Visualizar’11: Selected projects and Papers – Medialab-Prado Madrid

List of papers and abstracts of selected prosals to be collaboratively developed during the Visualizar’11: Understanding infraestructures that take places in June 14 – July 1, 2011 via

“Rulling Class Studies

de Marcell Mars

Rulling Class Studies (RCS) is a research project which aim is to produce critical theoretical instruments to measure the political, ethical and professional accountability of Google, Facebook, Amazon and eBay (GFAeB) to their proclaimed missions, advertised practices and to a world where their monopolies are taking root.

The first case study is production of the map of Google’s technical infrastructure, analysis of its design, categorized by rules how Google governs users’ and developers’ access to their data, services and development platforms. The map covers the whole spectrum from trade secrets (e.g. distributed fs), commercial services (e.g. gdocs), nontransparent FLOSS development (Android) to open process of FLOSS (e.g. Chromium). “

Let’s share books



The easiest way to share book (and still have it for yourself ;)) with your friend is to send it as a file (usually .pdf) by email. That could be a result of a spontaneous recommendation or follow up from some coffee. As said: that’s easy.


The easiest way to share a list of books you have is to make a text file with list of filenames of your collection. The useful list of filenames will have consistent way of describing what’s inside the file. I do that like this:
TitleOfTheBook__FirstLastNameOfAuthor.pdf ,
if there are more authors i do:
and few other conventions (“ed” before the name for edited etc.).

The easiest wat to make a text file with list of filenames from some directory is to use CLI (command line interface) usually using some terminal emulator application. On GNU/Linux that’s usually xterm, on OS-X and on Windows command prompt. Usually green or white text on black background. Many people see that black background as the line they don’t want to cross. Pity. It’s no more difficult then to type few words into Google search.

This is how you can make it:

  1. open terminal application
  2. go to directory with file

    cd /path/to/directory

    or type ‘cd ‘ and then drag&drop path from some file browser (usually in the Title bar) into the terminal

  3. run:
    ls > myListOfFiles.txt

    or on windows instead of ‘ls” use ‘dir’

The file myListOfFiles.txt will appear in the same directory from where you started the command. That’s the file you can share (send by email or publish on the net). Then people can see and search for particular books and then ask you to send them the file 😉

If you are connected in LAN (Local Area Network) with your peers then the easy way to share files is through shared resources usually file server. If that’s the case keep your myListOfFiles.txt on file server and keep it updated 🙂
The improvement which one could expect is the way how the myListOfFiles.txt will be updated. The good way is to have the place where file will sit and where you can expect the latest version. More about that – later ;)Easy. It should work for most of the people and most of the situations.


There are two problems the above approach doesn’t address:

  • the unique reference to the book: the reason why librarians invented ISBN and why we have unique email addresses when sending mails 🙂
  • access to the books and related problem to that: storage.

Even if you do very consistent way of naming your files you still can’t solve the problem of names (e.g. three vs 3), editions and many other meta information which are important to describe the particular book. The step further would be to move from text file into database which will take care of meta information about the book: Title, Author(s), ISBN, Cover image, Publisher, Date/Year of pub…

There are number of services which can help and automatize that process: or amazon. The great news is that some great people did tools which can help in searching, collecting, processing and making databases for your book collection. Namely: Calibre by Kovid Goyal. Calibre: free as in free speech! Fuck yeah Calibre!

Calibre is much more than just helping you to easily and quickly make a database for your book collection. Fuck yeah Calibre! It allows you to export the collection for import to the other online book (social networking) services (e.g. or excellent reference management software Zotero. Calibre converts e-books from huge number of formats to to a huge number of formats which is of greatest help if you have any e-reader or tablet/*pad device. But, Calibre also does much more and more about that – later 😉

Here is the screenshot from my collection of books where you can see well structured database/collection, fancy bookshelf interface with covers + a lot of meta information like reviews, summaries etc. which Calibre semi-automatically collected from various online services:


There are at least three other solutions to easily maintain your book collection: online social networking services: or and reference management software Zotero. Although the best way to maintain some reference collection is to use just one and never more than one solution, still, my advice is to start with Calibre and then export your book collection to one or more other solutions. The main reason is that Calibre can manipulate files from your hard disk so you can select part of your library convert it, save it to disk, send it to e-reader devices and share with the others. Zotero comes close to that but not close enough 😉


If you are connected in LAN (Local Area Network) with your peers Calibre (again!) can be great solution for sharing the books. In Calibre’s toolbar you just need to click onConnect/share > Start content server and everyone in your LAN can type this in their browser’s address bar:


That will start web server on your own computer which your peers can access and browse, search and download the books:


If you don’t know what’s the LAN IP addres of your computer check this pages: OSX,Windows. In GNU/Linux terminal just type: ‘/sbin/ifconfig’ and look for line ‘inet addr’ after ethX (for cable) or wlanX (for wifi).

If you want to offer access to your Calibre’s library over Internet (outside of your LAN) you could use dynamic DNS but this is a little bit out of scope for this post. Also, you should know that with dynamic DNS you are serving your library as long as your computer running Calibre is online.

This solution is quite efficient for communication in between individuals: one to one.


There are two basic approaches in sharing with the others:

  • social networking style (friends + people who shares the same interests)
  • being member of particular group of researchers (either working together on the collaborative research or just being the member of the same research department)

In the field of social networking around the love and passion for collecting, reading, reviewing, discussing books there are two major players: LibraryThing and goodreads.

