group go to Zotero’s toolbar and click on New group… The new group will appear in Zotero’s side bar and you can start drag&drop your references from My Library into the Group library.

This is how it looks in Firefox:

20818601-zotero

FINAL TIPS & TRICKS

After investing a lot of time and effort into your library and reference catalog you don’t want to lose it. You want to do backup (plan) 😉

For my storage and backup I use “the cloud“:

  • Ubuntu One for the Calibre directory with all of my digital books. Ubuntu One offers 2 GB for free.
  • free Dropbox account for Zotero files so that I can use Zotero’s 100 MB for Zotero’s groups. I needed to connect my Dropbox account with DropDav and this post gave me instructions how to do that. Dropbox offers 2 GB for free.

On both Ubuntu One and Dropbox it’s easy to make a file public so people, who get the URL, can download it easily.

I use Calibre for books which I have on my hard disk and in Zotero I keep the references of the books I’ll download some time in the future.

At the moment, I use Calibre 0.7.43 and Zotero 2.1b5.

Pukotine na dimnjaku

decaI ovaj put sam krenuo pisati komentar na tuđi blog post, pa sam završio uređujući post na svom blogu. Edgar je napisao kratki komentar na Sesardićev članak u Jutarnjem listu. Svakako pročitati oba članka prije ovog blog posta 😉

Edgar spominje i zanimljive komentare. Meni nisu nešto zanimljivi, no ono što mi je zanimljivo je nedostatak komentara od p(r)ozvanih lucidnih desničara.

Moram priznati da sam na spominjanje Sesardićevog imena očekivao bitno bolji i suvisliji članak. No, on je između ostalog ovako “mobilizirao” ugrožene intelektualce desnice:

“Nemojte dopustiti da vas pokolebaju takvi agresivni istupi. Ne, niste glupi, neinformirani, a niti moralno problematični zbog toga što zastupate neko od tih stajališta koje kod drugih može izazvati nevjericu, zgražanje, a nerijetko i uvredljive komentare.”

Sesardić je manipulator istog tipa kao i ljevičari koji se postavljaju ispred radnika. Samo što za razliku od ljevičara koji pokušavaju predstavljati i potaknuti identifikaciju tih istih radnika s idejama solidarnosti, jednakosti i kozmoplitizma, Sesardić igra populističku igru povlađivanja debilima. Ovakav tip manipulacija podgrijava razne, ovih dana vrlo popularne, teorije zavjera (npr. židovi vladaju medijima). Također, ovaj diskurs glorificira ogorčenost kao sasvim dovoljnu legitimaciju. On, relativno lucidno, pokušava artikulirati poziciju genija zla.

Genij zla” je fantazmatska pozicija nedojebenog perverznjaka. Na žalost nedojebanovića kad liberalni intelektualac nekoga nazove nedojebanim perverznjakom to onda znači ne da se prozvani jebe u dupe sa (pre)mladim ili (pre)starim osobama istoga spola nego da (se) ne jebe – doslovno. Da je perverzan ne tako što bi radio nešto “čudno” s osobom koju voli/želi već zato jer fantazira o objektima (čak i kad su ljudi) raznim: fetišima (takozvanim). Na primjer: mahovini na zidu ili pukotinama na dimnjaku.

Čitao sam neke njegove tekstove koji su se bavili argumentima o “kontroverznim” temama i tu je Sesardić fakat imao što za reći. Bio ga je užitak čitati. U času kad se pokušava pozicionirati i pri tom naizgled mobilizirati tu nevidljivu masu lucidnih desničara i konzervativaca Sesardić zvuči bitno gluplje od nabrijanovića ljevičara koje pokušava rastaviti.

Baš me zanima što on misli na temelju čega konzervativci mrze i ne vjeruju Drugome, agresivni su, povampireni i netolerantni. Na temelju znanstvenih istraživanja? Koja su po Sesardićevom mišljenju sva redom cenzurirana od strane ljevičara-znanstvenika. Znači teorija zavjere. Na temelju informacija iz medija? Koji su po njegovom mišljenju cenzurirani od strane ljevičara-intelektualaca. Znači teorija zavjere. Na temelju znanja i informacija koja su cirkulirala prije pojave masovnih medija? Bullshit. U najboljem slučaju provokativni bullshit.

Čini mi se da se Sesardić, baš kao i većina ljevičara koje prokazuje, još uvijek bavi mitom o uvidu koji ima nevjerojatnu moć prevrata, pa prema mitu: samo kad bi se taj uvid nekako proširio među ljudima sve bi krenulo na bolje. Bullshit. Nema tog uvida. Sranja su kompleksna. I to je problem. Sranja nisu sakrivena pa samo čekaju tako nekog solera seratora koji će sva sranja porješavati kolumnom u novinama (za velike pare).

