A letter from the future

In “Surfing the Black: Yugoslav Black Wave Cinema and Its Transgressive Moments”  I found this info about the great short movie by Karpo Godina:

O ljubavnim veštinama ili film sa 14441#

About the Art of Love or a Film with 14441 Frames (1972) is a documentary short written, directed, shot and edited by Karpo A. Godina. Typographic intervnetions are by Slobodan Mašić and the soundtrack by Peđa and Bata Vranešević aka  Laboratorija zvuka. Produced by Zastava film.

“The army asked me to make an official military film. Instead I made one that said: ‘Make love, not war.’ The military literally chopped it up with an axe, but I was able to save one print.” (Karpo Godina)

The film is set in Saramazalino, a village near Štip, Macedonia and explores the fact that there was no interaction between  some thousands of girls, workers in a textile factory, and some thousands of soldiers stationed in a garrison nearby. The   film is a visual collage of steady master shots and the whole narration of the film is in the soundtrack.

I love to watch this movie through the eyes of generals who “literally chopped it up with an axe” after they finished watching it. In the book  (page 191) I also found the letter from the future by Anonymous Troll to generals (in general):

dear general,
don’t worry we’re from the internet. from the future. anonymous advisers.

our consultancy is direct and unrelenting. you will not hear what you yearn for. you are rigid. and you don’t have sense of humor. you have power.

your power and rigidity turn you into the material suitable for sculptures. sculptors are invaders. and like sun tzu teaches us: you must use the path of an invader.

let me tell you story about barbra streisand. first, a little bit of history, in your case: a little bit of future. soon, people will be able to send texts, images, sounds and videos to each other without any delay all around the world. that’s what we, from the future, call internet.

in 2003 barbra streisand will try to stop kenneth adelman from publishing a photo of her house. at that moment in reality just few hundred people would see the photo. soon after that, due to her celebrity status, many will publish the news about her attempt and as a result more than half a million people will get to see the photo in the following month. she didn’t use the path of an invader, of anonymous sculptor.

that is why when the sculptor wishes for cannons facing each other during the filming: use the path of invader. calm down. and you’ll be fine.

don’t feed the art with rigidity and power. get the sense of humor. or in the future history will mock you.

anonymous

Youtube vs tank? Rather naïve but I still like it.

diskaskam

tlaka

nitko u prošlosti ljudske civilizacije nije mogao ni zamisliti razmjere u kojima će internet transcendirati univerzalnu ljudsku potrebu da se prenemaže, prigovara, prokazuje, pljuca i strastveno sudjeluje u raspravama o baš svakoj diskretnoj jedinici infinitezimalnog generatora kolektivne ljudske svijesti.

neke od tih rasprava izgledaju značajno jer se vode oko tema koje su značajne. neke izgledaju značajno zbog značaja ljudi koji u raspravi sudjeluju. neke zbog očekivanih konzekvenci koje bi joj imale slijediti.

zbog množine, volumena i koncentracije rasprava danas teško se oteti dojmu da ih teme (u)čine išta relevantnijima, da čak i pametni ljudi (ikad) opravdaju svoju reputaciju ili da rasprave imaju moć promjeniti ako ne tok barem mikrotok sudbine mikroičega. u najboljem slučaju dobra rasprava filigranski ispolira poneki argument a onim najupornijima, s nešto talenta, brojne rasprave razviju stil u kojem vrijedi uživati. kako rasprave nemaju pravila, a perspektiva je minimum koliko je i sudionika, svako sudjelovanje, s makar i pola tweeta, barem iz jedne od perspektiva, sigurno zabija pobjednosni gol u sudačkoj nadoknadi. puno je to sline u pavlovljevih pasa.

često su sudionici, pozicije a još češće i kompletne rasprave iritantne no jedino što je u pravilu iritantnije i od najiritantnije rasprave je pozicija, argument ili (ponekad i) rasprava kako su naše rasprave beskorisne i čisti gubitak vremena.

neki manji broj ljudi zbog svojih diskusija izgube većinu ako ne i sve prijatelje, no s vremenom većina (koja preživi) nauči kada se ne upuštati u diskusije. kako je to relativno zahtjevna materija, razvijana u dramama svih vrsta, a ljudi oko neupuštanja razvijaju zanimljive strategije i argumente čini mi se da je rasprava o neupuštanju u rasprave izuzetno važna, korisnija nego mnoge druge, potencijalno katarzična, zabavna, duhovita i možda ključna u budućoj borbi protiv otuđenja i usamljenosti.

o dvojbi uključivanja ili neupuštanja, brisanju kartica komentara u najiritantnijoj klaustrofobičnoj <textarea> ikad serviranoj na internetu, odluci da li lajk tuđeg komentara odmaže ili pomaže poentiranju, procjeni da li je vrjednije pomoći napadnutom ili izignorirati raspravu i tako obraniti Inbox od kasnijeg zakrčenja, mogao bi napisati duži prozni tekst epskog formata.

neki od recepata za neupuštanje u rasprave dio su opće kulture i s vremenom su postali štreberski dosadni: netiqutte, don’t feed the trolls, izbjegavanje nasilnika s publikom ili još gore sljedbom, grammar nazis, rasprave u kojima se pojavljuju facepalm, eye-roll ili thumbs-up animirani gifovi, internet portali bez ili s lošom moderacijom, blabla, blablabla… tako dok netko ne revolucionalizira kontekst implementacijom nevidljivog šamara za one koji šuškaju čipsom u kinu, agresivno ukrštaju poglede sa susjednim vozilom čekajući zeleno na semaforu ili razbijaju jedinstveni red za više šaltera – ovi će štreberski recepti ostati dosadne reference koje ponekad valja podjeliti s onima koje u pravilu vrijeme gazi, a život im je patnja jer zadnji kupuju mobitel, muku muče s mejlom s posla i mejlom od doma a na facebook wall im svaka šuša ubaci da su lajkali članak o tome kako je netko bez gaća završio u mikrovalnoj pećnici.

mimo ovih općih mjesta promalja se jedno upuštanje koje je izuzetno iritantno, reakcionarno i štetno. politički štetno. tom upuštanju treba prišiti jedno zboldano NE.

u iritantno, reakcionarno i štetno upuštanje u pravilu se upuštaju muškarci, a ponekad i žene. njihove omiljene ulazne točke su rasprave da li su feministice postale šovinistice tj. šovinisti u svojoj borbi protiv muškog šovinizma. ista partija samo bijele figure o tome da li su crnci u borbi protiv rasizma postali rasisti. formula: potlačeni dižu glas protiv tlačenja i time postaju tlačitelji. no. no. ne. ne upuštati se!

te su nesretne figure grammar nazis ideološkog polja. cjepljeni od solidarnosti. otuđeni, usamljeni na svojim plutajućim zarđalim platformama gdje iscprljeno apstraktno mišljenje odlazi umrijeti.

temelje njihovih bijelih privilegija iznijeli su, kroz hiljade godina evolucije, psihopate maskuline plave krvi koji su palili sve što se kreće, ubijali rodbinu, braću, roditelje, prijatelje, koji su sve slabije od sebe stavljali u lance da bi one u lancima brutalno iskorištavali, prodavali, mučili i naslađivali se nad njihovom sudbinom. pa su na tim temeljima, nakon što su povješali puno premalo kraljeva i kraljica, ponovno promislili, artikulirali i nastavili graditi građani kojima je trebalo više od sto godina da prepoznaju one bez vlasništva, one bez škole, žene, crnce, domoroce, homoseksualce. sto godina tek da ih prepoznaju. da im se bez oštrih rubova ukažu na zrcalu koje po defaultu prikaže samo onog koji sudi. izoštravanje rubova trajat će barem još toliko.

sa tih temelja te nesretne grammar nazis figurice traže da žene u svakoj svojoj borbi, od one svakodnevne do zahtjeva za promjenom ustava, zadovolje svu strogost logike, filozofije, povijesti, matematike, lingvistike, književnosti, umjetnosti, političke ekonomije i bontona jer ako to ne naprave one su u stvari upravo ono protiv čega se bore – šovinistice tj. šovinisti. i to im treba reći, u lice, svaki put, upravo taj muškarac koji u ruci drži ogledalo što po defaultu zrcali samo onog koji sudi a koji baštini sve privilegije psihopata prije njega. on, moralna vertikala, koji samo nesretnim spletom okolnosti nije završio u kraljevskoj građanskoj obitelji – sere. sere li ga sere.

on nema samopouzdanja. isfrustriran je. misli da su u svijetu diskriminacija, iskorištavanje, nepravda i maltretiranje pravedno distribuirani. da je za svaku ženu, za svakog crnca, izmaltretiran i neki bijeli muškarac. da su rasa, spol, etnicititet, religija, spolna orijentacija samo vektori multidimenzionalne matrice nepravde. vektori jednako vrijedni i sa istom šansom pojavljivanja u matrici kao i loše obučen, provincijalac, ružan, debel, glup, neobrazovan, zbunjen, neuglađen, mutav, mucav, krljav, vrljav, krmeljiv, memljiv, nedovoljno bogat, neupućen u pop kulturu, krivog horoskopskog znaka ili lošeg naglaska u nematernjem jeziku. ne vjeruje u klasnu borbu. vjeruje da je svijet nepravedan, ali da su oni koji su uspjeli sigurno zaslužili taj uspjeh. jer snašli su se u nepravednom svijetu. (osim onih koje zna i osobno, a ti su: guzonjini sinovi, prevaranti, uhljebi, koječiji plaćenici, konjokradice i egomanijaci)

njegovo mu zrcalo zamagljuje žene i crnce, ali trudi se ostaviti dojam kako bi se lako solidarizirao, kad bi bilo potrebno, sa zbunjenim, mucavim, krljavim, vrljavim, krmeljivim i memljivim. nikada nije ni pomislio da još uvijek postoje crnci, u sumaglici aparthejda i robovlasništva, koji bi se usrali i tresli od straha, nesigurnosti, osjećaja stida, krivice, neprimjerenosti, slabosti i poniznosti pred bijelcem. samo i isključivo, jer su oni crni, a onaj ispred njih je bijel. jer on, skriven ispred svog ogledala, misli da je patetično prepoznati kako je svaki crnac – koji danas ne osjeća strah i sram nego stoji mirno, kad treba i ponosno, pred bijelcem i čovječanstvom – heroj. da ti heroji žele vidjeti i svoje sestre i braću, sve ljude, mirne, zadovoljne sobom, bez straha. pa da im napokon pokvareni zub, šlauf oko kukova, nerazumijevanje razlike između dubokog, dubinskog, dubokoumnog i dubioznog postane razlog za sram i povlačenje.