LibraryThing is focused on providing the best cataloging experience. I really like the user interface and the easiness of adding, maintaining and exploring the collective database users did on LibraryThing. There is just one (annoying) limit: you can have just 200 hundred books for free. Still, many will happily support LibraryThing because of their commitment and excellence. Annual (typical) fee is around $15 and (typical) lifetime fee is $25. If you are cheap they offer you also to pay a little bit less 🙂

The easiest way to get your whole library from Calibre to LibraryThing is to export/generate Calibre’s catalog in BibTex format and then just import it to LibraryThing. In Calibre toolbar click on Convert books > Create a catalog of the books in your calibre library and choose BIB catalog format. Save the file on your hard disk and then go to and upload the file. Voila!

goodreads has simper user interface and they focus more on Facebook-style of social networking. goodreads is the most popular book cataloging web service. You can have unlimited number of books in your goodreads‘s library because it is supported by ads. If they offered importing option for the groups I would recommend it for use in research groups scenario.

The easiest wat to get your whole library from Calibre to LibraryThing is to export/generate Calibre’s catalog in CVS format but you should check in CSV/XML Options just isbn field. That will do the job 🙂 The same like LibraryThing you just upload your .cvs file at Voila!

My libraries are at:


The research scenario (both group and individual) brings few more things to the whole story. The big part of every research is to manage bibliographies and references related to the research topics. Zotero, one more great ‘free as in free speech‘ software, is great solution for sharing libraries inside of the group of researches but, even more important, excellent tool for collecting, managing, searching, sorting and citing. Fuck yeah Zotero!

Zotero “lives right where you do your work – in the web browser itself”. It is add on/extension for the Firefox and ” detects when a book, article, or other resource is being viewed and with a mouse click finds and saves the full reference information to a local file“. The stored references are easily, through one or few mouse clicks, exported into citations and bibliographies (with templates of all major styles).

Zotero offers synchronization of the reference collection with it’s servers so it can be shared in between different computers for individuals but also in between groups of researchers. It gives you a 100 MB of storage for free.

The easiest way to get your whole library from Calibre to Zotero is to export/generate Calibre’s catalog in BibTex format and then just import it to Zotero. In Calibre toolbar click on Convert books > Create a catalog of the books in your calibre library and choose BIB catalog format. Save the file on your hard disk and then go to Zotero’s toolbar click on Actions > Import and choose the file from the hard disk. Voila!

Unfortunately, at the moment Zotero doesn’t recognize File path from Calibre’s BibTex file so I Add attachment > Attach link to file… manually.  That will probably change some time in the future.

To create a group go to Zotero’s toolbar and click on New group… The new group will appear in Zotero’s side bar and you can start drag&drop your references from My Library into the Group library.

This is how it looks in Firefox:



After investing a lot of time and effort into your library and reference catalog you don’t want to lose it. You want to do backup (plan) 😉

For my storage and backup I use “the cloud“:

  • Ubuntu One for the Calibre directory with all of my digital books. Ubuntu One offers 2 GB for free.
  • free Dropbox account for Zotero files so that I can use Zotero’s 100 MB for Zotero’s groups. I needed to connect my Dropbox account with DropDav and this post gave me instructions how to do that. Dropbox offers 2 GB for free.

On both Ubuntu One and Dropbox it’s easy to make a file public so people, who get the URL, can download it easily.

I use Calibre for books which I have on my hard disk and in Zotero I keep the references of the books I’ll download some time in the future.

At the moment, I use Calibre 0.7.43 and Zotero 2.1b5.

Uvod u digitalne medije

2004. godine je Jeremy Ruston napravio vrlo zanimljiv softverski eksperiment: TiddlyWiki. Ja sam se naravno žešće primio na koncept: wiki upakiran u samodovoljnu jednu stranicu HTML-a sa pripadajućim JavaScriptom. Jeremy Ruston je iskoristio mogućnost da web preglednik snimi neki sadržaj na lokalni hard disk. Tako sam u nekom času počeo i pisati svoj prvi blog u njemu: logcells. Onda sam smislio vrlo tipičan projekt koji bi volio napraviti, pa i dalje tipično, nisam ga u stvari nikad izveo, ali sam ga u jednom času raspisao jer se pružila prilika da će mi netko platiti za razvoj takvog jednog projekta. Ponovno, relativno tipično, financijska podrška se nije dogodila i taj raspis je ostao živ i nakon nekoliko havarija s podacima koji su mi se desile. Relativno netipično. Evo i raspisa:


Novi mediji su digitalni. Sadržaj digitalnih medija uvijek je (u pozadini) procesiran nekom programskom logikom tj. programskim kodom. Programska logika dozvoljava mogućnost nelinearnog kretanja kroz digitalni medij sa ili bez uplitanja recipijentove reakcije. U slučaju ovisnosti o recipijentovoj reakciji proces kretanja kroz digitalni medij nazivamo interaktivnim, a u slučaju kretanja proizvedenog programskom logikom zovemo generativnim. Često se interakciju doživljavalo kao revolucionarni pomak u korištenju medija, kao pomak iz čisto reprezentativnog u participativni medij. Net umjetnik Alexei Shulgin vidio je taj prelaz kao pomak iz reprezentacije u (samo novi vid) manipulacije. Umjetnik koji svojoj publici ponudi neki broj izbora (ponekad samo jedan taster) uz serviranu priču o zajedničkom kolektivnom sudjelovanju u proizvodnji umjetničkog djela, manipulator je koji skriva kontekst u kojem je on i dalje taj koji kreira pravila igre (u igri u kojoj se ne može dogoditi ništa njemu neočekivano).