Kombinacija povjerenja i solidarnosti među ljudima, te povjerenja u metodologije adresiranja kompleksnosti poput znanstvenog istraživanja, sistemske teorije, dinamike distribucije reputacije u komunikacijskim socijalnim mrežama će možda, ali samo možda, dovesti do pravednije distribucije bogatstava i samoodrživog eksploatiranja prirodnih resursa. Onda u konačnici i boljim svijetom. Možda.

Govnarenje poput Sesardićevog samo pokazuje da i lucidni i senzibilni ljudi pucaju po pola od ogorčenja, bijesa i isfrustriranosti.

bura rub

ovceSudjelovao sam u pripremi i realizaciji nekoliko epizoda ‘Na rubu znanosti’. Sudjelovao sam i u nekom broju drugih TV emisija po različitim televizijama i u usporedbi s drugim emisijama ‘NRZ’ se izvrsno priprema.

Mišak je zainteresiran, artikuliran, lucidan, brz, profesionalan i zna kako napraviti emisiju. Novinari NRZ-a su super. Jednom prilikom su me spasili da se ne osramotim kad su skužili da je jedan dokumentarac u stvari mokumentarac što ja nisam na prvu skužio :o) Srećom to nije mijenjalo ništa na mojoj argumentaciji.

Koncept u kojem se ne suprostavljaju strane je legitiman i može proizvesti ambijent i iskoristiti vrijeme na vrlo kvalitetan način. U takvom konceptu voditelj je ključna osoba koja svojim pitanjima može napraviti razliku između govneta i super emisije. No, ako je gost šupalj ništa ne može spasiti emisiju.

Tempo kojim se rade emisije i sad već stotine emisija kroz godine su dovele ‘Na rubu znanosti’ na rub po kojem je teško plesati. Time veći izazov.

Mišak mi je privatno super simpatičan. Lucidni, duhoviti rokabili sa gomilom geekovskih interesa. Stripovski.

Ali.

Mislim da je Mišaka pojeo ambijent. Kad sam ga tek upoznao činilo mi se da je imao sasvim zreli balans skeptičnog i entuzijastičnog. Ono što se promijenilo je da je sada entuzijastičan u zagovaranju onoga što većina ljudi zove teorijama zavjera, a on naravno ne naziva teorijama zavjera.

Više puta smo se žešće porazgovarali oko tema s ruba znanosti i meni se činilo super pozvati ga da to oko čega se nismo slagali izloži javno pred publikom. To je i napravio na g33koskopu u mami u studenom 2009. Bio je to epic fail. Pred publikom koja mu je mahom bila vrlo naklonjena. Kao i u navedenom intervjuu krenuo je s rantom oko evolucije. Fail. Kasnije se ni i s drugim primjerima nije baš proslavio. Šteta. Nadao sam se da će biti drugačije.

Prozivka od strane znanstvenika dovela je do situacije u kojoj se Mišak profilira kao glasnogovornik isfrustriranih internet voajera, hiljadu puta pregaženih intelektualnih taština, luzera, suludih paraonidnih konstrukcija i uopće rulje koja bi sve što dovodi u pitanje njihovo instant objašnjenje svijeta najradije zapalila na lomači. Rulje koja uživa u blagodatima svijeta beskrajnog simplificiranja u kojem je sve moguće i u kojem je svatko dobrodošao. Svatko – osim. Njih. Koji su se urotili protiv Nas.

To je svijet neizbrojive količine neprovjerivih informacija koje zvuče vrlo precizno sa svojim imenima, prezimenima, mjestima, vremenima i fantastičnim odnosima. To je svijet pomahnitale mašte kojeg bi poželio svaki tinejdžer kojeg su tlačili u školi s učenjem napamet gomile nebitnih informacija. Izabereš slučajni podskup bilo kojeg korpusa informacija i daš mu interpretaciju spektakularnih epskih razmjera. Pobjeda. I osveta. Svijet u kojem se i sve igre na sreću mogu hakirati. Fantazijom.

Lucidni, duhoviti rokabili sa gomilom geekovskih interesa dobio je priliku da bude super heroj. Tu su mu priliku namjestili znanstvenici kojima je od svih stvari u kojima je znanost marginalizirana u našem društvu izabrali TV emisiju ‘Na rubu znanosti’. Razlog tome je i da su znanstvenici tradicionalno medijski nepismeni. Super kombinacija za budalasanje svih vrsta.

Volio bih da su se znanstvenici nekad pobunili protiv vjeronauka u školama. Protiv udžbenika povijesti, protiv uređaja protiv uroka u osnovnim školama, protiv certificiranih znanstvenika koji lupetaju o religiji, magiji, teorijama zavjera… Ovako su izabrali nadmetati se za svoje mjesto na medijskoj margini. Jer nacionalna televizija je ta koja legitimira. Jebo te bog da te jebo.

