Vratija se barba u Ameriku!

usa flag

On Tue, Dec 18, 2007 at 09:09:07PM +0000, jelena vesic wrote:
*You mentioned a possibility of publishing under the ‘fuck off’ or ‘suck my dick’ licenses. How do you see the difference between CC and ‘fuck off’ licensing on the practical level?*

Do sadržaja koji kritična masa korisnika želi korisnici će sigurno doći i taj sadržaj će biti razmjenjivan mrežom. Ti su korisnici prema današnjoj zakonskoj regulaciji kriminalci, a korisnike poprilično zabole dupe za to.

Neki broj proizvođača/ponuđača digitalnih podataka je zainteresiran za to da se za njihove podatke zainteresira kritična masa korisnika. Kada su njihovi podaci prepoznati oni očekuju materijalnu satisfakciju ili pažnju/slavu. Jedan od načina je da njihovi podaci budu prepoznati kao korisni za daljnju hibridizaciju/modifikaciju.

Neki proizvođači/producenti žele biti sigurni da neće biti tretirani kao kriminalci ako modificiraju/prikazuju tuđe već postojeće sadržaje. To mogu dobiti tako da im to odobre autori (u pisanoj formi) ili tako da mogu isčitati iz licence svoja prava oko daljnjeg prikazivanja i modificiranja. Kontaktiranje autora i dobivanje pismene dozvole je skupo i pain in the ass. Neke proizvođače/producente zabole dupe za dozvole.

Ako netko objavi rad pod licencom u kojoj ne piše ništa više od ‘fuck off copyright‘ postojat će neki broj ljudi koji će biti dovoljno ravnodušni da modificiraju i prikažu takvo djelo bez straha da će ih autor tužiti oko zloupotrebe rada. Ti ljudi su oni koje boli dupe za bilo koju licencu, njima ‘fuck off‘ ne čini apsolutno nikakvu razliku. Također postoji manji broj onih koji će shvatiti poruku “fuck off copyright“. No da bi takva poruka funkcionirala potreban je određeni stupanj povjerenja u autora rada (da te neće tužiti) i vjerojatno neki nivo (svjetonazorskog i/ili ideološkog) identificiranja sa upravo takvom porukom. Za bilo koji drugi slučaj takav tip licenciranja neće funkcionirati.

Takav pristup, na primjer, ne bi funkcionirao za projekte poput Wikipedije, znanstvene publikacije unutar akademskog sistema ili projekte koji bi htjeli da ih BBC, Wikipedija ili neki drugi važan projekt arhiviranja lako uvrsti u svoju arhivu.

Van prostora koji je omeđen radarom tržišta svašta je moguće. Unutar kruga relevantnih tržišnih vrijednosti za nekoga tko tek dolazi gotovo ništa nije moguće. Ipak, postoji nevelik broj ljudi koji misle da su Creative Commons licence i reforma režima intelektualnog vlasništva put ka zadovoljstvu svih uključenih u kompleksnu razmjenu digitalnih dobara. Njih svakako treba podržati jer je suočavanje s realnošću gruba igra koja treba posrednike. Za ostale PirateBay se čini kao zabavnija prečica ka Utopiji.

*What do you say when people ask how can the authors survive with the free licensing?* [pls ponovi onu smesnu paralelu sa hlebom u pekari i mp3-com na netu … mozes i da kazes nesto o egoboo kao primeru]

Ja kažem: ne znam. Nisam siguran ni da želim odgovarati na takvo pitanje ako je ono prvo koje se postavlja. Tada ih rado uputim na skupe poslovne edukacije. Ako još pritom imaju i iz njihove perspektive vrlo ‘tricky‘ pitanje poput: “…a kad uđeš u pekaru da li isto uzmeš kruh i ništa ne platiš…” Onda najčešće kažem da je jedina sličnost s pekarom to da je došlo vrijeme da je tržišna pozicija umjetnika postala nestabilna baš kao i tržišna pozicija pekara ili osobe koja stoji iza pulta i prodaje taj kruh. Taj problem se ne rješava zakonom o intelektualnom vlasništvu. Dva su smjera reakcija koje se time relevantno bave: politički aktivizam i novi poslovni modeli. Da, današnji svijet je prepun kontradikcija.