Kada postoji programska logika (pravila igre), ali ona recepijentu ostaje skrivena i nepromijenjiva teško se je pomaknuti iz situacije kako ju je opisao Alexei Shulgin. Međutim, u neumjetničkom polju proizvodnje slobodnog softvera ostvarene su mnoge nade avangardne umjetnosti. Proizvodni aparat (softverski kod) svima je otvoren za daljnje modifikacije, rezultat je kolektivnog intelektualnog rada, a pitanje vlasništva pravno je regulirano taman toliko da bi garantiralo daljnje zadržavanje koda kao javnog dobra

Tekst programskog koda (opis pravila igre) daje digitalnim medijima jedinstvenu priliku autonomije i autoreferencijalnosti u svojoj reprezentaciji bez potrebe da se odrekne ilustrativnog, narativnog i literarnog. Kada programski kod koji stoji u pozadini nekog medijskog djela ispliva na površinu i uči recepijenta o prirodi medijskog i komunikacijskog konteksta u kojem se upravo nalazi (konzumiranje/čitanje djela) te recipijentu pruža priliku da reinterpretira i modificira taj isti kod i kontekst takvo djelo zatvara krug medijske manipulacije tako da ulogu novog manipulatora prepušta svakom novom recipijentu.

“Uvod u digitalne medije” rad je koji koristi formu stripa i njegove dijaloge da bi uveo čitatelja u edukativnu priču o prirodi komunikacijskih procesa digitalnih medija. Ilustracija stripa sastoji se od dvije točke, dva strip oblačića i okvira samog stripa


Ilustracija slovima (ASCII) kao i točke kao osnovni subjekti komunikacije izabrani su kao primjeri minimalnog zajedničkog nazivnika u komunikaciji. Točke s minimalnim broj obilježja kao mogućnost najšire identifikacije, a ASCII kao jedan od najstarijih računalno-komunikacijskih standarda i protokola koji garantira “razumijevanje” između bilo koja dva računala proizvedena od kraja šezdesetih do danas

Strip počinje dijalogom koji nalikuje na razgovor dvije točke, no ubrzo se otkriva nesporazum u kojem kroz oblačiće progovara okvir stripa, sami oblačići i naravno dvije točke. Nakon što se ustanovi da u “Uvodu u digitalne medije” bilo što/tko može progovoriti polako se kroz edukativnu priču počinje pojavljivati i programski kod u pozadini samog rada. “Uvod u digitalne medije” tj. njegov programski kod sastoji se od jedne HTML (HyperText MarkUp Language) stranice sa JavaScript programskim kodom.

U nastavku stripa, pripadajući dijelovi programskog koda pokazuju kako se ostvaruje interakcija te uvode čitatelja u mogućnost izrade novih dijaloga koji se mogu spremiti u istu tu HTML stranicu. Takva HTML stranica sa novo dodanim dijalozima i informacijama o autorima dijaloga može se poslati na daljnje čitanje i modifikaciju

Početna forma stripa kroz razvoj priče transformira se u formu kritičkog teorijskog eseja o digitalnim medijima i na taj način pokušava predstaviti i razvoj umjetničkih praksi od reprezentativnog, ilustrativnog i literarnog prema teorijskom koje pokušava dosegnuti nikad dosezljivu potpunu autonomiju i autoreferencijalnost samog djela.”

muh4.ccPostoji jedan prostor između znanja i neznanja o nekom polju koji fascinira. Koji još uvijek dopušta fantaziju. Digitalne tehnologije i mreže dopuštaju tom procjepu da se razmaše. Pa da fantaziramo o tome kako efikasno zaraziti druge fantaziranjem. Takva jedna fantazija nas često obuzme u hacklabu u mami . 26.11.2006. sam raspisao jednu od takvih fantazija. .. Ha…


1824. oficir pruske vojske george heinrich rudolf johann von reisswitz, nastavljajući rad svog oca barona von reisswitza, napravio je kriegspiel [1] [2] – ‘ratnu igru’ za trening oficira u ratnim vještinama. prvi set pravila “anleitung zur darstelling militarische manuver mit dem apparat des kriegsspiels” (instructions for the representation of tactical maneuvers under the guise of a wargame) bio je izuzetno kompleksan, pogotovo, za jednoga rodonačelnika žanra.

tih dana u prusiji su rado igrali takve i slične ‘minijaturne ratne igre’ [3] [4]. postavljali bi olovne vojnike i slične minijaturice na stol s kartom i igrali se, well, rata 😉 situacije bi predstavljale stvarne ili izmišljene scene bitaka.

u 60ima i 70ima prošlog stoljeća ‘minijaturne ratne igre’ transformiraju se sve više u ‘igranje prema ulogama’ (što god da je prijevod ‘role playing gamea’) i to tako da se pravila mijenjaju kako bi se i male jedinice uključile u efekt cijelih bitaka i reprezentirajući ih malim figurama. u naraciji i scenariju sve više se koriste fantastični svijetovi poput j.r.talkienovog hobbita i gospodara prstenova.