Vladajuće klase studij

Ovih dana završih prijedlog istraživanja za Jan van Eyck Academie.

Zadnjih godina nekoliko fenomena mi je zadavalo problem usaglašavanja ideoloških, praktičnih, estetskih i drugih perspektiva. Sve sam više spoznavao koliko toga ne znam i koliko su stvari kompleksnije od onoga što mi se u nekom času činilo kao najispravnija stvar na svijetu. Fenomeni se uglavnom tiču izbora korištenja tehnologija i mrežnih servisa. Čini mi se da se kriteriji idealnog postava nisu bitno mijenjali: otvoreni kod, distribuirano, interoperabilno, pristupačno, prilagodljivo i mobilno u smjeru maksimalne iskoristivosti. Tehnički: hibrid GNU/Linux kernela, Android virtualne mašine iznad toga, Cocoa/Carbon/Core Audio & Video API-a upakirano u fini integrirani API u _____ (ispuni svojim omiljenim programskim jezikom) + sve to u slobodnim oblacima, nekako…. Ideološki: GNU GPL. Daleko smo od toga.

JavaScript je poslužio kao mamac na koji je zagrizla gomila kreativaca u toplini svoga lokalnog preglednika ne bi li stvorili ambijent u kojem se JavaScript s golemim plijenom povukao u mračne dubine korporativnih oblaka. Kako nas je unaprijeđivanje navigacije i korisničkog iskustva odvelo sa tekstualnih stranica sa par sličica do reimplementacije kompletne povijesti aplikacijskog softvera tek nam je za odgonetnut.

Ono što mi je najzanimljivije kako su se u toj novoj paradigmi mreže kao ultimativnog računala ponašaju najrelevantniji akteri. Redom: Google, Facebook, Amazon & eBay. Zaobišao bi Microsoft i Apple, jer mi se čini da oni ili se ne snalaze (Microsoft) ili kao pravi kolonijalisti uspostavljaju apsolutnu kontrolu kroz razmjenu ogledalaca za prirodna bogatstva (Apple). Tako nešto.

Tema se krčkala godinama. Od predavanja ‘Being parazitoid’, preko ”Inovacije pokreta slobodnog softvera’ do bulažnjenja na ‘Hacking ideologies 2’ na Chaos Communication Congressu.

Bez ikakvog pretjerivanja i kurtoazije mogu reći da sam okružen dobronamjernom supersmart ekipom koja me voli(sic!) i poštuje: Aka, David, Dobrica i ostali na Razmjeni, Tomi, Petar, Teo, Domes u mami, Dubravka po svim frontovima, FriendFeed kružok: Ognjen, Klaudio, Zec, Una, Ivane, Klemo, EDD, Jakov, Nikola… risntli Mislav & Stipe.. Jebo te bog da te jebo… I u dramatičnoj američkoj završnici Eben, Alex, Ken (koji je dao ime ‘Ruling Class Studies’), Ted, Mako, Erik i na kraju Alan koji je moj katastrofalni engleski pretvorio, nakon par sati rada, u tekst. Prejebeno.

Ne znam koliko drugi ljudi  u ovakvim situacijama uspiju utlačit svoje frendove, ali meni se na kraju kad smo Dubravka i ja završili aplikaciju učinilo da sam sa svima igaro na rubu fair playa. Zajebano je to sa proizvodima koji mogu biti nagrađeni. Nepregledni proces odugovlačenja i dokonih družijanaca je puno opušteniji i ideološki prihvatljiviji. Prodao sam se za istraživanje na katoličkom Jan van Eycku 🙂

Ako se to dogodi slijedi bitno iscrpnije, napornije i perverznije cijeđenje mog superduperprejebenog socijalnog grafa. Čuvajte se i branite kako znate i umijete, i trebali bi znati da kad vam zahvaljujem ja to radim jer znam da ima još sokova na polici iza pulta.

Dragi robotu, puši ga mom grafu!

[scribd id=30054819 key=key-1wn7rjliytxmmkuiejg2 mode=list]

My Dear Friend Rita Flanagan

Rita Flanagan bi htjela biti moja Facebook frendica. Evo kako me pokušala zavesti:

would you be my friend, baby?

i know u wanna visit the west coast, darling. malibu may not be san francisco but what it lacks in linux software users, malibu compensates in lingerie sexy users! drop the web, honey! let’s surf my waves for a change! YEAH!

Rita zna da koristim Linux i da mi je to važno u životu, pogodila je da bi volio živjeti u San Francisku i da Malibu u kombinaciji sa sexom s njom zvuči približno primamljivo kao i život u San Francisku. Njeni politički pogledi su Democratic Party, a religiozni Agnostic. Voli Kate Bush, Roisin Murphy i Ciaru, a u modi preferira O’Neill.