Kad nekom uzmeš kruh on ga više nema, kad nekom uzmeš ideju on je i dalje ima. Uzeti, imati, nemati i slični glagoli su naravno potpuno neprimjereni za svijet ideja, ali ljudi imaju tendenciju u novim poljima koristiti stare mape i to je sasvim legitiman način otkrivanja. Problem je kada se sa tim starim mapama krene u konstituciju novog polja.

Što se tiče autora u svijetu licenciranja slobode (sic!), na primjer, u polju glazbe su stvari nikad bolje: napraviš hit, sviraš i eto para. Problem je da mnogi zaboravljaju da je svirati legitiman rad, vrijeme i trud za koji je moguće dobiti neku materijalnu satisfakciju. U drugim poljima glazbe gdje žive svirke ne igraju baš neku ulogu treba aktivnost hibridizirati, transformirati i objediniti s nekim drugim poljem za koje postoji uspješniji poslovni model. Sličnu stvar bi preporučio i za druga polja. Pažnju skupite besplatnim digitalnim podacima i onda to naplatite u polju u kojem taj kredibilitet možete naplatiti. Ako vam se čini da je u vašem polju nemoguće ostvariti svoj interes, okanite se ćorava posla, to je onda *za vas* loš posao. Represivna zakonska regulativa vam neće pomoći.

Dobar izvor informacija za nove prilike je:
http://newmusicideas.com/
http://newmusicstrategies.com/
http://www.futureofthebook.org/
Krenuti dalje je samo par klikova daleko.

U Hrvatskoj postoji i problem da je tržište samo po sebi malo, a povrh toga da je infrastruktura za žive svirke potpuno zakržljala, neadekvatna (isključivo disko klubovi) i/ili vođena od strane najmrklijih primitivaca i mafijaša. No rješenje takve situacije ponovno ima najmanje veze sa zakonskom regulacijom intelektualnog vlasništva.

You stated that all we live in America today. How is it possible?* [ona tvoja prica o tome da svi zivimo na internetu i samin tim se pridrzavamo odredjenih regulativa… i o tome da smo sa te pozicije svi mi kriminalci … pls pomeni babu i mp3-ce]

Procesi apstrahiranja i digitalizacije Svega pretvorili su i globalizaciju u vrlo zanimljiv bućkuriš. Globalna harmonizacija zakonske regulative o intelektualnom vlasništvu ne bi smjela ići i bez izlazaka na globalne demokratske izbore. Ja želim glasati u Americi protiv političkih snaga koje služe filmskoj, glazbenoj i industriji zabave, jer na kraju oni kucaju i na moja vrata, a nema apsolutno nikakve vajde glasati za ispostave ispostava američke vanjske politike.

Gomila ljudi koji provode većinu vremena i energije u komunikaciji na internetu bolje su upoznati sa političkom situacijom u SAD-u nego s onim sto im se događa u lokalnom kontekstu. Vrlo često, jer lokalni kontekst zaostaje barem jedno desetljeće u komunikacijskoj infrastrukturi. Tako da je lakše misliti i mijenjati lokalno djelujući globalno. To što je ranije bila specifičnost provincije (“probiti se vani da bi te priznali u tvome selu…”) danas postaje pravilo koje moramo implementirati i u globalne demokratske procese. Problem s Evropskom unijom nije da je ona predaleka politička instanca nego to što je preblizu.

Zbog Interneta ja (kao i većina ljudi koje znam) sam još uvijek više Amerikanac nego Evropljanin. Kako je to moguće? Amerikanac se postaje bivajući ‘korisnikom’ u sintagmi ‘korisničko sučelje’.

One thought on “Vratija se barba u Ameriku!

  1. Pingback: Gesti_kuliranje « ki.ber.kom.uni.st

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *

*

code