1969. u fanzinu ‘strategy & tactics’ [5] objavljena je igra ‘chainmail’ [6], koja je poslužila kao inspiracija za kultnu igru ‘dungeons & dragons'[7]. d&d od 1974. do danas zaradila je više od milijardu dolara, igraju ju 20ak milijuna ljudi širom svijeta, a igra je postala metonimija za cijeli žanr ‘role playing’ igara. neke od novosti koje su d&d uveli su izmišljeni lik koji ulazi u niz avantura, bitaka, traženja blaga, a novina su bile i interakcije s drugim izmišljenim likovima koje mu donose ‘iskustvene poene’ (eng. experience points). ‘iskustveni poeni’ donose sve više moći koja se može prakticirati u nastavku igre. d&d je također uvela koncept ‘gospodara zamka’ (eng. dungeon master) koji je narator igre i sudac u interakcijma izmišljenih i ostalih (non-player [8]) likova.

nije dugo trebalo da se avanture presele u hci (human-computer interaction) [9] prostor. već 1976. will crawther napisao je colossal cave adventure [10] u fortranu na pdp-10ki. no ono što drastično mijenja perspektivu je višekorisnički mrežni kontekst. prvi poznati mud (multi-users dungeon/domain/dimension) [11] 1978. napravili su roy trubshaw i richard bartle na essex universitetu. zbog velike popularnosti među dokonim studentima mud su dešifrirali i kao ‘multi-undergrad destroyer’ i ‘multiple undergraduate destroyer’.

mud-ovi kombiniraju tri tipa interakcije:

  • role-playing igre [12] poput d&d [7]
  • ‘hack and slash’ taktike gdje se u borbama mačevima, magijom i sličnim oružjem i moćima izmišljeni lik bori za opstanak i/ili ‘iskustvene poene’ [13]
  • chat ili ugodno tekstualno ćaskanje [14]

razvoj mud-ova širio se u puno smjerova, jedan od njih diktiran je razvojem tehnologije pa su se s vremenom sve više pojavljivali pokušaji u kojima su svjetovi, likovi i njihove akcije prikazivani različitim grafičkim reprezentacijama. danas na vrhu tog smjera stoji ‘world of warcraft’ [15].

drugi smjer razvoja mud-ova bio je veći fokus na socijalnim interakcijama i činjenici da je velik broj ljudi koristio mud-ove prije svega da bi komunicirao s drugim ljudima. ‘life on the screen: identity in the age of the internet’ [16] sherry turkle pozabavila se sa RL (real life u irc [14] slangu) kao samo još jednim tabom/prozorom ljudi koji se igraju većim brojem identiteta na mreži.

1989. tinymud [17] omogućio je igračima kreiranje novih dijelova postojećih izmišljenih svjetova, kao i novih objekata u samim svjetovima. kako je autor tinymuda james aspnes otvorio kod svog softvera pojavila se gomila izvedenih implementacija njegove originalne ideje.

ideju u kojoj igrači mogu kreirati igru pa i svijet u kojem igraju korak dalje od tinymuda je odveo pavel curtis u svom socijalnom eksperimentu lambdaMOO [18] [19]. za razliku od ostalih mud-ova lambdaMOO je puno više virtualni svijet u stalnoj mijeni kojeg u promjene vodi njegova zajednica. zajednica se u jednom trenutku pozabavila čak i ulogom administratora i pravila igre pa su izmislili i implementirali ‘petition/ballot mechanism’ kroz koji se mogu predlagati nova pravila ili mijenjanje starih kao i izbor administrator sa ovlastima koje uz taj status idu.

u svom zenitu lambdaMOO imala je preko 10000 članova sa minimumom od 300 ‘ulogiranih’ članova u svakom trenutku. danas je ostalo oko 3000 registriranih članova sa desetak ‘ulogiranih’ članova u svakom trenutku.

vjerojatno najpoznatiji ” ‘događaj’ ” u lambdaMOO svijetu je opisala julian dibbell u svojoj knjizi ‘my tiny life: crime and passion in a virtual world’ [20], a radi se o silovanju [21] koje spominje i lessig u svom ‘kodu i drugim zakona kiberprostora’ [22].

kao i tinymud i lambdaMOO je otvorio potpuno novi svijet virtalnih interaktivnih svijetova – MOO (MUD object oriented) [23]. MOO donosi objektno orijentiranu paradigmu [24] poznatu iz svijeta programiranja u kreiranje i modificiranje mud-ova. u tu svrhu se koriste ‘domain-specific’ programski jezici [25], a autor lambdaMOO-a pavel curtis zajedno sa stephenom f. whiteom, ciji je alphaMUD prethodio lambdaMOO-u, kreirao je MOO programski jezik [26] [27].

‘yib’s guide to MOOing’ [28] je vjerojatno najkompletniji (396 stranica) i najbolji vodic za upoznavanje i korištenje MOO-a. napisala ga je elizabeth hess – yib koja je od 1994.-1999. imala ulogu čarobnjaka (eng. wizard) na lambdaMOO-u, a danas je čarobnjak na yibMOO-u, babylonu 6 i ruthMOO-u.