Ima 28 godina i kad bi bili zajedno jeli bi puno Skittles čokoladica. Ima 24 prijatelja i čini se da u takvoj gomilici i ja imam nekih šansi.

Nije loše. Radujem se što oni koji me žele iskoristiti sve više znaju o meni. Ja ću im i dalje pomagati tako što ću voliti čokoladu, sex, lijepo vrijeme i morske radosti. Oni samo trebaju pogoditi moje male devijacije poput GNU/Linuxa.

Mislim da ću uskoro objaviti i live RSS feed s mog bankovnog računa pa će mi se možda svojom voljom skinuti s kurca.

Gatam iz dlana srijedom

isusPitanje “Vjeruješ li u Boga?” čini se vrlo preciznim i oni koji vjeruju (sic!) u tu preciznost očekuju neki artikulirani odgovor svakog koga to priupitaju.

Vjeruje se da je taj odgovor intimni introspektivni uvid. Intimni introspektivni uvid je naravno i uvid koji se može podijeliti s drugima. Način na koji će taj uvid biti primljen uvelike ovisi o intimnom introspektivnom uvidu onoga drugoga koji prihvaća ili ne prihvaća tuđe intimne introspektivne uvide. Intimni introspektivni uvidi na taj način bivaju konfrontirani ili podupirani iz vanjskog svijeta.

S vremenom svaki intimni introspektivni uvid pomalo evoluira kroz mrežu povratnih veza prihvaćanja i neprihvaćanja. U jednom času moguće je zamisliti klastere uvida koji se zajedno kreću mrežom odnosa između svih drugih klastera uvida.

Svaki uvid u nekoj vremenskoj jedinici može biti elementom većeg broja klastera. Dva najveća klastera su vjernici i ateisti. Uvid koji pripada klasteru vjernika vjerojatno će pripadati i nekom broju klastera koji će se nazivati kršćanskim, pa možda nekom lokalnijem npr. grkokatoličkom na Žumberku. Neki uvidi će ponekad na neko vrijeme balansirati između klastera koji su drugim uvidima kontradiktorni i nedopustivi. Moguće je zamisliti ljude koji “se pitaju” razna pitanja i tako putuju kroz različite klastere uvida.

Neki ljudi će imati potrebu da se više fokusiraju na intimno, neki na introspektivno, neki na odnose prihvaćanja i neprihvaćanja, a neki na osjećaj pripadanja nekom broju klastera uvida. Bavljenje pozicijom vlastitog uvida u mapi klastera uvida najčešće je najbolji put za izgubiti mogućnost intimne introspekcije oko pitanja: “Vjeruješ li u Boga?”.

Refleksivna svijest o sebi kao cjelovitom biću sa relativno skladnim odnosom sa svojom okolinom može biti ozbiljno narušena. To može biti posljedica raznih okolnosti: psihičkih, fizičkih, društvenih, raznih 😉 Tek na rubu dezintegracije vrijedi posegnuti za intimnom introspekcijom i pokušajem odgovora na: “Vjeruješ li u Boga?” ili što je to što me čuva da se ne strmoglavim. Nad tim scenarijem je moguće meditirati. Ne mislim da u toj situaciji ljudi sigurno vjeruju. Mislim da je to jedina situacija iz  koje taj odgovor treba tražiti.

Žalosno je kad šetnju rubom proizvode primarno okolišni/društveni faktori. Srećom društvo se razvilo u toj mjeri da je za većinu ljudi šansa da šetaju rubom strmoglavljivanja toliko mala da je potpuno nevažno vjeruju li u Boga. Okolnosti koje ih eventualno guraju u smjeru strmoglavljivanja puno su više pod kontrolom njihove pismenosti i političkog angažmana.

Pit bul kriterijer

cvit

Zamoliše me da napišem neki kratki tekstić iz kojega valja napraviti neke kriterije procjene vrijednosti neprofitnih kulturnih portala. Kriterije procjene sadržaja nisam doticao i ne bih rado u tu diskusiju 😉 Vjerojatno bi neka referenca na Dugi rep u prostoru sadržaja dobro došla no vjerujem da ovi kriteriji stvaraju Dugi rep kao “side effect“….

“Kvalitetan kulturni mrežni portal je komunikacijska platforma koja proizvodi, selektira, redistribuira sadržaje, te oko istih okuplja zajednicu koja participira tako što dalje proizvodi, selektira i redistribuira objavljene sadržaje.

Koncept, kvaliteta i vrijednosti koje predstavlja mrežni portal ostvaruju se sveukupnošću objavljenih sadržaja, aktiviranjem čitatelja u višesmjernu komunikaciju, poticanjem kolanja i prerađivanja sadržaja (logikom pristupa i protoka informacija) te pripadajućim stvarno ostvarenim mrežnim prometom.

