Konkurentni aerodromi

aerodromJedna frendica poslala mi ova pitanja: “Treba li otići iz Hrvatske i zašto? Što je to primamljivo negdje drugdje? Ide li se nekamo zato što je tamo dobro ili se ide zato što je ovdje loše? Zanima me rakurs gledanja (je li racionalan ili iracionalan). Jesi li više svjestan kamo ideš ili iz čega ideš? Donosiš li odluku iz glave ili iz srca? Jesi li oduvijek želio živjeti negdje drugdje? Treba li otići da bi se vratio? Što si sve spreman učiniti samo da budeš «građanin svijeta»? Jesi li već odlazio i vraćao se? Kakva je Hrvatska iz druge perspektive, a kakva iz domaće? Jesu li te mučile želje za bježanjem iz ovog hemeroida? Meni se, recimo, čini da je Hrvatska zemlja kod koje je sutra, jučer. Kako se tebi čini? Što je to odlazak? Je li to bijeg ili časni uzmak kao bolja polovica hrabrosti? Gledajući u druge zemlje, možda samo preuveličavamo ono što ne poznajemo? Što profesionalno želiš postići? Što si točno upisao, PhD ili…? Opiši malo temu kojom ćeš se baviti.”

I ja sam poslao odgovor. Kasnije mi je rekla da se nije uspjela bakćati s tim, pa moji odgovori nisu ušli u kolekciju odgovora nekih drugih ljudi. Da nema interneta moj odgovor bi se izgubio u nevidljivoj prepisci. Ovako ga mogu objaviti na svom blogu.

Odgovorih: “puno je ovo pitanja pa ću radije krenut nekom pričicom nego odgovorima na svako od pitanja.

odlazak danas više nema ni približnu težinu kakvu je imao odlazak po pismenost s vrećicom na štapu. internet i jeftine aviokompanije posložile su svijet tako da je najvažnije kakav ti je bandwidth i da li postoji javni prijevoz do najbližeg aerodroma.

postoji neki zajednički prostor između svih gradova svijeta i u tom prostoru žive, u nedostatku boljeg izraza, građani svijeta. pa onda s vremena na vrijeme ti građani sjedaju na vlakove i avione i puštaju dupetu da im vidi puta. taj zajednički međuprostor ima svoje kvartove i kad god negdje sletiš sletiš nekako u isti kvart iz kojeg si i poletio. svaki grad ima i kvartove iz kojih nažalost nitko ne leti. ima i cijelih gradova iz kojih nitko ne leti. oni su izgubili bitku s gradovima iz kojih se leti. jebi ga. u takvom gradu tražiš vlak/bus i voziš se prema prvom konkurentnom sa tržišta aerodroma.

zagreb ima konkurentan aerodrom. ima mali centar grada u kojem se puno stvari događa. ima ‘pravo na grad’, ima mamu, hacklab u mami, razmjenu vještina, ima eminu i tea, kino mosor, whwovke, kontejner, močvaru, subverzivni film festival. ima link sa galženicom u gorici, s drugim morem u rijeci, s lazaretima u dubrovniku, s rojcem u puli. sve to skupa već 10 godina. da živim negdje drugdje i da me netko pozove rado bi došao blejati u tom malom centru zagreba.

ono što beskrajno frustrira su institucije. bandić, merčep, sanader, glavaš, kerum, milinović, todorić, kalmeta, kosor, bajić, milanović. više od tih debila frustrira samo prevladavajući stav da su svi političari isti i da je politika kurva. želim glasati pa se nervirati oko jebenog baracka obame, kena livingstona, klausa wowereita. umjesto za jednog od njih ja sam glasao za milorada pupovca. srećom imam mali centar grada i konkurentni aerodrom *:o)

 

kao što sam spomenuo, moj problem su institucije. da bi dobio hrvatski pasoš dugo vremena sam se morao pretvarat da sam srbin, a u stvari sam već godinama umirovljeni amerikanac. institucije uopće ne prepoznaju moje statuse. čak ni američke. svoj pravi pasoš i pravo glasa ću vjerojatno još dugo čekati. kao što je poznato penzija je najbolji status za ozbiljna istraživanja. tako sam ja svoju penziju dobio u maastrichtu na jan van eycku. tamo primaju drop oute s naših fakulteta. moje istraživanje zove se ‘ruling class studies’ ili studij vladajućih klasa. proučavat ću google, facebook, amazon i ebay. katalošku prodaju, elektrodistribuciju i ranu telefoniju. to sam sve sam smislio i oni me primili. plaćat će me nizozemski porezni obveznici, a ja ću plaćati german wings da me voze iz kelna u zagreb i iz zagreba u keln. pa u maastricht. i tako.”