MOO je moj prijedlog za oxymoron ‘hakerska akademija/škola’ gdje bi se poigrali konceptima razmjene hakerskih znanja i vještina, fluidnog i kontroverznog identiteta hakera u stalnom bijegu od konačne definicije, potencijala kolektivnog rada u rješavanju takvih problema sa stalnom samorefleksijom na kontekst u kojem se proces događa. MOO bila bi ta forma institucije u kojoj se stvaraju novi hakeri 😉

moguće sobe/otoci/prostori unutar mogle bi biti:

  • muh4 – cjelina projekta gdje se predlaže, mijenja, stvara, transformira, igra sa značenjem muh4 (multi-user hacker’s academy)
  • mud/moo – povijest, koncepti + set pravila i izgled muh4 svijeta (brisanje, dodavanje, reimenovanje soba/otoka/prostora…)
  • programiranje – funkcionalno, objektno orijentirano, domain specific… centralno mjesto hakerskih vještina… (ref. program iz hacklaba: ‘hardcore razmjene četvrtkom’)
  • g33koskop – g33k kultura, tu se recimo gledaju filmovi i g33koskop podcasti, a nakon što kažeš /look_around sistem npr. kaže “it’s dark. you should turn on the light” 😉
  • suvremena umjetnost – ono što bi mogli zvati hakerskom umjetničkom praksom, samorefleksije/tautologije [29], avangardna umjetnost, novomedijska, software art, culture jamming…
  • teorija – gnu filozofija, medijska teorija, socijalna teorija, semiologija… stvari poput stallmanovih eseja, mckenziev warkovog ‘hakerskog manifesta’ i ‘gamer theory’, pekka himanenove’hakerske etike’, friedricha kittlera, floriana cramera…


‘iskustveni poeni’ skupljali bi se kao u klasičnim mud-ovima, a jedan od načina mogao bi biti i traženje odgovora na smicalice/pitalice koje se nalaze u muh4 svijetu.. umjesto diplome mogao bi pokazati učinak u muh4 svijetu 😉

polaznici/korisnici MOO-a nakon početnog postava koji bi mi (wizardi ;)) postavili razvijali bi sami tematske cjeline i moguće smjerove razvoja.. npr. grafička reprezentacija svijeta mogao bi biti jedan od dijelova svijeta gdje se sakupljaju reference i prijedlozi, te gdje se događaju prvi prototipi.. korisnici sudjeluju predlažući, učeći i eventualno pišući kod implementacije…


neke moguće reference:































U dalekoj budućnosti

robnakucabit će baš zabavno vidjeti kako sam mijenjao razne blog platforme. Platforma je jedna jako eksploatirana riječ 🙂

Davnih dana jako sam volio, pa sam isprobavao i nekako mi nikad nije sjeo taj WordPress. Solidan za projekte, ali njegovo ozbiljno sučelje nekako podiže nivo pretenzije za svaki novi post do granica nepisanja. Jebi ga. su sve podredili pisanju mejlova i automatskom procesiranju attachmenta. I to rade izvrsno. Ali nije free software 🙁

Poigrat ću se malo idejom o Posterousu kao agregatoru + novoj blog platformi. Vidjeti otkuda sve mogu automatski slati mejlove pa da se pojavljuju na Posterous serverima. Neka ih oni čuvaju…
Ovaj poprilično glup post pišem prije svega da bih vidio da li i kako Posterous automatski šalje na

Ovaj WordPress blog preselio sam na, a svaki novi post poput ovog automatski pošalje link: i 300 prvih slova objavljenih na Evo i 300 slova: bit će baš zabavno vidjeti kako sam mijenjao razne blog platforme. Platforma je jedna jako eksploatirana riječ  Davnih dana jako sam volio, pa sam isprobavao i nekako mi nikad nije sjeo taj WordPress. Solidan za projekte, ali njegovo ozbiljno sučelje nekak …

Špija protiv špije

Moje prve fascinacije internetom svodile su se na fantaziju o mogućnosti uvida u svaki i najsitniji detalj zamislivog. Vrijeme smrznuto u dokument koji se prikazuje svakoj mogućoj perspektivi, svakom mogućem pogledu. Tako je i moj prvi poziv u suradnički internet projekt 1997. bio mejl svim mojim prijateljima kojima sam predlagao da dijelimo zapise svih internet stranica sa vremenskim pečatima kada smo ih pregledavali, vrijeme koliko smo ih pregledavali i veze između njih ako smo kliknuli na neki od linkova unutar stranice. Zvao sam to, naivno, Huge Sista ili u mom tadašnjem email potpisu: “If there is a Big Brother out there let’s make a Huge Sista.“.

Mene je naravno zanimalo koliko bi se toga moglo iščitati, fantazirati, sanjati iz takvog jednog kolektivnog bućkuriša, a moje drage prijatelje je prepalo da kako sad ja želim gledati u tuđe (njihove) browsere. I kako oni nikad ne bi dali nijednom softveru da se tako igra s njihovom privatnošću.

U to vrijeme svi smo bili na T-Comovim (ili kako se već tada zvao) dial upovima. Ja sam ih upozorio da T-Com zna točno iza kojeg telefonskog broja se krije svaki od njih i kako isti taj T-Com zna i kad i gdje i kojim redoslijedom oni otvaraju svoje internet stranice. Upsss… Sa mnom ne bi recipročno dijelili, ali ih do tad uopće nije zabrinjavalo što se događa već na prvom koraku nakon njihovog modema. Neki su se zabrinuli i pitali me kako bi se to moglo zaobići no nismo se nikada uspjeli vratiti u fantastično putovanje kroz zamrznuto vrijeme.

Danas sam na svom Androidnom mobitelu dopustio Google-u da pokazuje moju trenutnu poziciju na planeti. Prijateljima i/ili svijetu. I reći će ljudi: nemoj budalo! A drugi će: zakaj ne? Uvijek možeš kliknuti na [Turn Off]. Kako ni nakon 13 godina nema naše Huge Sestre, problem, a pogotovo ovaj, nije rješiv gašenjem svijetla ili prekrivanjem očiju dječjom ručicom. Kao i u klasičnom šifriranju, u situaciji u kojoj nije sve šifrirano, informacije postaju zanimljive tek u trenutku skrivanja.