Današnji web oslobodio se doslovnog preslikavanja fizičkog u mrežni prostor. Mjesto i ime mrežnih destinacija pomaklo se (iz statične web domene) u izmjerljivi značenjski prostor ključnih riječi (eng. tagova) i reputacije. Reputaciju vjerojatno najbolje opisuje PageRank algoritam pretraživača Google: visoko mjesto na stranici rezultata uvjetovano je brojem poveznica s drugim respektabilnim (po istoj logici) mrežnim destinacijama. Izostanak visokog mjesta u rezultatima stvarne pretrage na pretraživačima (Google, Yahoo!, Bing..) ne znači nužno nisku reputaciju, no visoka pozicija na pretraživačima za relevantne ključne riječi vrlo je dobar pokazatelj reputacije.

Slobodna distribucija informacija u digitalnoj mreži donosi pozitivne društvene promjene. Slobodnu distribuciju informacija omogućava tehnička i pravna infrastruktura. Sadržaji objavljeni pod uvjetima slobodne daljnje distribucije (i eventualno modifikacije) preduvjet su legalne slobodne distribucije. Nakon prelaska Wikipedije na Creative Commons licencu Imenovanje – Dijeli pod istim uvjetima (http://creativecommons.org/licenses/by-sa/3.0/hr/) ta je licenca postala garancija pravne interoperabilnosti. Tehnička interoperabilnost postiže se striktnim poštivanjem web standarda pri izradi i održavanju web stranica, ali i ponudom objavljenih sadržaja u podatkovnim formatima pogodnim za daljnju distribuciju: RSS za vijesti i dr. te formati poput iCal-a za događaje, FOAF za socijalni graf i slično.

Participacija korisnika u proizvodnji reakcija i novog sadržaja, selekciji i redistribuciji stvara zajednički značenjski oblak. Vrijednosti i koncept mrežne destinacije oslikava se i u odnosu prema i načinu moderiranja participacije zajednice korisnika. U slučaju stvaranja servisa socijalnih mreža koncept i vrijednosti se isčitavaju iz zaštite privatnosti korisnika i uvjeta korištenja servisa.

Kvalitetna mrežna destinacija svojim korisnicima ponudit će transparentan uvid u statistike mrežnog prometa.

Navedeni tehnički, a i pravni, preduvjeti nisu dovoljni za kvalitetu i reputaciju. Kvaliteta i reputacije ostvaruje se stvarnim mrežnim prometom: ljudima koji čitaju, reagiraju, participiraju, povezuju se i stvaraju nove sadržaje inspirirani radom neke mrežne destinacije. Procjena stvarnog mrežnog prometa isčitava se uvidom u statistiku posjeta i plasiranošću prilikom pretraživanja na tražilicama (npr. www.google.com) i drugim mjestima procjene broja posjeta.

Sve viši nivo slobode distribucije digitalnih sadržaja u svijetu posljedica je visoko konkurentnog, dinamičnog i razvijenog tržišta, te je tržišnim subjektima ostavljeno da konkuriraju inovacijama u prostoru novih poslovnih modela, dodanih vrijednosti za krajnje korisnike i slično.

Javno poduprti projekti trebali bi osigurati javno dostupne sadržaje koje ne sputava restriktivni režim intelektualnog vlasništva, u interoperabilnim formatima za daljnju redistribuciju i interpretaciju, kao i transparentni uvid u statistike korištenja mrežnih sadržaja i semantički oblak ključnih riječi i dosega međusobnog povezivanja s drugim mrežnim destinacijama.”

Sirotingo i bogu si teška…

svinje u trkuNe postoji razina razlikovanja na kojoj ne parazitira neka kompeticija.

Dvije su glavne kategorije tih kompeticija: interpretativna i interesna.

U intepretativnoj se uglavnom nadmudruje ili u primitivnijoj varijanti nipodaštava. Ako je aktivnost dokumentirana, a još bolje i javno dostupna, onda ona (ponekad) proizvodi i (po)nešto diskursa.

U interesnoj kategoriji događa se politika. Selektivno se isključuje i uključuje. To nije ona “politika-kurva” o kojoj svi imaju stav. To je (mikro)politika koja se bavi odnosima i gradi pozicije moći. To je ona politika u kojoj se gomila nesretnika nadmudruje i nipodaštava vjerujući kako su baš oni izuzeti (pogotovo u samom času činjenja) te prljave rabote pozicioniranja.

Razina razlikovanja “civilnog društva” u društvu je vjetrometina upravo svih vrsta kompeticija. Tko nije civilnodruštveno aktivan može srati o parazitiranju na raznim jaslima, nikakvoj produktivnosti u tom sektoru i naravno negirati ikakav značaj civilnog društva u bilo kakvim pozitivnim društvenim promjenama. I bit će sasvim u pravu.