on jednostavno ne prepoznaje razliku između nasilja u komunikaciji (npr. u raspravama) i onog bitno zajebanijeg nasilja: institucionalnog, sistemskog, političkog, stvarnog. ne razumije što je patrijarhat, aparthejd, segregacija, ksenofobija, robovlasništvo. ne razumije ni što je kapitalizam. ali uvjeren je da zna, oštroumno prepoznaje svaku društvenu devijaciju i zbog toga ulazi u rasprave o tome kako se muški šovinizam pretvara u ženski, kako postoji opasnost da se crnobijeli aparthejd transformira u bijelocrni. pa sere. sere li ga sere.

e to je upuštanje loše. na tim mjestima dobro je neupuštati se u rasprave.

glas potlačenih probija se kroz sistemsko nasilje, tradiciju, otpor svih i svega, kroz zabranu (ili bitno otežan) pristup svim resursima koji bi borbu učinio efikasnijom, artikuliranijom, univerzalnom, uzvišenijom… poezijom za koju vrijedi umrijeti.

nakon što se probije, kad ga se čudom i napokon čuje i kad u tom glasu potlačenh proviri makar i mrvica pravde, ako se nema kako pomoći onda je druga najbolja stvar odšutiti, začkomiti, ignorirati, odskrolati, odskakutati, kliknuti negdje drugdje, prošetati, udahnuti i neupuštati se u raspravu.

nije jedini problem s ovim upuštanjem glupana u rasprave što su oni volonteri neobavezne, prve crte obrane konzervativnog društva, nego i to što se s tim upuštanjem glupani, najčešće nesvjesni toga što rade, pa onda i tom svojom nesvješću upisuju u novu kategoriju buduće diskriminacije. pa ih je potrebno zaštiti od sebe samih, od onih kojima se glupavo obraćaju, pa i od onih koji su svjesni koliko je to sve skupa glupo i politički nazadno. treba ih štititi na isti način na koji je ranije od njih trebalo zaštititi potlačene (što pustiše svoj glas), jer glupanima se na horizontu već neko vrijeme pojavljuje sistemsko nasilje sve kompleksnijeg svijeta, koje će ih karati u bulju, a oni – glupani – pričat će gluposti iz etimologije svoga bića i neće biti nikoga da im pomogne jer pametni se neće upuštati u raspravu. uživajući u svojim privilegijama čekat će da glupani prestanu mucati.

Neimenovano čudovište

teoNeke od najtežih stvari za objasniti su matrice međusobnog odnosa motiva, nagrada, prepoznavanja i ljudskog djelovanja. Pri tom ne mislim na neki konkretni motiv neke konkretne osobe u nekoj konkretnoj situaciji djelovanja. Mislim pri tom na model – instrument – kojim pokušavamo proniknuti zašto netko radi to što radi, što ga pogoni, kad mu ne ide koliko dugo odgađa svoje zamišljene nagrade (prije nego što odustane), koliko dugo će raditi nešto što ga obilato nagrađuje…

Kada se već nekako izgradi taj instrument, teško se otrgnuti od motivacije da instrument koji si izgradio posluži boljem razumijevanju svijeta, a ne prokazivanju konkretnih ljudi u njihovim konkretnim situacijama djelovanja a kada je te, konkretne, ljude teško prihvatiti jer su, eto, uspješniji, moralniji, strpljiviji, imaju više sreće ili su jednostavno bolji ljudi…

Nesporazum koji se tako dogodi između ljudskih modela i instrumenata procjene zašto netko radi to što radi mogao bi se zvati “Teodor Celakoski”. Možda čak i mjerna jedinica tog nekog čudnog kratkog spoja između ljudi. Npr. “upravo je netko krivo procjenio moje motive intezitetom nesporazuma 0.23 TeCea”.

Od Bandića i Horvatinčića koji sigurno i danas kad im Teo padne na pamet pljunu i prokunu sve Svece, preko službenika državnih uprava koji bi se uvijek radije ljudi-smo-dogovorili nego s Teom gradili neku kompliciranu proceduru koja se sigurno u Hrvatskoj ne može implementirati, do NGO suboraca koji znaju da sve to što Teo radi radi ne bi li jednog dana, nema veze kad, za 10, 20, možda i 30 godina postao Ministar iako nikada ni u jednoj državi ni u jednom sistemu nijedan ministar nije napravio ama baš ništa što je napravio Teo prije nego što je postao ministar.

Ljudi tako “znaju” zašto to Teo sve skupa radi, jer ako si to ne bi tako objasnili iz tog i takvog neobjašnjenog kutka svijeta iskoračilo bi čudovište s kojim se nije lako pohrvati. Čudovište bez imena. Neimenovano čudovište. Rijetko zajebana vrsta: ni kučića ni mačića, bez diplome, bez uspješnog poduzetničkog projekta iza sebe, ispred sebe, bez braka sa selebritijem, bez gitare, bez kista, bez pera, došao iz transcendentalne šupe u dnu dvorišta pokraj vulkanizera.

Rijetki takvom čudovištu daju priliku da bude to što radi i da u njegovim tragovima ne čitaju da ga je neko zauzdao, usmjerio, izmanipulirao ili jednostavno obećao da će ga gladnog nahraniti.

Zadnjih 15ak godina bili su dugi period provjere kako se svatko od nas može nositi sa neimenovanim čudovištem – Teodorom Celakoskim. Prilika poput one da otkriješ Bitlse dok su demo bend i da te nije strah reći: “meni nisu sladunjavi, meni su jebeno dobri, možda najbolji bend kojeg sam ikad čuo.” I onda čekaš i strepiš kako će svijet odreagirat, ne samo zbog Bitlsa, nego i zato jer je i tvoja reputacija, intuicija i model i instrument procjene motiva, nagrada, prepoznavanja i ljudskog djelovanja, na procjeni. Uzbudljiv je to ulog.

Taj je uzbudljiv period završio. Neimenovano čudovište svijet je prepoznao, počeo je proces imenovanja. Nagrada, diploma, kučić, mačić, kurac, palac. Od danas je lako biti Teov prijatelj, a bilo je i ranije. Srbin, peder, komunist, anarhist, ekolog, aktivist, radnik, potlačen, uđubren, utlačen, nepriznat, zbunjen, čemeran, čempresan…

Tko se nije skrio magarac je bio.

Srećom u svijetu punom trgova, ako ovaj put nisi imenovao čudovište, ako si srao po Teu, jer si kratkog fitilja, tašt, nestrpljiv, ambiciozan, prepun sebe, utlačen, uđubren, nepriznat, zbunjen, čemeran, čempresan – ima prilika i šanse za tebe. Ima trgova, Varšavskih, Cvjetnih, Dubrovnika, Mama, Prajdova, Clubturea i tamo sjede neimenovana čudovišta kojima treba podrška, zagrljaj, ljubav i prepoznavanje prije nego što im neke šugave kraljice i bogate fondacije daju pare i priznanje.

http://pravonagrad.org/europska-kulturna-fondacija-teodoru-celakoskom-dodjelila-nagradu-zbog-posebnog-doprinosa-razvoju-civilnog-drustva/

Kako sam postao komunist

baš sam bio sretan što sam našao prazno sjedalo u tramvaju. bio sam pospan. zamišljam kako je okvir prozora ekran televizora i slušam jacka johnsona.

na kvatriću je ušao simpatični starac i ja sam se, kako to obično radim, kada to radim, u tišini i bez ikakvog obraćanja, počeo dizati tako da se nitko osim osobe kojoj se dižem ne može progurati na slobodno mjesto.

činilo se da je krenuo sjesti, ali u trenutku kad smo jedan drugom duboko zakoračili u privatne prostore, on je iz svog akvarija počeo zijevati i gestikulirati gledajući me ravno u oči. nisam ga ništa čuo jer sam imao nafrljenog jacka johnsona. ipak, primjetio sam da izgleda k’o svi oni hrabri partizani koji su morali oguglati na sva poniženja koja im novohrvatska dijeli na proslavama dana pobjede nad fašizmom. gdje ih nitko ne jebe pol posto, a oni trpe i šute.

skinuo sam lijevu slušalicu i čuo fade out negovog fejd auta. nisam imao blage veze o čemu je on to govorio, ali mi se činilo da mu nije toliko važno da li je sjedalo oslobođeno već ga boli što to jebeno ignoriranje nikako da prestane.

u desnom uhu sam i dalje čuo jacka johnsona. u lijevom je zavladao muk punog tramvaja. bilo je očito da ja tu nešto trebam… nešto.

zagrlio sam ga.

osjetio sam da me on, iako prihvaća zagrljaj, ali kako imam plastični ruksak na leđima, ne uspijeva obgrliti, nego mu ruke ostaju u zraku k’o da su mu peraje.

stisnuo se uz mene i zaplakao.

on je tako ostao za trenutak predugo. taman dovoljno da me osvijesti kako smo akteri situacije koju novi zetov tramvaj ne može prožvakati. tri muškarca u zagrljaju. (prvi plače, drugog, srećom, samo treći čuje.)

pogledao sam uokolo, progutao knedlu i ovlaš vratio lijevu slušalicu u uho.

on se odmaknuo. vidjelo se da više nije ogorčen. stolica je zjapila prazna i vjerojatno nitko od prisutnih ne bi u nju sjeo da tramvaj vozi i do ljubljane. bolio ga je kurac za novi zetov tramvaj. sjeo je i izgledao kao da će pripaliti pljugu.

ja sam otišao do automata i odcvikao još jednu kartu. znam da je glupo (a i skupo), ali dodir s mašinama mi podiže samopouzdanje.

njemu je to bila samo još jedna u nizu od dobivenih bitki protiv fašizma, a ja sam tako postao komunist.