Nadam se da nam u budućnosti neće upravo Google ponuditi robote zavaravače koji će umjesto prekrivanja očiju dječjom ručicom simulirati naše aktivnosti u stvarnom životu. Hodanjem po Google Mapsima, lajkanjem po Facebooku, shareanjem po Google Readeru i možda, zašto ne, odrađivanjem dosadnih uredskih poslova u državnoj upravi. Google će to ponuditi, jer Google zna. I jako im dobro ide. T-Com i dalje nema blage ideje što bi s našim podatcima, no i njima dobro ide, jer  i dalje, kao i 1997., ljudi, kad ih pozivaš, nisu spremni recipročno dijeliti. Jako brinu o svojoj privatnosti.

A oni koji se pretvaraju da su je sačuvali, upravo zbog toga, ne žive.

iz reply_trackera mejlom u je ponudio mogućnost postanja mejlom. W00t!

S vremena na vrijeme uložim dovoljno truda u neke komentare na različitim forumima i blogovima da oni sasvim solidno mogu biti objavljeni na blogu. Copy/paste mi se uvijek činio prevelikom tlakom.

Reply_tracker je kategorija u koju ubacim RSS feedove (kad postoje) threadova diskusije i tako dobijem eventualne nastavke diskusija. Ovo je jedna od takvih diskusija.

Glazba2.0 je blog Zvonimira Dusa, uspješnog glazbenika, koji entuzijastično prihvaća mrežnu komunikacijsku infrastrukturu. To je, nažalost, još uvijek rijetkost unutar glazbene industrije. S vremena na vrijeme komentiram Dusove postove. Volim o tome diskutirati 😉

Sent to you by marcell via Google Reader:

By: marcell mars

via Comments on: Napster ponudio streaming + 5 MP3 downloada za 5$ by marcell mars on 5/20/09

> evo dolazi npr. novi software za iPhone s podrškom za Bluetooth P2P.
> Eto puta za novi internet, ovaj puta pravi, i uistinu demokratičan

peer2peer tehnologije poput torrenta su softverski sloj *iznad* TCP/IP-a (kojeg spominjem). one prije svega adresiraju optimiranje količine protoka informacija u mreži i to tako da logiku preusmjeravanja implementiraju na krajnjim točkama mreže a ne samo po routerima davatelja mrežnih usluga.

peer2peer tehnologije nisu superiorne TCP/IP-u one upravo žive na TCP/IP infrastrukturi. eksploziju prihvaćanja peer2peera su pokrenuli glupani iz filmske i glazbene industrije. to je bio odgovor razvijateljske zajednice na slabu točku koju je imao napster tako što je držao previše stvari na svojim serverima.

provjerio sam priču za iphone i bluetooth p2p jer mi je zvučalo čudno kakve veze ima bluetooth i peer2peer, a pri tom još i apple koji je najinteligentniji igrač doktrine mobilnih telekomunikacija ;) i kao što sam i očekivao to je samo marketinški buzzword trik gdje na kraju jedino što će se moć je spajati *samo* iphone da bi se igrale igre…

ono što je bitno veći pomak u optimiziranju mrežnog prometa je nešto što se zove mesh networking ili dinamično prilagođavanje i modificiranje *topologije* mreže… podršu za mesh networking ima recimo olpc…

no ono što se meni čini je da postoji velika opasnost da će prodaja buzzworda od strane applea i mobilnih telekomunikacija uspostaviti bitno zatvoreniju mrežu od ove koju imamo danas a kamoli mesh mreže…

možda i neće.. možda je trenutna masa ljudi koji mrežno komuniciraju dovoljno velika da nezaustavljivo ide u smjeru maksimalne optimizacije mrežnih potencijala.. možda.. u međuvremenu ja serem protiv mobitela, applea i mobilnih operatera ;)

> jer ovaj to nije obzirom da u osnovnoj ideji zamišljen kao mreža jakih
> servera što implicira ustanove ili tvrtke, a čim su tu ustanove i tvrtke, eto
> i društvenih nejednakosti.

ne bih se složio s ocjenom današnjeg interneta. arhitektura TCP/IP mreža *ne* implicira mrežu jakih servera ustanova ili tvrtki.. upravo suprotno.. to dokazuje i kreativni sloj iznad njega gdje se recimo pojavi torrent… količina servera velikih tvrtki i ustanova je posljedica tokova financijskih investicija, a ne mogućnosti koja proizlazi iz mrežne arhitekture…

društvene nejednakosti nisu posljedica arhitekture TCP/IP mreža. društvene nejednakosti prate arhitekturu odnosa moći (izvana) i na arhitekturi (TCP/IP) koja te odnose može promijeniti.

društvene nejednakosti su prije svega domena politike. lessig govori o četiri dinamike koje u tom smislu određuju nejednakosti na internetu: arhitektura mreže (softverski kod), tržište, zakonska regulativa i socijalne norme… socijalne norme i arhitektura mrežepokazuju da je društvo *na* internetu bitno dalje od društva *van* interneta… to ne znači da bi čak i takvo društvo na internetu bilo dovoljno dobro ;)

may the source be with you :P

Things you can do from here:

Nakon najave…

Marcell Mars's Facebook profile

U mojoj najbližoj okolini Facebook definitivno ne donosi dodatne karmičke bodove. Neki ga ne vole jer misle da je to crna rupa što guta dragocijeno vrijeme (?!?), neki ga ne vole jer ga kurvini pohlepni sinovi drže zatvorenim, neki ga ne vole jer malo toga vole. Rijetki ga vole, a kad ga vole karmička konstelacija im neda da se hvale uokolo s tim.

Takav Facebook je meni okupio 318 friends (ne znam da li gluplje izgleda friends ili prijatelja/ica), od toga na listi maternji 243 friends, a na listi english 49. Zbog ograničenja od maksimalnih 19 ljudi kojima se može odjednom poslati mejl, osim te dvije grupe pokliktavao sam predugo vremena grupe maternji001maternji014 i english001english003.

Mojih 318 friends su se pokazali izuzetno nonFacebooklike, jer su mi u više od godinu dana ponudili svega 375 requestova na koje nisam odgovorio. Prednjači 63 group invitations, politički korektnih 20 cause invitations i 57 friends for sale invitations. Samo jedan your sexual fantasy? invitations vjerojatno objašnjava tko je u stvari dosadnjaković i nonFacebooklike akter u cijeloj priči.

Kakav god bio, Facebook je uspio okupiti toliki broj ljudi kojima gravitiram i koji gravitiraju meni da ne mogu zamisliti bolji medij za diseminaciju informacija. Zvanje telefonom/slanje sms-ova je naporno, skupo i trenutno u rukama i moći najgorih industrija koje si mogu zamisliti. Plasiranje informacija u massmedije je naporno, irelevantno, marginalno i traži nivo reinterpretacije i posredovanja koji nema gotovo nikakvog smisla. (A moj prag tolerancije za besmislene akcije je popriličan.). Web portali? Moj blog? Blogovi prijatelja? Hahaha… Jednako mogu bacati letke iznad Sljemena. RSS-ovi? Načekat ćemo se barem još nekoliko godina dok ljudi shvate da je RSS pretplata najbolja stvar koja se mogla dogoditi komunikaciji od prvih prstića u genitalnoj zoni. Dotad…. Facebook.

Facebook omogućava da u kolektivnom poremećaju pažnje neka informacija ipak zaokupi ciljnu skupinu duže od preleta očima preko ekrana. Ponekad se ljudi čak i prijave u grupe za pomoć gladnima u svijetu. Jebena stvar. Definitivno najbizarnija aktivnost koja se događa na Facebooku. Postoje ljudi koji se bune protiv zombifikacije Facebooka i zalažu za cause invitations – aktivizam. Dno dna.

Najavio sam “Nakon najave”, radionice “Programiranje za neprogramere” i “Semantički web u praksi” i sviranje i pjevanje Nenad Romic za Novyi Byte. Pokušao sam imati na umu 243 različita Attention Deficit Disordera dok sam pisao taj mejl i preskakao iz zabave u očaj u najmanje 140BPM-a. Nakon najava “Nakon najave” vidjet ću rezultate, a evo kako je izgledala najava “Nakon najave” (ovolika uživancija igranja s rječima sigurno ima svoju dijagnozu.. kao da takva stvar samo onome tko čita može pasti na pamet.. cccc…):

tko bi samnom?

imam skoro za svakoga ponešto. iako je neki broj već odustao… sretan put…

sviram, pjevam, držim radionice, privlačim na opuštene družijance… bon voyage…

da bi bili u toku s onim što vas zanima kliknut ćete par klikova i parkirati lijene guzice u grupice.

___grupica radionica “progamiranje za neprogramere” i “semantički web u praksi”. korisne i zabavne radionice + opušteni družijanci kliknuti na:

___grupica oduvijek sam htio doći ali stalno zaboravim da je g33koskop utorkom:

__grupica nenad romic za novyi byte svira i pjeva:

huh… dobro došli…

baš je dugačka ova najava…

ukratko 😛 :
* četvrtkom i petkom u mami od 10:00 do 12:30 ujutro vodit ću naizmjence (prema prethodnoj najavi i dogovoru) radionice “programiranje za neprogramere” i (sad već legendarna i megapopularna)
“semantički web u praksi”  * četvrtkom u mami u 19:00 “nakon najave” okupljat ćemo se i čavrljati o semantičkom webu, odgađanju, optimiziranju, tagiranju, zbližavanju, distanciranju, nastavljanju nizova u poznatim kvizovima….
* utorkom u mami u 19:00 već ohoho godina i dalje g33koskop istraživanje “the scope of the geek”. zabavno i opsesivno. čudom nekim dosad nitko nije bio pojeden. a ni pojeben.
* nenad romic za novyi byte svira i pjeva već više od godinu dana i ljudi ga vole i slušaju na: , a 20ak ljudi tzv. fanova ga ignorira kad dijeli jedinu majicu na: … “nitko mi ne veruje da je to nlo zato ja pevam sam” ….
* i dalje moj životni poj napaja na:


jedno veliko javljanje za sve, a oni koji žele više kao što najavih klik i parking lijene guzice u grupice pa se bez vezanja polijeće jer glupo je ne završiti nekom pjesničkom figurom…


Kreš kurs_001

broken monitorNebojša Milikić, moj dragi prijatelj i umjetnik kojeg jako cjenim, dogovarali smo se neko vrijeme oko višednevnog družijanca u kojem bi ga ja pokušao naučiti “kompjuterima”. To naravno ni nakon nekoliko pokušaja uglavljivanja u kalendare nije uspjelo. “Uglavljivanje u kalendar” je jedna opasna neman koja će, gdje to još nije, razjebati svijet. Pa smo krenuli mejlom. Zašto ne?

Moje prvo pitanje je bilo: “Što je display?”

> display (eng.) – ova igra, ova prica

ova je falsifikacija toliko milikićevska da bih ti ja, ljubitelj falsifikacija svih vrsta, dao da kreiraš novi oxfordski rječnik…

> Display je izlog, mesto gde se log(iz)ujes na/u neki sadrzaj koji bez tog log-iza nije
> dostupan poimanju, dakle on je trenutno iza logike. Preko diaplay-a, preko te price, ti se
> log-inujes, ukljucujes u poimanje dat(n)og sadrzaja

jedna od prvih stvari koje mislim da bi ljudi trebali znati kad krenu u upoznavanje s interakcijom čovjek – računalo je: razlikovanje podatka i njegove reprezentacije…

podatak se u pravilu nalazi na nekom računalu (najčešće na tvrdom disku tj. file systemu, pa onda u radnoj memoriji), a krajnji korisnik ga konzumira/čita u nekoj od njegovih mogućih reprezentacija….

display je toliko dominantna reprezentacija podataka da korisnici često ne zamjećuju da išta iza njega (a i ispred) postoji.. u tvom opisu takvo se poimanje može “vidjeti” u dijelu u kojem kažeš “mesto gde se log(iz)ujes na neki sadržaj…”… većina ljudi kad su ljuti na računalo pucaju u display.. a računalo se na to samo nasmije i nastavi se glupirati (ispod stola)…

zamisli kako slijepi koriste računala… prethodna rečenica nije ona vrsta stilskog predaha nakon kojeg brzo prelaziš na slijedeću… zamisli kako slijepi koriste računala…

slijepi ne moraju imati display… oni ga ne gledaju.. no da bi danas slijepa osoba koristila računalo ona ipak mora imati display jer se njih nisu sjetili programeri kad su razdvajali podatke od reprezentacije… u slučajevima u kojima su ih se inžinjeri sjetili pa je moguće tako razdvajati podatke od reprezentacije gotovo u pravilu oni koji pripremaju sadržaj/podatke ne znaju kako svoje podatke pripremiti tako da oni budi dustupni i slijepima…

slijepi koriste aplikacije koje čitaju naglas podatke koje neslijepi čitaju (“u sebi”) a koji su prikazani na displayu… podatke koje oni čuju mi vidimo… display je toliko dominantna forma reprezentacije da gotovo sve aplikacije svoje podatke prikazuju isključivo na displayu.. pa čak i one (aplikacije) koje prikazuju samo tekstualne podatke…

iz tog razloga slijepi koriste aplikacije koje ne čitaju (naglas) direktno podatke sa hard diska (tj. file systema) nego su to aplikacije koje koriste razne tehnike procesiranja i trikove kako podatke već reprezentirane na displayu “pokupiti” sa displaya pa ih onda pročitati naglas onima koji ih ne vide…

kada bi svaka aplikacija koju pokrećemo imala isprogramiran trenutak u kojem bira kako će podatak “biti prikazan” slijepima bi gomila stvari bila dostupnija… kad bi taj izbor i trenutak bili dostupni drugim programerima (kao u slučaju slobodnog softvera) oko tog trenutka mogli bi graditi potpuno novi svijet.. reprezentacija podataka na displayu bi bila samo jedna od mogućih (i tržišno najisplativijih)..

netko bi možda nekad napravio reprezentaciju podataka u mirisnom sučelju (eng. interface).. zamisli jedan spori sistem u kojem se mirs ruže izmjenjuje sa mirisom đumbira, gdje miris vanilije kaže da jedan miris prestaje, a drugi se pokreće, a čije izmjene prate kod morzeove abecede… pa kad dobiješ miris ruže tri puta zaredom (njih presjeca miris vanilije), a nakon tri ruže omirišiš tri slota  đumbira znat ćeš da ti je netko poslao SOS poruku…

moguće je zamisliti isti takav sistem koji dodiruje tvoje prste, u takvom scenariju bi sistem kodiranja imao umjesto dva moguća slučaja sa jasnom granicom između njih (kao u slučaju morzeove abecede) deset mogućih slučajeva.. dodir je brži od mirisa i deset je “brže” od dva pa bi taj sistem bio i bitno brži u dekodiranju nego ovaj s mirisima…

takve sisteme moguće je napraviti i u postojećim operativnim sistemima koje danas koristimo.. no to je teško, sporo i skupo kad sistem kojim se baviš nije konzistentan i kad je prepun iznimaka gdje za svaku moraš raditi poseban slučaj…

sistem mogu napraviti konzistentnijim i strukturiranijim pozadinski algoritmi (to je preferirano rješenje inžinjera) ili korisnici koji preuzmu ulogu dodatnog procesiranja u svoje “ruke”… da bi to napravili korisnici potrebno im je za početak naučiti razliku između podataka i reprezentacije.. ako ništa drugo da znaju gdje treba pucati kad se naljute…

nadam se da ti je ovo dovoljno dobar uvod u pokušaju hrvanja sa raznim drugim defnicijama reprezentacije i displaya.. pokušaj s ova dva linka:

rado ću ti odgovoriti na svako pitanje koje se odnosi na ovaj mail o displayu i reprezentaciji…

ako ti se čini da trebamo krenuti dalje moje pitanje bi bilo:
* što je za tebe podatak?