Ono što će gotovo uvijek ostati neizrečeno je da se isti tip kritike može uputiti svakom drugom sektoru u (hrvatskom) društvu. Parazitiranje na raznim bankovnim i drugim kreditima, prevare lakomih i naivnih investitora, nikakva produktivnost, neispunjenje obećanja i obaveza…

Individualna pozicija iz koje se tako lako puca je ona koja sebe definira tako što kaže “ja samo radim tamo”. Ona se podrazumijeva za bilo kojeg zaposlenika (koji nije vlasnik) nekog poslovnog subjekta ili državne uprave. O zaposlenicima koji “mijenjaju svijet” bez sprdnje piše samo kalifornijski magazin WIRED, a entuzijastični zaposlenici u pravilu dolaze iz Silicijske doline ili (odskora) Obamine administracije.

Od poslovnog poduzetnika se očekuje da zarađuje. Problematična eksploatacija prirodnih, ljudskih ili bilo kojih drugih resursa relativno lako će naći opravdanje u kontekstu poslovnog uspjeha. Poslovni poduzetnik se ne bori s vjetrenjačama. Uhvaćen u takvim poduhvatima poduzetnik postaje budalom.

Civilno društvo se nerijetko bavi problemima održavanja u životu nečega što je na putu (bržeg ili sporijeg) izumiranje. Od samog početka bavljenja nekom od takvih tema svi uključeni su svjesni visoke vjerojatnosti potpunog debakla. Ustrajanje usprkos povremenom osjećaju da si budala je sastavni dio takvog poduzetničkog poduhvata.

Ono što poduzetnike-budale ponekad spašava najgoreg mogućeg scenarija je izbijanje krize veće od njih samih. Ponekad su to globalne klimatske promjene, ponekad geopolitički interesi velikih sila, a u (mom) slučaju restriktivnog legalnog režima intelektualnog vlasništva monopol jedne kompanije (Microsofta) koji mobilizira ostatak tržišnih aktera u alijansu oko ideje Otvorenog koda.

Ovakav uvod mogao bi svaku budalu s dobrim namjerama podržati u kontinuitetu najbeskorisnijih mogućih aktivnosti. Moj sudrug Teo C. još davno je posložio mali interpretativni alat koji mi dobro služi u analizi besmisla bavljenja temama koje ne prodaju zapakirane proizvode. On kaže da postoje četiri razine bavljenja koja imaju za cilj neku društvenu promjenu:

  1. izbor relevantne teme
  2. vidljivost
  3. utjecaj
  4. realizacija promjene

1. Izbor relevantne teme se čini vrlo jednostavnim i spontanim razvojem stvari. Očekivani scenarij je da netko iz vlastite perspektive uoči problem, primjeti poopćivost teme i odluči se aktivirati u smjeru prihvatljivih solucija.

U “razvijenim demokracijama” određeni broj tema je relativno dobro artikuliran i pozicioniran u vrlo kompleksnoj mapi ispreplitanja civilnog društva s državnom upravom i poslovnim sektorom. Većina ljudi pri izboru tema  izabrat će već etabliranu ekologiju, *prava (ljudska, građanska, ženska, lgbt, manjinska, životinja…), humanitarne aktivnosti, građanska participacija  i slično. Priključit će se već postojećim ili krenuti s novim organizacijama koje će se boriti za svoje mjesto na etabliranom polju.

S vremena na vrijeme pojave se i nove teme koje se bore za svoje priznanje i poziciju u spektru već priznatih tema. Takve teme najlakše je nipodaštavati. U pravilu tako da se spomenu gladni u Africi i oboljeli od raka.

Pri izboru relevantne teme vrlo je kontroverzna strategija organizacija koje mijenjaju svoje prioritete i teme s obzirom na sezonske preference i agende donatora. Takve organizacije služe kao servisi donatorima i lako ih je prepoznati po tome što jedne godine umrežavaju lokalne urbane inicijative, a slijedeće educiraju Rome. One mogu sasvim profesionalno, možda i brižno i entuzijastično, odraditi svoje projekte, ali će se uvijek naći ljudi koji sumnjaju u njihove motive izbora relevantne teme.

2. Vidljivost je jedna od najvažnijih komponentni kredibiliteta koju neka organizacija ili njena tema zauzima u prostoru javne pažnje. Pokazatelji vidljivosti su broj pojavljivanja u sredstvima javnog informiranja i broj ljudi koji se na bilo koji način u komunikaciji referira na entitet ili temu.

Medijska vidljivost je skupa na nekoliko načina. Proizvesti velik broj pojavljivanja u medijima iziskuje iskusan (često skup) tim koji često mora prilagođavati sadržaje tako da se oni uklope u standardno medijsko mađijanje spektaklom. Skandali, optuživanje, strah, neizvjesnost, sumnje i ostale bombastičnosti. Rijetke su prilike, a nakon toga i uspješno prevođenje taktičkih medija i culture jamminga kao u slučaju akcija Prava na grad. Kupovanje oglasnog prostora u medijima je još skuplje.