14.10.2005.

One click away

 

marcell mars at HAURijetko pišem. Uglavnom kad me netko natjera. Ovo je intervju koji je skoro objavljen, pa nije. I ne zna se hoće li uopće tamo gdje je prvotno zamišljen. Ali evo sad je tu na Posterousu koji umire za mjesec dana 😉

Završni tekst intervjua je trebao biti na engleskom, ali s obećanjem da ako baš ne mogu drugačije da će stvari biti prevedene. Pa sam ja krenuo s maternjim. Onda su me ipak tjerali da pišem dalje na engleskom. Zato su svi osim prvog odgovora na engleskom. Puno je takvih komplikacija danas u svijetu. A malo je vremena i resursa za luksuzno poliranje.

Ono što mi je u ovom slučaju bilo zanimljivo je to da sam primjećen na Transmedialeu i CTM-u kao jedini sudionik s Balkana. I taj je kuriozitet, koliko sam razumio iz našeg razgovora bio glavni trigger za intervju. Ranije sam primjetio da npr. pri jednom medijskom nabrajanju sudionika Share konferencije iz Hrvatske nisam bio prebrojan kao takav, a kako sam zadnjih par godina van Balkana i predstavljao sam ili predstavljam i neke druge međunarodne (sic!) institucije kao istraživač, ta mi se tema pripadanja i prepoznavanja pripadnosti čini zanimljivom.

Odgovor na temu lokalnog vs međunarodnog/globalnog u ovom intervju (6. pitanje) je napisan u jednom dahu i nisam siguran da sam se najbolje izrazio. Ono što bi volio razraditi, nekom drugom prilikom, je argument oko natjecanja institucija koje utiru put prepoznavanju i kredibilitetu te kako je pokušaj da se procjeni neka (lokalna) intelektualna/umjetnička/kulturna produkcija brojem individua i njihovog rada na vidljivim mjestima poprilično promašen. U onoj mjeri u kojoj nama sa Balkana uopće treba taj regionalni/lokalni identitet treba nam i Pokret nesvrstanih. Transmediale, CTM, Ars Electronica, TED nisu mjesta s kojeg će Pokret nesvrstanih biti prepoznat.

1. CTM tema ove godine je bile The Golden Age, postavljeno vise kao pitanje nego konstantacija, i sa obzirom na tvoje sada vec skoro dvocenijsko bavljenje internetom (ispravi me ako gresim) interesuje me koje je po tebi bilo zlatno doba interneta, i sta ovo danasnje doba (ne) cini zlatnim, i li mislis sa zlatno doba tek dolazi?

Ideja Zlatnog doba gotovo u pravilu se smješta u romantiziranu prošlost ili entuzijastično zazivanje budućnosti, vrlo rijetko je Zlatno doba ovdje i sada. Počeci interneta su naravno vrlo entuzijastično predviđali budućnost. Činilo se da će nestajanjem posrednika, parazita i nametnika u direktnoj komunikaciji umjetnika i recipijenta procvasti masovno kreativno izražavanje, emancipacija, demokracija i jednakost. Taj trenutak su kalifornijski hipici čekali još od kraja šezdesetih kada je Stewart Brand pokrenuo Whole Earth Catalog, a vrhunac su doživjeli i još uvijek navještavaju u modernoj inkarnaciji WEC-a magazinu WIRED. Pioniri internet umjetnosti, mahom nepovjerljivi intelektualci iz Varšavskog pakta i sa Balkana, koliko god skeptični i cinični rado su se zagledali u Zlatno doba budućnosti interneta, pa su Alexei Shulgin i Natalie Bookchin pisali o 0% kompromisa, ultimativnoj modernosti, praktičnoj smrti autora, potpunoj neovisnosti umjetnika od birokracije i institucija, pobjedi suradnje nad konkurencijom i izumiranju straha od aproprijacije.

Ipak, na internetu posrednici nisu nestali. Samo se broj posrednika reducirao na monopol. Google, Amazon i Apple.

“Dugi rep” (en. long tail) tj. milijuni knjiga koje su tržišni gubitnici jer se ne prodaju u više od 100ak komada donose više zarade Amazonu nego knjige hitovi. Netko je entuzijastično uložio svoj književni talenat u pisanje knjige, netko je knjigu uredio, lektorirao, dizajnirao, investirao i odštampao, pa je prijavio u katalog Amazona i prodao toliko malo da se nikome nije isplatilo. Osim Amazonu. Jer miljuni su takvih propalih pokušaja završili na njihovoj platformi.

Milijuni nevidljivih propalih pokušaja hrane one na vrhu hranidbenog lanca. Hiljade nevidljivih propalih startupova za biranje vintage fotografskih efekata omogućili su lutriju u kojoj je samo Instagram pokupio milijardu od Facebooka, pobjednika još jedne lutrije hiljade propalih pokušaja da se na jednoj web stranici pojavi kolaž informacija o nečijim prijateljima zajedno s njihovim trenutnim fascinacijama svega zanimljivog na internetu. Milijuni blogova sudjeluju u lutriji u kojoj vrlo mali broj blogova biva otkriven uopće, još manji dobije stalne čitatelje, a minimalni broj blogova uspije zaraditi za sebe i za Google servirajući uz blog post poneki AdSense. Vrlo slične lutrije već desetljećima organizira muzička industrija gdje je dovoljno da jedan od sto bendova uspije i da se investicija u svih sto jednim velikim uspjehom stostruko vrati.

Zlatno doba je najljepše u doslovnom čitanju pri povratku iritantnog iz prošlosti u ultimatvnu zabavu u sadašnjosti. Na primjer: glitter animirani gifovi o kojima piše Olia Lialina u Vernacular Web 2.

Moje omiljeno Zlatno doba ostalo je zakopano u videu: Web 2.0 … The Machine is Using Us: http://www.youtube.com/watch?v=mxOSk0VYy28

2. Projekat 1000000 knjiga je sada tajna ili ne? Sme li se to objavljivati makar kao prosli dogadjaj utisan pretnjama ili?

The One Million Books sounds more attractive then The Public Library and your question nicely shows a symptom of the problem I address with The Public Library. It started in Ljubljana at HAIP festival where I was invited as a curator by Luka Prinčić from Kiberpipa.

It’s a simple idea: public library is one of those almost invisible infrastructures that we start to notice only once they go extinct. A place where all people can get access to all knowledge that can be collected. In the past it relied on the limited resources of rich patrons or unstable budgets of (welfare) states. With internet, as in many other instances, the dream about universal access got much more imaginable. It seemed just an issue of interpreting when the trajectory curves of global personal computer distribution and internet access penetration would finally make universal access to knowledge a reality. However, the actual trajectory of development of public libraries in the age of internet are pointing in the opposite direction – that the phenomena we people are most proud of are being undercut and can easily go extinct.

Public libraries now cannot receive, and sometimes not even buy, the books of some of the largest publishers. The books that they already hold they must destroy after lending them 26 (?!?) times. And they are loosing the battle to the market dominated by new players such as Amazon, Google and Apple. Economic crisis and the recent austerity measures brought another threat to the libraries and that’s the total extinction through (public) financial support cuts.

As said before, my proposal is simple: let’s make catalog of all of the books we already downloaded and let’s share them.

The public library is:

  • free access to books for every member of society
  • library catalog
  • librarian

With books ready to be shared, meticulously cataloged, everyone is a librarian.

When everyone is librarian, library is everywhere. Dead simple.

Together with people who were invited to Ljubljana + few more hackers I work on improving the software tools which will make the whole set up even more user friendly. But nothing would be possible if Sean Dockray didn’t start Aaaaarg.org, Dušan Barok Monoskop, Sebastian Luetgert and Jan Gerber Pirate Cinema & pad.ma, Kenneth Goldsmith Ubu.com, Henry Warwick Alexandria project, Piratbyrån The Pirate Bay and more than anyone else if Library Genesis didn’t let us download their whole catalog of near million of books. These people are my heros and seems that working on this brings us together as a nice friendly crew. We all miss Aaron so much.

3. Koja ce biti tvoja okosnica rezidenture u Solitude u Stuttagartu?

I’ll focus on Public Library and at the moment I’m preparing embedded Linux network access server for University library in Uganda. I hope I’ll be able to set it up so that the system will update itself automatically and the only thing the owner of that NAS should do is to find the librarian to help the users.

There are few more follow ups I would like to do for my research Ruling Class Studies started at Jan van Eyck two years ago but the most interesting one is the recent collaboration I started with Robin Hood Asset Management Cooperative where we would like to explore the tactical potential of financial tools. As they say on their website: “Robin Hood is a counter-investment bank: a cooperatively owned tactical investment fund for the precarious workers which addresses the asymmetrical division between those who are able to create money by transforming it into financial capital (to earn money as separate income without work) and those whose only access to money is to work (possibly at any cost) – or first take debt, and then work.

Robin Hood is developed as a strategic means to challenge this debt mechanism of control and the limited options the precariat has for financing its living (debt, work and destructive competition of it, wishful thinking, marginal communities “outside money”, revolution and taking over government, hoping that the state will take care of you…). It is very concrete reopening of the field of possible. ”

4. Uzivas li u internetu vise u formi samostalnog boravka u prostoru ili online active/offline silent socijalizacije u deljenom prostoru?

Whenever I’m one click away from offline to online I’m relaxed. Many people around me find that particular mood quite annoying. I like places where people scuba dive into Internet and hold their breath with coffee. That’s just the new wave of good old consumerism. I don’t know when I’ll get fed up with that. For many things I enjoyed in similar way in the past I decided not to do any more. I like those kind of mind/behaviour games.

5. Da li si predavanje sa CTMa drzao jos negde i gde? Kakve su bile reakcije i koja pitanja publike su postaljena na CTMu?

I did Ruling Class Studies presentation/lecture on many different places: JVE in Maastricht, MediaLab Prado in Madrid, CZKD Belgrade, at my course Wonder of technology at FMK in Belgrade, PostMediaLab at Leuphana University in Luneburg, Berlin Music Week, in Mama in Zagreb, at Nothing will happen in Split, CTM…. The reactions were always much much better than I expected. I got four residences in last two and a half years, invitation for paid phd position, for writing a book…. Because of all of those I feel I did *less* for the actual research then I would do if the reception was not that enthusiastic.

It seems that people *are* interested in understanding the megastructures like Google, Amazon, Facebook, eBay. I think that’s also because I don’t do usual complaints about collapse of privacy and raise of govermental and corporate control but get more in the direction of how these businesses extract value in the network economy, build their infrastructures and replace the functions governments were supposed to do.

6. Sta mislis, zasto na ovom festivalu koji je po seebi internacionalan ima tako malo ucesnika iz balkanskih zemalja? sta to govori o stanju u umetnosti, kulturi i nauci u nasem okruzenju?

I think that complaints about how our countries/cultures are not up to the level of the developed West are (most of the time) utter bullshit. Especially when it tries to explain development and then complain in aesthetic categories (genres of music, new media art etc.). That’s the joy of autoracism which many likes to play.

The main reason why there are not that many people from Balkan at Transmediale is that we didn’t establish institutions which would become equal nodes/members of the European institutional networks. My research Ruling Class Studies got recognized mostly because I got research positions at Jan van Eyck, PostMediaLab and now Akademie Schloss Solitude. I had to apply and start something outside of Balkan in other to get recognized later on. But everything I learned and achieved was much more result of being member of Multimedia Institute/Mama and exYu hacker’s community which hangs out in Hacklab in Mama, Kika in Skopje, HKLBGD in Belgrade and for last six years regularly every year on Nothing will happen events in Moravice, Split, Belgrade, Ohrid and Osijek.

Why don’t we have these institutions? It’s complicated. But it is much more about the politics and economy than about the culture, art and science. After our political elites led us into fragmentation from Yugoslavia into ridiculous ethnic provinces it moved every particular context even further from the dominating capitalist center to, what Immanuel Wallerstein calls, peripheral and semi peripheral world areas. In that context it is almost impossible to develop our institutions (most of the time NGO’s) to the level of Transmediale, Ars Electronica, Jan van Eyck, Akademie Schloss Solitude, Goldsmiths, Piet Zwart or what recently Leuphana University managed to do with PostMediaLab, Hybrid Publishing and Moving Images Lab.

There are number of super interesting things happening in last couple of years on Balkan: Right to the City in Zagreb (Pravo na grad), student’s blockades in Zagreb and Belgrade, direct democracy initiatives, recent uprising in Slovenia, discussions with workers in CZKD, Pogon in Zagreb, Clubture etc. When the same things happens closer to the center (in UK, USA or Germany) these initiatives will become much more visible and recognized. The visibility and recognition comes through institutions: festivals, universities, publishers, resarch institutes etc. Trying to count individuals from different countries is just plainly wrong. The flow of money and affiliations to institutions. These are the good instruments of who’s who in the world.

7.. Ako, po recima organizatora festivala zivimo u The Golden Age-u, šta je ono što dolazi nakon ove ere hiperprodukcije?

Collapse and uprising 🙂

aa

slomljen sam. ovo ne bi trebao pisati. muči me ono što lessig zove “patologizacija” aaronove tragedije. a bez veze. koga briga. zajebo nas je aaron kao nitko do sad. najviše na svijetu bi volio da se otkrije da je sve skupa super organiziran prank. da nas je fakat zajebo. hahaha.

muči me pomisao da je izračunao da ako se sad ubije njegova smrt može više promjeniti svijet nego bilo što što će napraviti u budućnosti. aaron je bio sposoban prepoznati sve igre koje se igraju i za svaku je znao točnu referencu na wikipediji. ako je ne bi bilo, dodao bi članak. znao je, bolje od bilo kojeg ekonomiste, teoriju igara. baš kao joker u batmanu. znao je ne samo kako pobjediti prateći tok i pravila, znao je mijenjati pravila igre dok bi istu igrao. the dungeon master. i batman i joker.

dio ovog cijelog tragičnog postava me podsjeća na jedan period početkom devedesetih kad sam često koristio primjer optužbe: “ti si latentni homoseksualac” kao optužbe od koje se nemoguće obraniti. ako se braniš dokazuješ da jesi. ako se ne braniš… well, nitko se ne bi ne branio. nije mi padalo na pamet da je sasvim ok reći: “ja sam homoseksualac. what’s your fucking problem?!?” nije mi palo na pamet dok mi frend iz srednje škole u jednom takvom nesporazumu nije upravo to rekao.

danas dvadeset godina kasnije to zvuči kao totalna glupost i primitivizam, ali tad početkom devedesetih većina ljudi u mom okruženju nije mogla zamisliti da je moguće reći: “ja sam homoseksualac. what’s your fucking problem?!?” taj je zajebani manevar izveo aaron. tužitelj je zaigrao klasičnu igru iživljavanja prijetnjama: “gotov si! sad si mrtav!” i aaron mu je odgovorio: “evo jesam. mrtav sam. what’s your fucking problem?!?”

ono s čim se ja ne mogu pomiriti je da ni za dvadeset ni za dvjesto ni za dvijehiljadečetrdesetosam jebenih godina nema više aarona. ne može mu nitko čestitati kako je onomad 2013. epski sjebo morona, kretena, kurvinog sina – tužitelja. ne možemo se zajebavati kako je jednako nebitno da li si peder ili nisi, kao i da li si živ ili nisi. jednostavno se ne mogu uživiti u matrix gdje je samoubojstvo samo jedan od questova na putu do glavnog čudovišta.

partizanski filmovi i puno puno više svi ostali ratovi koje sam gledao u međuvremenu ubili su mi entuzijazam oko toga da ima smisla ginuti za slobodu. kad god bi gledao partizanski film plakao bi poskrivećki, posramljen i stisnut što sam se za trenutak osjećao gordo kao što su oni gordo ginuli za nju. i onda se sramežljivko aaron, tamo negdje u nekom new yorku, naslonio na boška buhu, sirogojno i ne okrećući se gordo objesio za slobodu. ne znam kako više da plačem.

“Navodno” analitično

"Navodno" analitičnoAko postoji jedna poželjna vrlina za jednog overachievera, u svijetu koji puca u hiperkomuniciranju, onda je to brzina ovladavanja žargonom.

Neki dan sam dobio poziv da pričam za neku emisiju o Facebookovom izlasku na burzu i u svojoj neorganiziranosti sam pristao (imao sam osjećaj da sam to nekome već obećao i da sad samo trebam potvrdit, što je naravno bila čista uobrazilja). Ni na kraj pameti mi nije bilo da ću biti u društvu stručnjaka za zaštitu kapitala i finacijskih kolumnista časopisa Forbes, ekonomskih i burzvonih analitičara i brokera. Tim povodm sam unaprijeđen i u predavača na Studiju vladajuće klase na Jon fon Ajk akademiji, a Multimedijalni institut je dobio još jednu na listi misnomera, ovaj put: Net kulturni institut Mama.

U mejlu u kojem sam dobio pitanja ustanovio sam da sam se zajebo, ali nije bilo prilike za povlačenje. Poslušao sam emisiju. Ovladao sam žargonom.

Relativno je predvidljivo kako žargon postane frontend neke discipline u javnoj komunikaciji. Baš kao što je predvidljivo i kako isti postane omražen i promptno klasificiran pod prodavanje magle i “filozofiranje”. Poslovni modeli, prognoze, procjene, pokazatelji, fiskalna i monetarna politika, drugi zakon termodinamike, radna teorija vrijednosti, ekološki i trošak socijalne reprodukcije…

Ono što mi je zanimljivo u cijeloj ovoj epizodi, zajedno s pisanjem blog posta, je da sve do sada spomenuto mogu uokviravati sa višestrukim navodnim znacima. Svaku jedinicu značenja, kao i sve kombinacije istih (označenih i razoznačenih). Prije i poslije ovog – centralnog – paragrafa teksta kojeg pišem.

To je, vjerujem, posljedica toga što je tema (realna) ekonomija. Materijalnost. A razumijevanje kompleksne materijalnosti i suvereno vladanje tom materijom na svim nivoima abstrakcije je naš današnji intelektualni Sveti gral.

Kako sam ovom radio emisijom, radio stanice koja se gasi već desetljećima, priznat kao ekonomski analitičar dopustit ću si prognozu da je tehnosocijalna implementacija Bitcoina jedan od budućih temelja za razumijevanje ekonomije koja će spajati drugi zakon termodinamike (prije svega preko mjere potrošnje električne energije), radnu teoriju vrijednosti (preko mjernih jedinica razvoja i korištenje software-a), sve moguće vrijednosti rad-proizvoda Bitcoina etc.

Praktični savjet za ovladavanje žargonom i substancijalnu penetraciju u medijski prostor je pisanje “konverzacijskih” natuknica, koje se onda šalju novinaru, a koji onda, u nedostatku vremena i motivacije copy/pasteaju taj sadržaj koji na kraju uvjerljivo izgovaraju poznati glasovi etabliranih radio voditelja.

Evo i natuknica (na samom kraju posta i link na audio snimku emisije):

1. Biste li kupili Facebookove dionice? Zašto da/zašto ne?

ne bih kupio dionice jer se ne bavim kupovinom i prodajom dionica. oko ovakvih tema ljudi me kontaktiraju jer su facebook, google, amazon, ebay kompanije kojima se bavim u mom istraživanju ‘studij vladajuće klase’ na jan van eyck akademiji u maastrichtu, a i zbog toga što su to teme kojima se bavim u multimedijalnom institutu zadnjih desetak godina.

također ne bih kupovao dionice jer postoji niz strukturnih problema koje vidim danas u polju poslovanja oko infrastrukture digitalnih mreža: neke od temeljnih su vrlo restriktivna zakonska regulacija intelektualnog vlasništva, patenti, te logika investiranja koja je onemogućila da digitalne mreže postanu dominantno javni resurs s pristupom resursima znanja koje nikada ranije u povijesti nismo imali prilike dostići.

tome bih pribrojio i deregulaciju financijskog sektora koja je dala izuzetnu moć bankama i investicijskim fondovima koje su dovele do globalne ekonomske krize stvarajući mjehure koji pucaju tako da greške i rizici postaju javni, a dok se profit privatizira.

i na kraju ne bih kupio dionice jer facebook nije pokazao da je mreža od skoro miljardu korisnika sama po sebi dovoljna za tako optimistične prognoze o vrijednosti kompanije.

bitno radikalniju situaciju imamo sa twitterom koji se procjenjuje na šest milijardi dolara, a gdje su prihodi manji od 30 milijuna dolara godišnje i gdje uopće na vidiku nema poslovnog modela koji bi to promjenio. ono što ga vjerojatno održava na životu je važnost na mapi prirodnih monopola u polju digitalnih mreža gdje u području pretraživanja i reklamiranja imamo google, u posredovanju pri prodaji knjiga ali i vrlo širokog spektra proizvoda imamo amazon, a u području novih poželjnih gadgeta poput pametnih telefona a posebno tableta imamo apple.nikome od velikih igrača ta cijena ne odgovara ali si ne mogu dopustiti da ga kupi konkurencija jer bi možda svaki od njih koji imaju uspješne poslovne modele uspjeli uspješno integrirati twitter u svoj posao.

ovakve velike akvizicije društvenih mreža su jako rizične i gotovo u pravilu ne uspijevaju. ebay nije uspio sa skypeom u akviziciji vrijednoj oko 4 milijarde dolara. na kraju su ga prodali microsoftu za 8, yahoo nije uspio sa flickrom i deliciousom, google se kroz iscrpljujući sudski proces oko povrede autorskih prava sa viakom poprilično namučio ali čini se na kraju ipak uspio sa youtube-om…

ono što su pokazale procjene je da facebook u ovom času uspijeva godišnje zaraditi ispod 5 dolara prosječno po korisniku, a inicijalna javna ponuda je ciljala na procjenu od 116 dolara po korisniku. tu postoji jedna poprilična razlika u ostvarenom i procjenjenom vrijednosti u budućnosti.

ono što je prije svega sahranilo očekivanja je to da u području mobilnog korištenja facebook nije uspio ostvariti one prihode koje su očekivali. procjena vrijednosti neke kompanije sastoji se od procjene zainteresiranih investitora koliko će kompanija zarađivati u budućnosti. ono što je najčešće na procjeni je robustnost poslovnog modela i naravno trend rasta.

trenutno na tržištu investitori najviše cjene odnos robustnosti poslovnog modela i trend rasta kompanije amazon gdje cijena dionica daje optimističnu procjenu od 174 puta veći profit u budućnosti od onoga danas. amazon se možda najviše od svih kompanija pokazao kao kompanija koja raste i razvija se bez prestanka od svog nastanka i koja sav profit ulaže u daljnji razvoj. amazon je također kompanija koja je u svoj core biznis priključila cijeli niz servisa koji nije postojao kada su krenuli kao prodaja knjiga online. procjena za google danas je 10 puta manja od amazona i kreće se negdje u odnosu cijene kompanije i profita koji ostvaruje na vrijednosti od 17, apple i wallmart su 14, a microsoft oko 11 puta veći od trenutnog profita. svaka od kompanija je u tom smislu procjenjena vrlo optimistično.

za facebook je naravno procjena o razvoju optimistična, ali je procjena koju su napravili u morgan stanleyu, jp morganu i goldman sachsu očigledno bila preoptimistična i opterećena cijelim nizom optužbi o trgovanju unutar zatvorenog kruga najupućenijih. tome je naravno pridonijelo i poprilično traljavo tehnička realizacije od strane nasdaqa koji su imali vrlo velike probleme zbog ogromnog interesa koji je facebookova inicijalna javna ponuda polučila.

2. Slažete li se s ocjenama pojedinih analitičara da je bilo izvjesno kako će dionice proći, po roadshowu koji su imali?

Kažu, bilo je neozbiljno, pa je neozbiljno i sad. neozbiljnost, ali i ogromna relevantnost u isto vrijeme je karakteristika niza tehnoloških tvrtki. na sličnu su neozbiljnost upozoravali i u slučaju google-a 2004. osnivači google-a i facebooka su mladi izuzetno inteligentni inžinjeri koji ne cjene pretjerano poslovni sektor, prije svega jer poslovni sektor još uvijek ne razumije tehnologiju tako da se osnivači vrlo arogantno poigravaju sa svojim inicijalnim javnim ponudama i gdje im je prije svega stalo do kontrole nad tvrtkom a manje oko profita. tako se odlučuju za dvije vrste dionica u kojima su one koji oni zadržavaju one koju su ključne u procesu donošenja odluka.

mislim da u ovom slučaju neozbiljnost nije ključna. ozbiljnost proizlazi iz robustnosti poslovnog modela i trendova rasta prihoda. facebook je trenutno sam sebi dovoljan i u plusu tako da facebooku ne treba kapital za razvoj, kao što ni google-u nije trebao investicijski kapital u času kad su izašli na burzu. obadvije inicijalne ponude su prije svega posljedica regulacija kada neka tvrtka mora izaći na burzu. tada se događa ovo čemu smo svjedoci. mnogi bi se rado pridružili njihovom uspjehu.

no da bi sudjelovali u tom uspjehu potrebno je razumjeti funkcioniranje vrlo sofisticiranih tehnologija, znati ponešto o pokazateljima poslovnog uspjeha i na kraju vidjeti kakva je ponuda i potražnja oko uskakanja u vlasničku strukturu uspješnih kompanija.

3. Što se trenutno u SAD-u istražuje glede FB IPO?

provjeravaju se optužbe oko trgovanja unutar zatvorenog kruga najupućenijih gdje investicijske tvrtke nisu podjelile sve podatke koje su imale sa javnošću, a govori se i o tome da su obavjestili velike investitore o napumpanoj cijeni dionica. govori se o jednom dokumentu koji je vrlo nejasno i nezgrapno opisao facebookov neuspjeh u monetiziranju mobilnog korištenja facebooka, a koji je kasnije dospio u set dokumenata o facebookovom poslovanju.

također se špekulira da je taj dokument poslan samo da bi pokrio odgovornost facebooka u cijeloj priči, a da je poslužio jp morganu, morgan staneleyu i goldman sachsu da tako uvjere velike investitore o napuhanosti cijene dionica.

4. Je li Morgan Stanley ispravno postupio i je li taj posao za FB trebao odraditi netko drugi?

tvrtke koje su pripremale izlazak su napravile veliki broj propusta i tek će sudski proces pokazati da li su pritom napravili i nešto ilegalno pri tom.

5. Kako to da IPO nekoga s 850 milijuna korisnika i ovakvim podacima važnima za oglašavanje ima pad?
6. Znate li osobno nekoga tko je kupovao i prodavao ili zadržao dionice?

ne. moj facebook socijalni graf se vrlo malo preklapa sa burzovnim mešetarima.

7. Što bi se moglo događati s cijenom?

gotovo sigurno cijena će i dalje padati dok facebook ne pokaže neke pomake i rast prihoda prije svega u području mobilnog korištenja facebooka. ono što je također moguće očekivati je i trading curb tj. circuit breaker mjera/osigurač prekida trgovanja dionicama kojima rapidno pada cijena. to je mjera koju može potegnuti burza u ovom slučaju nasdaq koji se pokazao kao jedan od važnijih faktora u traljavom izlasku facebooka na burzu.

http://www.youtube.com/watch?v=0BcJUNGBC-g

 

,propagandne mašine,

32924223-zarez

Dao sam intervju u Zarezu povodom uspjeha Piratske partije u Berlinu. Pokvarili su mi jedan pripremani post o naslovnici koju sam za Zarez dizajnirao u oktobru 2009. Na prednju i zadnju stranu Zareza stavio sam Kindle koji je prikazivao stranicu sa Wikipedije o RSS-u. Tada sam cijelu priču ovako raspisao:

Informacijski sadržaji se proizvode, selektiraju, distribuiraju i konzumiraju. Simultano. U kontinuitetu. Uspješna tržišna optimizacija diseminacije informacija do pojave digitalnih mreža bila je dovoljno ekskluzivna da smo prihvaćali, uz stalno aktivističko kukanje, posrednike koji su nam osiguravali komunikacijske platforme. Novine, magazine, radija, televizije… Skupo je bilo uređivati (selektirati), jer malo tko može biti urednik skupog medijskog prostor-vremena. Industrijski standardizirane metafore korisničkih sučelja proizvodnje, selekcije, distribucije i korištenja/čitanja informacija s vremenom su postale inertne dominantne platforme popularne (kao i kontra-) kulture. Tko nije uspijevao na tržištu tražio je svoj poslovni model u netržišnim (državnim) poticajima. Vuk sit, koze na broju.”

MARCELL MARS, http://ki.ber.kom.uni.st/, zagovornik je tehnologija/metafora što osnažuju slabije, nervozan što nakon Microsofta još uvijek Google, Facebook i Amazon opismenjuju masovnije od slobodnog suradničkog svijeta gnuova i pingvina.”

Point se vrtio oko ove faktografije: Zarez (i dalje) nema web sajt, nema .pdf-ove na scribd.com ili issuu.com. Kindle se sa tri milijuna prodatih uređaja u vrijeme moje naslovnice popeo na 15ak milijuna. Šest mjeseci nakon naslovnice pojavio se iPad i do danas je prodano više od 20 milijuna istih. Amazon već više od godinu dana bilježi veću prodaju elektronskih knjiga od printanih.

Jedina povratna informacija, iz Zareza a i uopće, je da nisam iskoristio priliku za radikalnu političku intervenciju. Ta konstatacija ovlaš je zakačila i druge dizajnere koji su do tada dizajnirali naslovnice.

Htio sam također pisati i o mogućnosti radikalne intervencije u magazinu bez web sajta čija publika vjerojatno ne vidi i ne koristi konstelacije poput radikalno jeftinijih proizvodno-distribucijskih medijskih platformi poput računala spojenog na mrežu sa e-ink ekranom u slučaju e-readera (Kindle) ili touch-screena u slučaju iPada.

I tak. Pa su me zvali oko ovog intervjua i onda sam neki dio namjeravanog napisao u intervjuu:

32927443-MarcellMars_ZarezIntervju

Z: Neposredan povod ovom razgovoru ulazak je predstavnika Piratske stranke u parlament pokrajine Berlin, manje je poznato da stranka djeluje i nekoliko gradskih skupština. Što je tako novo, revolucionarno u toj činjenici?

M: Neočekivani uspjeh Piratske partije u Berlinu nije donio ništa revolucionarno revolucionarno.

Berlinski pirati su u zadnjih nekoliko godina anticipirali niz političkih tema koje nisu adresirale lijeve ni zelene stranke a nisu usko vezane za “digitalne/internet slobode”. Te teme u svom prefiksu nose “svima dostupni i besplatni” i one su: javni prijevoz, edukacija i internet. Važne teme bile su i legalizacija marihuane te jaka kritika trenda privatizacije u polju prostornih politika i stanovanja.

Uz svima simpatične parole poput “Privatizirajmo religiju!” pirati su uspjeli napraviti izvrsnu medijsku kampanju gdje su se predstavili kao nove političke snage zdravog razuma (sic!) koje se ne uklapaju u opće prihvaćen stav kako su svi političari korumpirani, a politika kurva.

Konstitutivne piratske teme digitalnih sloboda i radikalni zahtjevi za ukidanjem intelektualnog vlasništva (ili radikalne reforme u polju zakonske regulacije), zaštita privatnosti na mreži i inzistiranje na informacijskoj transparentnosti državnog aparata na ovim izborima pali su u drugi plan.

Čini se da je obećanje da će eventualno izabrani zastupnici konstantno voditi blog, objavljivati sve dokumente koje dobiju na uvid te da će održavati komunikaciju na internetu sa svim zainteresiranim dalo dovoljno kredibiliteta i izgradilo povjerenje javnosti prema piratima. Vjerojatno zaključujući da ako već nisu iskusni političari svoje neiskustvo će barem dokumentirati i probati uključivati javnost pa tako odgovorati na zahtjeve sudjelovanja u zastupničkoj demokraciji.

Zanimljivo je kako se takva gesta transparentnosti i participativnosti pokazala vrlo vrijednom i to u vrijeme kada svaki državni službenik, političar ili bilo tko drugi zainteresiran za pažnju javnosti može napraviti isto s minimumom tehničke pismenosti razine jednostavnog slanja e-mejla.

Pirati pokušavaju artikulirati nove binarnosti u polju političkog. Umjesto tradicionalnog lijevo vs desno oni nude: liberalno vs autoritarno, racionalno vs iracionalno, znanstveno vs religiozno, duhovito vs ukočeno. Također je zanimljivo je da je podrška piratima uniformno distribuirana u cijelom gradu za razliku od distribucije podrške svim drugim strankama koja je najčešće jako vezana uz specifične djelove grada.

Pirati su na neki način napravili ono što je uobičajena praksa političkih stranaka: u prvi plan postavili su teme temeljene na vrijednostima za koje imaju najmanje kapaciteta i operativne snage promjene. Pokazali su da postoji prostor u političkom identifikacijskom imaginariju koji će se temeljiti na kozmpolitskoj popkulturnoj mitologizaciji umjesto teritorijalno povijesne (u našim krajevima i revizionističke).

Doprinos pirata vrlo vjerojatno će se najviše očitovati u prilagodbama koje će u budućnosti napraviti druge političke partije koje su propustile priliku da svoju suvremenost i inovativnost lako dokažu s nekoliko blogova, opuštenom duhovitošću i navođenjem očiglednih pizdarija u koje je ušla globalno harmonizirana zakonska regulacija autorskih prava u suočavanju s općeprihvaćenim praksama downloada svega postojećeg sa interneta

Z: Jedan njemački komentator izjavio je da riječ o pobjedi djece Marxa i Microsofta; koliko bi se Pirati složili s utjecajem Microsofta, sustava i biznisa s monopolskim statusom protiv kojeg najčešće istupaju?

M: Nažalost komentar o Marxu i Microsoftu nisam vidio u kontekstu pa mogu samo pretpostaviti da Microsoft, kao što to uobičajeno biva, ovdje služi samo da bi označio cjelinu polja digitalnog. Pirati se gotovo sigurno neće identificirati sa praksama i ulogom Microsofta u svijetu digitalnog, tako da ne vjerujem da će veliki broj pirata priznati utjecaj Microsofta na njihovu praksu. Intuicija im govori da je bitno poželjnija pozicija u digitalnom pozicija koju donose Pokret slobodnog softvera i otvorenog koda (Linux, Apache, Firefox…), Wikipedia i OpenStreetMaps.

Ono što bi me iznenadilo je da taj komentar proizlazi iz dublje insajderske analize i tako donosi perspektivu piratskog pokreta kao pokreta koji je iskoristio situaciju globalne kompjuterizacije, najčešće “ilegalnim” kopijama Windows operativnog sustava pa se nakon takve gotovo univerzalne distribucije osnovnih sredstava za rad osvećuje ne samo korištenjem operativnog sustava za download “ilegalne” glazbe, filmova, igara, softvera i čega-već-ne već u konačnici i artikulacijom političke pozicije koja poziva na ukidanje privatnog vlasništva u sferi digitalnog. Takva perspektiva, zajedno sa spominjanjem Marxa, upućivala bi na antikapitalističke tendencije piratskog pokreta. Iako u nekoj mjeri prisutne, antikapitalističke tendencije nisu kandidat zajedničkog nazivnika piratskog pokreta.

Povijesno, postoji nekoliko vrlo jakih utjecaja i aktera u sferi digitalnih mreža i komunikacijskih tehnologija: kalifornijski kontrakulturni krug oko Stewarta Branda u 60ima, Apple u 80ima s invencijom osobnog računala, u 90ima Pokret slobodnog softvera s kolaborativnim pristupom razvoju softvera gdje se programski kod opire komodifikaciji i ostaje u polju slobodne razmjene informacija, Microsoft Windows kao de facto standard korištenja osobnih računala, te u zadnjih desetak godina mrežne kompanije poput Google-a, Amazona i Facebook-a sa ostvarenjem monopola na traženje, distribuciju i preporuku informacija na mreži. Svaki od nabrojanih, ali prije svega sinergija svih aktera zajedno, razvila je dinamiku koja uništava čitave industrijske grane, a ne samo njihovu najbližu konkurenciju.

Često su svaki od tih aktera povezivali sa kontrakulturnim vrijednostima, borbom protiv establišmenta/autoriteta, a u slučaju pokreta slobodnog softvera čak i sa komunističkim sentimentom. Međutim, ono što su svaki u svoje vrijeme pokazali je vrhunsko anticipranje potencijala abstrakcije implementirano u tada novim tehnologijama. Svaka od tih kriza pozivala je kapitalizam na reinvenciju samog sebe, ali ne i ukidanje.

Ako postoji ideološki nazivnik svih tih aktera onda je to utopija o mogućnosti izgradnje čistog slobodnog tržišta u isto tako slobodnom društvu. Libertarijanske ideje su duboko ukorjenjene u američkom društvu a svoju najuspješniju viziju još od šezdesetih godina prošlog stoljeća vežu uz polje razvoja informacijskih tehnologija. Internet je pomogao da se derivacije te fantazme viralno prošire po cjelom svijetu.

Berlinski i švedski pirati su primjeri prijevoda takvog pogleda na svijet u evropskoj politici. Svaki od njih nosi svoje lokalne društvene specifičnosti. Kao i korporativni i kontrakulturni primjeri iz povijesti tako i pirati prije svega pozivaju na reinvenciju sistema u samom sebi. Pozivajući se na stanje zdravog razuma ovdje i sada. Nestrpljivi od čekanja da ostatak društva nauči koristiti internet.

Uspjeh pirata je prije svega simptom zaostajanja ostalih političkih aktera u prepoznavanju polja novih komunikacijskih tehnologija kao polja političkog koje u vrlo konkretnom smislu formira budućnost odnosa i raspodjele moći. Ostavljanje problema koji proizlaze iz te konstelacije piratima u ruke upravo će reproducirati konfiguraciju i implementaciju dosadašnjih rješenja, no ako ništa drugo reinvencija sistema u samom sebi iznjedrit će novu generaciju eksploatacije koju će predvoditi Google umjesto News Corporation, Amazon umjesto WallMarta i Apple umjesto Warner Brothers-a.

S novim pobjednicima će se lakše dogovoriti internalizacija troškova društvene reprodukcije i brige za okoliš u zamjenu za uvid u najintimnije djelove naših života.
Z: U jednom si razgovoru povukao paralelu između kupovanja kruha i slobodnog pristupa informacijama braneći slobodni pristup tezom da kad nekome uzmeš kruh on ostaje bez kruha, a kad uzmeš ideju ona je i nadalje njegova. Čini mi se da ipak postoji razlika – za napraviti kruh potrebo je manje znanja, vremena za izradu, nego za novu, kreativnu, jedinstvenu ideju. Zašto se onda Pirati ne zalažu za slobodan, besplatan pristup kruhu?

Berlinski pirati se zalažu za minimum zagarantiranog dohotka za sve. To je vrlo blizu “slobodnom, besplatnom pristupu kruhu”.

Kruh ne možemo kopirati prema pojedinačnom zahtjevu u bilo kojem trenutku sa bilo kojeg kraja svijeta, pa onda dostaviti na mjesto zahtjeva gotovo u realnom vremenu, a da pritom potrošnja električne energije i drugih resursa već uspostavljene infrastrukture bude zanemarivo mala i u bilo kojem proračunu bude zapisana kao trošak-nula.

Da je to sve skupa slučaj sa kruhom, svatko bi imao puno moralno pravo ne tražiti u parlamentu slobodan, besplatan pristup kruhu nego upucati bilo koga tko bi sprečavao da kopije kruha, troška-nula, dođu do gladnih. Nakon što se u ovoj priči objekt kruh zamijeni sa objektom lijek relativno lako je zamisliti zašto je situacija koju imamo s farmaceutskom industrijom toliko gorka i cinična.

Mislim da glavnina nesporazuma vezanih za “besplatni kruh” kreće iz poimanja pojma vlasništva. Vlasništvo nema svoju fizičku manifestaciju. Fizički objekti mogu biti posjedovani no vlasništvo ne postoji u svijetu fizičkog prostoru. Vlasništvo je pravo.

O ograničavanju mogućnosti iskorištavanja nečijeg predmeta vlasništva brinu se vlasnici i (eventualno) država. Proces zaštite i ograničavanja iskorištavanja iziskuje investiciju i potrošnju neke količine resursa (npr. dizanje zaštitne ograde ili alarmnog sistema).

U času kad ograničavanje iziskuje veći ulog (u resursima) od koristi iskorištavanja predmeta vlasništva postoji svega nekoliko mogućih scenarija za vlasnike. Jedan je da zatraže pomoć od države pozivajući se na svoje pravo. Drugi je da odustanu od poslovnog modela i očekivanja zarade od vlasništva koje zahtjeva toliki ulog u resursima zaštite.

Država ulaže resurse u zaštitu privatnog vlasništva. Preko svakog pojedinačnog slučaja čuva jedan od temeljnih principa svoje legitimacije i postojanja. Ta cijena za državu/društvo može kao i u slučaju lošeg poslovanja biti previsoka s obzirom na (društveni) dobitak.

Država najčešće odbija zaštiti pravo vlasništva u slučaju da skupina koja traži zaštitu nije dovoljno jaka da svoju poziciju predstavi univerzalnom. U slučaju hrvatske države to mogu biti izbjegli Srbi koji traže da im se vrate oduzeti stanovi za vrijeme njihovog izbivanja iz Hrvatske ili na primjer Katolička crkva koja traži da joj se vrati ono što joj je oduzela država prethodnica.

Država bira kome će zaštiti vlasništvo s obzirom na odnos uloženih resursa zaštite i dobivenog društvenog dobitka (najčešće mjereno vjerojatnošću ostanka vladajuće elite na vlasti). Postoji cijeli niz slučajeva koji se mogu vidjeti kao privilegija ili kao diskriminacija. Autori su jedna od skupina koja traži zaštitu svoga vlasništva. To vlasništvo je u svojoj prirodi bitno drugačije od, na primjer, stanova izbjeglih Srba u Hrvatskoj. Njihovo vlasništvo se zove intelektualno, za razliku od stanova koje je vlasništvo nad nekretninom.

U slučajevima fizičkih objekata očigledno je da oni koji iskorištavaju te objekte imaju ekskluzivitet nad iskorištavanjem. Za vrijeme dok ih jedan iskorištava drugi to jednostavno fizički ne može.

U slučaju digitalnih objekata ne postoji ekskluzivitet nad iskorištavanjem. Digitalni objekti u smislu konzumiranja su nepotrošivi. Njihova vrijednost se može i mora mjeriti u sasvim drugom registru.

Ekskluzivno poznavanje sadržaja nekog digitalnog materijala može napraviti značajnu prednost u prevođenju znanja/poznavanja sadržaja u drugi medij (npr. prijenos znanja u proizvodnji fizičkih objekata koje je moguće lako prodati). Ta prednost je često naplativa na tržištu.

Današnja društva visoko vrednuju intelektualnu produkciju: kulturu, znanost i umjetnost.

Tehnološka dostignuća do pojave interneta uvijek su za izlazni proizvod intelektualne produkcije imale fizički objekt. Oko tog i takvog fizičkog objekta izgrađen je i sistem zaštite. Industrija izrasla na takvim objektima (npr. glazbena ili filmska) pri pojavi svake nove tehnologije koja bi drastično smanjila cijenu kopiranja pokrenula bi sudske procese kojima bi pokušali spriječiti široko prihvaćanje tih novih tehnologija. Na sudu su završavale radio stanice zbog reprodukcije snimljene glazbe, kazetofoni i video rekorderi zbog presnimavanja, digitalne audio trake (DAT)… Svaka bitka starih i novih završila bi nekom verzijom ugovora o zaštiti u kojem je centralno mjesto zauzeo fizički objekt čiju je distribuciju moguće mjeriti klasičnim tržišnim mehanizmima koji nisu zadirali u monitoriranje intime ljudi unutar četiri zida njihove privatnosti.Infrastruktura digitalnih mreža je u tolikoj mjeri revolucionarna za sve prijašnje modele zaštite prava vlasništva da pokušaj da se zaštiti vlasništvo na način na koji to predlaže industrija iziskuje od društva previsoku cijenu. Realizacija takve zaštite je komunikacijska infrastruktura koja ukida gotovo sve druge konstitutivne vrijednosti modernog društva (npr. sloboda govora, pravo na privatnost i druga ljudska i građanska prava).Rezultat nesnalaženja države u reguliranju digitalnih mreža u sferi (pop)kulturnih proizvoda je šizofrenija u kojoj većina ljudi uživa u “kriminalu” potrošnje, a manjina dosada privilegiranih (autori) osjeća se izdanom. Svi zajedno su najčešće svjesni svih dobrobiti poput dostupnosti znanja, djeljenju i proizvodnji novih znanja (npr. Wikipedia).

Pirati u ovoj konstelaciji predstavljaju sve one u čiju bi privatnost industrija i državni aparat htjeli postaviti oko koje bilježi sve što se događa. Društvene vrijednosti i demokratske tekovine na koje se pirati pri tom pozivaju su solidno etablirani i pirati imaju dobre šanse da na tim osnovama zaštite privatnost, slobodu govora i druga ljudska i građanska prava.

Ukidanje nedigitalnog privatnog vlasništva će morati pričekati neke druge aktere i vrijeme u kojem će društvo etablirati još neke od vrijednosti sa utopijske liste humanizma.

Z: S jedne strane postoji zahtjev za slobodnim pristupom informacijama bilo kog tipa, s druge i sam naglašavaš potrebu za računalnom sigurnošću.

M: Pravo na pristup informacijama nije zahtjev za absolutnom transparentnošću. Svijet u kojem ne postoji prostor privatnosti.

Pravo pristupa informacijama zadržava podjelu na javno i privatno. Problematične situacije su situacije asimetrije i nejednakosti pristupa, na primjer: kada državni aparat zadržava ekskluzivitet pristupu informacijama ili kada korporacije i državni aparat krše privatnost pojedinaca.

Računalna i mrežna sigurnost su preduvjet emancipirane i autonomne pozicije korisnika mreže.

Ljudi bi sami trebali odlučiti koje informacije o sebi i svom ponašanju u privatnom životu žele podjeliti s drugima i pod kojim uvjetima. Zamislite svijet u kojem su sva mjesta, privatna i javna, ozvučena i snimana kamerom. Zamislite da tim podacima ima ekskluzivni pristup državni aparat, a da svim materijalima koji su snimljeni u komercijalnim prostorima ima pristup vlasnik te da on također ima pravo razmjene tih podataka sa drugim komercijalnim subjektima. Postoji cijeli niz razloga zašto to ipak nije tako u fizičkom svijetu. Prvi i najvažniji razlog je da ljudi razumiju i lako bi prepoznali tehnologiju kojom bi se takvo što implementiralo. I onda bi se i bunili. Drugi razlog je relativno visoka cijena postavljanja takvog sustava.

Većina ljudi ne razumije osnove funkcioniranja komunikacijskih tehnologija, a onda ni kako izgleda implementacija tehnologije monitoriranja i kontrole. Snimanje mrežnog prometa je bilo kome na svakom od mrežnih čvorova vrlo vrlo jeftino.

Jedina prava zaštita od monitoriranja je najšire moguće prihvaćena enkripcija. To je još uvijek vrlo daleko od realizacije.

U komunikaciji posredovanoj tehnologijom potrebno je izgraditi povjerenje u komunikacijski sustav i u ljude s kojima se komunicira. Visok nivo povjerenja među ljudima pojednostavljuje i tehnologiju i komunikaciju. Dobar primjer za to je Wikipedia. Nažalost to je rijedaki primjer gdje su niske sigurnosne mjere posljedica visokog povjerenja u ljude i njihove motive.

Izbor komunikacijske tehnologije dobar je test povjerenja. Država koja javnosti omogućava uvid u podatke o svom funkcioniranju i pritom im omogućava sigurnu mrežnu komunikaciju je država u koju treba imati povjerenja. To je još uvijek svugdje u svijetu vrlo daleko od realizacije.

Z: Rekao si –  “Ljudi koji se u Hrvatskoj bave sigurnošću, najčešće bez ikakvog interesa za računalnu sigurnost, su većinom pomahnitali desničarski paranoici koji s potpuno kontroliranim medijima stvaraju perverzne neprincipjelne koalicije bazirane na manipulacijima oko objava raznoraznih dokumenata koje onda rezultiraju skandalima koji pak rijetko dolaze na dnevni red pravne države. Ne očekujem da će se išta promjeniti po tom pitanju. Wikileaks.hr samo pokazuje razinu perverzije u prijevodu Wikileaks fenomena u lokalni kontekst”. Perverzija dakle ni s novim tehnologijama nije izgubila niti jedno svoje obilježje, odakle uopće očekivanja da desničari ili ma tko drugi ne bi koristili mogućnosti tog istog tehnološkog napretka? .

M: Ne poznajem nikoga tko ima očekivanje da desničari nisu u stanju ili da ne koriste mogućnosti interneta.

Dobar indikator nesnalaženja u informacijskim tehnologijama je tretiranje interneta isključivo kao propagandne mašine.

Informacijske tehnologije su se razvile u 19. stoljeću iz krize kontrole i pregleda nad informacijama  za potrebe državne administracije, a kao posljedice društvenih i ekonomskih dinamika nastalih industrijskom revolucijom. Informacijske tehnologije su u tom smislu gotovo direktna preslika organizacijskih i procesnih struktura državnog, a vrlo brzo nakon toga i korporativnog birokratskog aparata. Od Hollerithovog tabulatora, preko IBM mainframe računala i na kraju Interneta informacijske tehnologije su postavljale zahtjev za organizacijskim restrukturiranjem administracije. Institucije i organizacije koje nisu u stanju prepoznati taj zahtjev osuđene su na haluciniranje, teorije zavjera i histeriju u svojim pokušajima zauzdavanja propagandne mašine.

U tom smislu nema velike razlike u razumijevanju današnjeg svijeta i nespretnosti bivanja u istom između kubanske obavještajne službe koja se bori protiv širenja ilegalnog satelitskog broadband interneta na Kubi financiranog od strane SAD-a, klonova Davora Domazeta-Loše u Hrvatskoj, muzičke industrije koja sudski goni dvanaestogodišnje “pirate” ili izdavača koji propisuju javnim knjižnicama limit na broj posuđivanja za elektronske knjige.

Z: Prosječna sam korisnica novih medija, od 1992.; ima jako puno stvari koje bi voljela znati bolje, ali ne stižem; morala bih prestati raditi ono od čega živim, isključiti mnoge aspekte svog života, pa i znanja koja sam stjecala dok vas još nije bilo, da se imalo približim tvom znanju. Znam nekolicinu tvojih hakerskih kolega koji bi mi vrlo rado i pomogli pritom, ali ne sviđa mi se tvoja postavka da je riječ o “neznalici” koja u sebi sadrži prilično podcjenjujući stav. Nisu li Pirati (hakerska kultura) zapravo osvajanje pozicija moći sa specifičnim znanjima, elitističko po svom karakteru kao i što mnoge druge branše čuvaju svoje?

M: Ne postoji nijedna (sub)kultura u povijesti koja je svoju kompletnu korespodenciju ponudila svijetu na način na koji to radi GNU pokret slobodnog softvera i otvorenog koda. Na primjer, dvadeset godina razvoja Linux kernela dostupno je u svim verzijama programskog koda, kao i sva komunikacija između razvijatelja na mailing listi. Wikipedia čuva sve verzija članaka i također prikazuje kompletnu diskusiju oko svih kontroverznih dijelova pojednih članaka. Razvoju i jednog i drugog projekta može se pridružiti i pas ako se zna služiti računalom i internetom.

Pokret slobodnog softvera u svom GNU manifestu polazi od zaštite korisničkih sloboda, ne od sloboda programera. Na temeljima Linux kernela, GCC kompajlera i drugih projekata slobodnog softvera izgrađeni su Google, Amazon, eBay, Facebook, Yahoo, Red Hat, Canonical i mnoge druge kompanije. Wikipedijom i mapama OpenStreetMap služe se stotine milijuna ljudi.

Sve što sam naučio o informacijskim tehnologijama naučio sam družeći se s hakerima na Razmjeni vještina u javnom prostoru kluba mama u Zagrebu i na skupovima Ništa se neće dogoditi po bivšoj Jugoslaviji, surfajući Internetom, čitanjem web stranica, skidanjem knjiga, gledanjem videa i proučavanjem programskog koda koji mi je bio dan na slobodno korištenje, distribuciju i modifikaciju.

Nisam završio fakultet. Nemam ni jednog dana formalnog obrazovanja u informacijskim tehnologijama. Istraživač sam na Jan van Eyck Akademiji i predajem na Fakultetu za medije i komunikacije u Beogradu. Zajedno s drugima osnovao sam 1999. Multimedijalni institut i 2000. klub mama. Još uvijek ga vodimo bez da smo okoštali u menadžerske hijerarhije.

Osvojio sam pozicije moći specifičnim znanjima i elitist sam. Tekst koji upravo pišem, kao i drugi tekstovi i programski kod do sada, dostupan je na Internetu pod CC-BY-SA ili GNU GPL licencom koje dozvoljavaju slobodnu upotrebu, distribuciju i modifikaciju pod uvjetom da se modificirani uratci vrate pod istim uvjetima u svijet.

Na zathjev za promjenom odgovaram zahtjevom za primjerima dobre prakse u mnogim drugim branšama.

Z: Negdje sam naišla na podatak da je od desetak predstavnika Pirata u parlamentu, samo jedna Piratkinja? Postoji li rodna diskriminacija u hakerskoj kulturi; nisam primijetila da je diskriminacija temeljem spola osobito u fokusu njihova interesa?

Postoji rodna diskriminacija u hakerskoj kulturi. Nažalost. Rodna diskriminacija prisutna je i kod Pirata u nešto manjoj mjeri. Nažalost.

Hakeri su uspjeli razviti visoko kompetitivnu kolaborativnu kulturu sa uvrnutim smislom za humor. To nimalo ne pomaže uključivanju skupina koje su uobičajeno isključene u društvu. Jebi ga.

OLOBKA PIŠE SPCEM

26169998-olobka

Dvijehiljadečetvrte sam se rado prepuštao osmišljavanju umjetničkih projekata. Za prvi device art sam tako pripremio projekt “Olovka dvostruko zašiljena” i bio sam 100% siguran da će moje drugarice iz kontejnera skakati od sreće kako sam to super smislio. Čak sam kupio i kutiju olovaka i šiljilo. I drugarice su mi rekle: 😛

Moram priznati da nisam bio sretan s tim. Nakon 7 godina mi je zanimljivo nekoliko stvari u cijeloj toj situaciji:

  • Često ljudi misle da radove umjetnika kuratori biraju jer su frendovi. Puno češća situacija je da ljudi postaj super frendovi jer se nađu oko interesa i radova. To i nije neki specijalno zahtjevan uvid, ali mi je drago da imam ovaj odjeb u svom popisu neuspjeha. Ljudi misle. Pa se ne slažu. I ostaju prijatelji. Kontejnerke i ja smo poslije toga puno surađivali i družili se.
  • Nisam baš ljubitelj angažiranih radova u kojima se eksploatira eksploatacija. Romi, žene, radnici, životinje, crnci, muslimani, židovi, tko god. Još uvijek mi je drag ovaj prijedlog jer mi se čini da je baš fino ubo lokalni susret uređaja i umjetnosti. A očekivano, prepriča prepriča dosjetki mi je sasvim dovoljna satisfakcija.
                       __________________________          
                      />------------------------>\
                     / >-hrvatski---------------> \
                     \ >----------------srpski--> /
                      \>________________________>/

                      Olovka_dvostruko_zašiljena

Nenad Romić ovim je radom potvrdio tezu da je za svaki problem, ako
je pravilno sagledan, moguće kreirati uređaj koji će problem praktično
rješiti.

Uređaj je sačuvao važne karakteristike problema, prije svega, opasnost
rukovanja za onoga koji se problemom intezivno bavi, ali i nervoza i
ništa manja opasnost za sve u njegovoj neposrednoj blizini. (Kada piše
jednom stranom olovke, oštri kraj one Druge (strane) prijeti
nabadanjem.)

Izabravši za uređaj industrijski masovno proizvedenu olovku umjetnik je
problem povijesno proslijedio "zastarjelim tehnologijama" (obsolete
technologies), te vrlo lucidno u kontekstu 'device art-a' iznenadio
izborom zastarjelih, isluženih naspram očekivanih novih tehnologija
(elektronske, digitalne, nano....).

No olovka bez kreativne i inspirativne intervencije duplog šiljenja, tog
gotovo paradigmatskog sakaćenja i hakiranja masovno proizvedenog
proizvoda od strane anonimnog korisnika (radnika), ne bi sama po sebi ni
zaslužila status uređaja (device-a). Tek tim dvostruko oštrim
psihoanalitičkim obratom, problem imena jezika dvaju susjednih naroda,
koji su se do nedavno zajedno sportski borili protiv drugih naroda, a
nakon toga i nesportski jedni protiv drugih, dobio je svoj uređaj -
moguće praktično rješenje. 

I na kraju izabravši da uređaj plasira na umjetničko tržište, umjetnik
je napravio upravo savršen spoj koje recentni trendovi suvremene
umjetnosti prizivaju: probleme koje još jedino "islužene tehnologije"
mogu prožvakavati, treba beskrupulozno, arogantnim konceptualnim
banaliziranjem, materijalno eksploatirati. Cijena: 9.99 EUR.

Marcell Mars

------------------ device art prijava ------------------- 

Ime i prezime:      Nenad Romić

Naziv rada:         Olovka dvostruko zašiljena

Kratka biografija: Nenad Romić rođen je u Benkovcu 1972. Odrastao je na
riječkom Pehlinu, osječkom Jugu II i u zagrebačkoj Dubravi. Živi i radi u
Zagrebu. Rano školovanje obilježio mu je hrvatski ili srpski jezik dok
danas govori isključivo hrvatski.

Kontakt: nesko@picigin.net

Kratki opis projekta: Obična, šesterostrana, drvena, grafitna, dvostruko
zašiljena olovka na čijim je rubovima s jedne strane laserski otisnuto
"hrvatski" (latinica), a s druge strane "srpski" (ćirilica).

Jedna olovka u galeriji služi posjetiocima za upis u bilježnicu dojmova,
a ostalih 140 su na prodaju po 9.99 EUR ili u kunskoj protuvrijednosti
na taj dan a prema važećem tečaju Hrvatske narodne banke.

U attachmentu se nalazi slika EKOGRAF HB Art.606 toz-penkalove olovke
koja će na sebi nositi samo nazive "hrvatski" i "srpski", te će biti
primjereno zašiljena i na drugom kraju.

Rad nije dosada izlagan i zamišljen je kao rad koji se isključivo može
izlagati u kontekstu 'device art-a'.

Napomena: kako organizator ne pokriva troškove produkcije rada nije mu
se nadati ni bilo kakvoj zaradi od eventualne prodaje uređaja.

Na vrhu se nalazi tekst teoretičara novih medija Marcella Marsa koji bi
trebao stajati u programskoj knjižici i uz izloženi rad.