Internet, a pogotovo pojava masovnih društvenih mreža, otvorila je prostor za veliku promjenu u uspostavljanju i evaluaciji kredibiliteta i vidljivosti. Čini se da je korpus znanja i vještina za pravi prelazak na mrežne platforme i dalje relativno oskudan. Možda i zbog toga što prve provjere uspješnosti i relevantnosti poput statistika posjećenosti i broja referenci vrlo vidljivim čine prije svega marginalni status organizacije i njenih tema.

Vidljivost kao ultimativni cilj može imati za posljedicu potpuni gubitak stvaranja zajednice oko organizacije, kao i zdrave mreže suradnje. Egzistencija organizacije tada postaje kontinuitet pojavljivanja u medijima.

3. Utjecaj je vrlo osjetljiva razina djelovanja koju najveći broj inicijativa civilnog društva ne uspije dosegnuti. Pogube se u izboru relevantnih tema, pokušajima dosezanja vidljivosti ili servisiranju donatorskih agendi.

Jedan dio civilnog društva ovu razinu djelovanja vidi kao bavljenje odnosima moći koje civilno društvo ne bi smjelo doticati. To su ili anarhoidi “kojima se to gadi”, “nije dovoljno radikalno/revolucionarno” ili one inicijative koje civilno društvo vide kao “politički neutralno”.

Puno ljudi utjecaj definira kao poziciju i njoj pripadajuću šansu za dobivanje donacija. To je kredibilitet. Više ili manje zaslužen.

Preduvjet za razinu djelovanja koju želim opisati je pregled nad mapom struktura o donošenju odluka, mehanizmima donošenja odluka, kao i o razini gdje se te strukture (eventualno) restrukturiraju.

Tek nakon uspostavljenog pregleda nad takvom mapom  moguće je utjecati na te strukture, a ponekad utjecati i na restrukturiranje istih. Pozicija utjecaja rezultat je minulog rada i kontinuiteta, međutim u korumpiranim društvima čest je slučaj dobivanja pozicije moći priključivanjem nekom klanu.

Veliki problem u ostvarivanju, procjeni i evaluaciji pozicije utjecaja može biti nejasna veza između partikularnog interesa zagovaratelja teme i interesa šireg polja relevantne teme. U pravilu, ako sudjelovanje na mjestima odlučivanja ne rezultira benefitom cijelog polja (vidi “relevantne teme” pod 1.)  u kojem se nalazi akter utjecaja već samo ostvarivanjem interesa pojedinačnog projekta, organizacije ili individue to upućuje na raspodjelu resursa među prilegiranim “trgovcima”.

Unapređenje polja nužno unapređuje većinu aktera u samom polju. Na taj način zagovaratelj promjena u nekom polju gotovo sigurno će profitirati unapređenjem polja u kojem djeluje. Zdravo polje vrlo vjerojatno će se organizirati u dinamične veze suradnje.

U etabliranim (često prenapučenim) poljima veća je šansa antagonizama i direktne konkurencije aktera. Polja u kojima postoji zdrava suradnja mogu biti viđena od strane “prenapučenih” kao stvaranje novih klanova.

Nemoguće je “preskakati” perspektive u artikulaciji svojih pozicija.

Akteri čija je primarna briga osigurati materijalna sredstva za rad (i život) imat će tendenciju svaku situaciju raspodjele resursa reducirati na svoju mjeru referentne vrijednosti (uglavnom novac).

Akteri koji se isključivo interesno povezuju s drugima imat će tendenciju reducirati svaku suradnju na partikularne interese i negirat će bilo kakvo postojanje principa i sustava vrijednosti kod udruživanja drugih.

Utjecati znači biti sposoban djelovati na mjestima odlučivanja tako da izabrane relevantne teme postanu prioritetne naspram drugih tema. U nerazvijenim sistemima odlučivanja, gdje ne postoje kriteriji, procedure i transparentnost izbora tijela, procedura i mehanizama odlučivanja, potrebno je prije svega djelovati na restrukturiranje istih tih mjesta za odlučivanje.

Takva situacija zahtjeva fleksibilnost aktera svih polja u postavljanju meta-teme “poslagivanja” sistema kao prioriteta u svom djelovanju. U takvim situacijama svi privilegirani blokirat će procese poslagivanja, a u dezorginiziranom sustavu lako će “kupiti” problematične aktere nudeći privilegije.

4. Realizacija promjene je vrlo rijetka prilika koja se pruža uspješnim akterima civilnog društva. Svaka relevantna tema uključuje toliko složenu matricu aktera, njihovih međusobnih odnosa i gomile atomarnih aktivnosti da je kada se neka promjena ukaže na opće prihvaćenoj razini razlikovanja teško ustvrditi “težinu” doprinosa pojedinačnih aktera. Tada je vrijeme za slavlje i novu rundu aktivizma 😉

nesporazum kreće iz poimanja pojma vlasništva

Ovo je drugi post poslan iz Google Readera. Pogledao sam prvi post i zaključio da sam odustao od inzistiranja na mejlovima s čistim tekstom. Nedostaje mi da u Google Reader mejlu ubacim neku sličicu, a neda mi se isprobavati da li HTML uopće pomaže. Imam 37 godina i jako sam ostario. Prihvaćam poraz 🙂

Sent to you by marcell via Google Reader:

By: marcell mars

via Comments on: Odgovor američkog diskografskog udruženja RIAA na otvoreno pismo odvjetnika Charlesa Nessona by marcell mars on 6/1/09

mislim da cijeli nesporazum kreće iz poimanja pojma vlasništva. vlasništvo je *pravo*. o ograničavanju mogućnosti iskorištavanja nečijeg predmeta vlasništva brinu se vlasnici i (eventualno) država. to ograničavanje zahtjeva iskorištavanje raznih resursa.

u času kad ograničavanje zahtjeva veći ulog (u resursima) od koristi iskorištavanja predmeta vlasništva postoji nekoliko mogućih scenarija za vlasnike. jedan je da zatraže pomoć od države pozivajući se na svoje pravo. drugi je da odustanu od poslovnog modela i očekivanja zarade od vlasništva koje zahtjeva toliki ulog u resursima zaštite.

država ulaže resurse u zaštitu privatnog vlasništva. preko svakog pojedinačnog slučaja čuva jedan od temeljnih principa svog postojanja. ta cijena za državu/društvo može kao i u slučaju lošeg poslovanja biti previsoka s obzirom na društveni dobitak.

država najčešće odbija zaštiti pravo vlasništva u slučaju da skupina koja traži zaštitu nije dovoljno jaka da se predstavi kao univerzalni reprezent društva. u slučaju hrvatske države to mogu biti odbjegli srbi koji traže da im se vrate oduzeti stanovi za vrijeme njihovog izbivanja iz hrvatske ili na primjer crkva koja traži da joj se vrati ono što joj je oduzela država prethodnica. u slučajevima fizičkih objekata jasno je da oni koji iskorištavaju te objekte imaju ekskluzivitet nad iskorištavanjem.

u slučaju digitalnih objekata ne postoji ekskluzivitet nad iskorištavanjem. digitalni objekti u smislu konzumiranja su nepotrošivi. njihova vrijednost se može mjeriti u sasvim drugom registru.

ekskluzivno poznavanje sadržaja nekog digitalnog materijala može napraviti odlučujuću prednost u prevođenju znanja/poznavanja sadržaja u drugi medij (npr. prijenos znanja u prodizvodnju fizičkih objekata koje je moguće lako prodati).

kulturno-umjetnički digitalni sadržaji su manje iskoristivi u prevođenju u drugi medij i oni prije svega služe proizvodnji doživljaja i iniciranju komunikacije i socijalizacije upletenih u doživljavanje.

današnja društva imaju tendenciju prepoznavati znanje i kulturu kao visokopoželjnu društvenu vrijednost, no infrastruktura digitalnih mreža je u tolikoj mjeri revolucionarna za sve prijašnje modele zaštite prava vlasništva da pokušaj da se zaštiti vlasništvo na dosadašnji način iziskuje od društva previsoku cijenu. realizacija takve zaštite je komunikacijska infrastruktura koja ukida gotovo sve druge konstitutivne vrijednosti društva (npr. sloboda govora, pravo na privatnost i druga ljudska i građanska prava).

rezultat nesnalaženja države u reguliranju digitalnih mreža u sferi (pop)kulturnih proizvoda je šizofrenija u kojoj većina ljudi uživa u “kriminalu” potrošnje, a manjina dosada privilegiranih osjeća se izdanom. svi zajedno su najčešće svjesni svih dobrobiti poput dostupnosti znanja, djeljenju i proizvodnji novih znanja (npr. wikipedia).

moram priznati da ne suosjećam sa razbijanjem mita o zaslužnoj kreativnoj individui koja ovih dana pati jer je nitko (financijski) ne poštuje.

jedan od mogućih pogleda na problem devalvacije vrijednosti popularne glazbe je i u devalvaciji distinktivnog u glazbi. kroz stotinjak godina i nakon nekoliko ciklusa iz narativnog u apstraktno pitanje je da li možemo zadržati istu cijenu po jedinici sadržaja. a ako je to samo pitanje tržišnih dinamika neka crkne glazba, jebe mi se.

Things you can do from here: