Author Archives: marcell

Visualizar’11: Selected projects and Papers – Medialab-Prado Madrid

by

List of papers and abstracts of selected prosals to be collaboratively developed during the Visualizar’11: Understanding infraestructures that take places in June 14 – July 1, 2011 via medialab-prado.es

“Rulling Class Studies

de Marcell Mars

Rulling Class Studies (RCS) is a research project which aim is to produce critical theoretical instruments to measure the political, ethical and professional accountability of Google, Facebook, Amazon and eBay (GFAeB) to their proclaimed missions, advertised practices and to a world where their monopolies are taking root.

The first case study is production of the map of Google’s technical infrastructure, analysis of its design, categorized by rules how Google governs users’ and developers’ access to their data, services and development platforms. The map covers the whole spectrum from trade secrets (e.g. distributed fs), commercial services (e.g. gdocs), nontransparent FLOSS development (Android) to open process of FLOSS (e.g. Chromium). “

Wikirati.exyu

by
Wikirati.exyu

Izašao je tekst “Hrvatski WIkiLeaks okupirala desnica“. Tim povodom su mi postavili neki broj pitanja. Tekst je bio prekratak za sve moje izjave, pa u još jednom primjeru dobre medijske prakse objavljujem odgovore na svom blogu:

 

 

“P) Na koji način je sve Wikileaks povezan s pitanjem autorskih prava, creative commons pokretom i dijeljenjem informacija?

 

O) Wikileaks nema previše veze s pitanjem autorskih prava i strogogrežima intelektualnog vlasništva.

 

Wikileaks se prije svega bavi otkrivanjem dokumenata o kriminalnim idrugim nedopustivim radnjama državnih i vojnih aparata, kao i korporativnog sektora. Julian Assange vjeruje da su kroz povijest vlade i korporacije razvile zavjereničke strategije kako bi kontrolirale i eksploatirale svijet. Također vjeruje da će razotkrivanjem njihovih zavjera sistem biti prisiljen na pozitivne promjene ili u najmanju ruku da će izazvati krize koju će nezavjerenici iskoristiti pokretanje pozitivnih promjena.

 

Vjerovanje o konzekventnosti razotkrivanja zavjera je prisutno u hakerskim krugovima, prije svega u krugovima koji se bave sigurnošću,već nekoliko desetljeća. Hakerska zajednica je kroz svoju praksu anticipirala i problem režima intelektualnog vlasništva, prije svega pokretom slobodnog softvera otvorenog koda kojeg je pokrenuo 1984. Richard Stallman. Otvaranje softverskog koda je preduvjet široke participacije u tehnološkom razvoju, a koncept wiki softvera – potpuno otvorenog kolaborativnog procesa generiranja sadržaja na internetu -razvio je 1994. u ranim danima Interneta Ward Cunningham. Wikipedia je 10ak godina kasnije pokazala kako filozofija uključivanja i suradnje zajedno s uspješnom tehničkom implementacijom može iznjedriti projekt na koji će čovječanstvo biti ponosno stoljećima u budućnosti.

 

Vizionarski pokret slobodnog softvera uspio je u praksi ostvaritine vjerojatno moćnu tehnnološko komunikacijsku infrastrukturu (GNU/Linux operativni sistem, Apache web server, Sendmail, Mozilla webbrowser…) te nije čudno da je inspirirao mnoge i oživio optimizam koje su gajili mnogi avangardni umjetnički i politički pokreti. Creative Commons (zajedno s inicijativama poput Science Commons, OpenAccess i drugima) najvidljiviji je pokušaj primjene ideja i implementacija slobodnog softvera u kulturi i znanosti.

 

U tom smislu Wikileaks, Creative Commons, Wikipedija i pokret slobodnog softvera otvorenog koda imaju svoje zajedničko uporište u hakerskoj kulturi i mnogi ljudi/hakeri se identificiraju sa svim ovim projektima. No, kako je hakerska scena izuzetno živa u diferenciranju mogu zamisliti mnoge hakere koji se ne bi složili s ovom mojom tvrdnjom 🙂 Tim bolje za hakerski pokret!

 

P) Kako komentiraš činjenicu da je Rusija dobila svoju inačicu Wikileaksa, te da je Wikileaks zapravo dobio svoje izdanja u Hrvatskoj, Crnoj Gori i Srbiji. Misliš li da bi se mogli pojaviti i “zviždači” u našoj državi? Imamo li ikakvu scenu za to?

 

O) Wikileaks je uspio privući toliku planetarnu medijsku pozornost da nečudi pojavljivanje raznoraznih inačica Wikileaksa širom svijeta.

 

Ljudi koji se u Hrvatskoj bave sigurnošću, najčešće bez ikakvog interesa za računalnu sigurnost, su većinom pomahnitali desničarski paranoici koji s potpuno kontroliranim medijima stvaraju perverzne neprincipjelne koalicije bazirane na manipulacijima oko objava raznoraznih dokumenata koje onda rezultiraju skandalima koji pakrijetko dolaze na dnevni red pravne države. Ne očekujem da će se išta promjeniti po tom pitanju. Wikileaks.hr samo pokazuje razin uperverzije u prijevodu Wikileaks fenomena u lokalni kontekst.

 

Teško mi je zamisliti grupu ljudi koji ne bi bili pripadnici tzv.hrvatskog obavještajnog podzemlja, koji bi bili spremni pridržavati se vrlo zahtjevnog sigurnosnog protokola, a koji bi onda i zadobili povjerenje ljudi u Hrvatskoj koji bi proslijedili dokumente koji ne bi bili korišteni isključivo u poluprivatne lokalne intrige.

 

P) Upoznat si s radom piratskih partija, u Srbiji je nedavno osnovana Piratska stranka Srbije. Da li smatraš da bi u Hrvatskoj trebala zaživjeti na političkoj sceni isto jedna takva stranka?

 

O) Ne vjerujem da je moguće u Hrvatskoj (ili Srbiji) izgraditi ozbiljnu političku platformu na ideji Piratske partije. U Švedskoj i Njemačkoj su osnivanju i radu Piratske partije prethodile vrlo ozbiljne i vidljive javne diskusije o restriktivnom režimu intelektualnog vlasništva, privatnosti i sigurnosti na Internetu. U Švedskoj su diskusije i artikulaciju proizveli Piratbyrån i The Pirate Bay, a u Njemačkoj slavni Chaos Computer Club, hakerska organizacija osnovana još davne 1981.

 

Temama i problemima koje proizlaze iz komunikacijskih tehnologija u Hrvatskoj se ne bavi nijedna utjecajna politička stranka, a relevantne aktivističke inicijative poput Prava na grad, Slobodnog filozofskog ili ekoloških udruga nemaju nijednu od tih tema na svom radaru. Kak osmo došli u tu situaciju je vrlo kompleksan problem i jedino što u ovom času želim ustvrditi je da to nije problem i nedostatak medijskog osviještavanja, marketinga, PR-a ili što su već najčešće paušalne kritike dežurnih kritičara svake inicijative koja ne uspije, a teško da je imala ikakve šanse da uspije u bilo kojem trenutku svog postojanja.

 

Ljudima koji se u nekom času ipak pozabave problemima restriktivnog režima intelektualnog vlasništva, slobodama na internetu ili najširoj primjeni slobodnog softvera  nevjerojatno je da ostatak svijeta to neprepoznaje i ne čini ništa u tom smjeru. To izaziva kratke bljeskove entuzijazma koji najčešće vrlo brzo splasnu nakon što se suoče sproblemima iznošenja bilo kojeg problema u društvu s marginalne pozicije. Nažalost to je pozicija i sudbina Piratskih partija na prostoru bivše Jugoslavije.

P) Kao pripadnik hakerske subkulture čime se naša scena trenutno najviše bavi?

 

O) Hakerska subkultura, priuštit ću si gušt reprezentacije, se u Hrvatskoj ne bavi ničim holivudski spektakularnim. Redovito se okuplja (sporim trendom okrupnjavanja), razmjenjuje hakerska znanja ivještine. Solidarizira se s neznalicama tako što im rado instalira, popravlja pizdarije na GNU/Linuxu operativnom sistemu i uči neznalice kako da se osamostale u prakticiranju slobodnih tehnologija. Učimo,učimo i samo učimo!”

Let’s share books

by

boats

IN THE BEGINNING WAS THE COMMAND LINE

The easiest way to share book (and still have it for yourself ;)) with your friend is to send it as a file (usually .pdf) by email. That could be a result of a spontaneous recommendation or follow up from some coffee. As said: that’s easy.

 

The easiest way to share a list of books you have is to make a text file with list of filenames of your collection. The useful list of filenames will have consistent way of describing what’s inside the file. I do that like this:
TitleOfTheBook__FirstLastNameOfAuthor.pdf ,
if there are more authors i do:
TitleOfTheBook__FirstLastNameOfAuthor+FirstLastNameOfAuthor.pdf
and few other conventions (“ed” before the name for edited etc.).

The easiest wat to make a text file with list of filenames from some directory is to use CLI (command line interface) usually using some terminal emulator application. On GNU/Linux that’s usually xterm, on OS-X Terminal.app and on Windows command prompt. Usually green or white text on black background. Many people see that black background as the line they don’t want to cross. Pity. It’s no more difficult then to type few words into Google search.

This is how you can make it:

  1. open terminal application
  2. go to directory with file
    run:

    cd /path/to/directory

    or type ‘cd ‘ and then drag&drop path from some file browser (usually in the Title bar) into the terminal

  3. run: 
    ls > myListOfFiles.txt

    or on windows instead of ‘ls” use ‘dir’

The file myListOfFiles.txt will appear in the same directory from where you started the command. That’s the file you can share (send by email or publish on the net). Then people can see and search for particular books and then ask you to send them the file 😉

If you are connected in LAN (Local Area Network) with your peers then the easy way to share files is through shared resources usually file server. If that’s the case keep your myListOfFiles.txt on file server and keep it updated 🙂
The improvement which one could expect is the way how the myListOfFiles.txt will be updated. The good way is to have the place where file will sit and where you can expect the latest version. More about that – later ;)Easy. It should work for most of the people and most of the situations.

WEAVING THE WEB

There are two problems the above approach doesn’t address:

  • the unique reference to the book: the reason why librarians invented ISBN and why we have unique email addresses when sending mails 🙂
  • access to the books and related problem to that: storage.

Even if you do very consistent way of naming your files you still can’t solve the problem of names (e.g. three vs 3), editions and many other meta information which are important to describe the particular book. The step further would be to move from text file into database which will take care of meta information about the book: Title, Author(s), ISBN, Cover image, Publisher, Date/Year of pub…

There are number of services which can help and automatize that process: openlibrary.org, isbndb.com, librarything.com, goodreads.com, worldcat.org, books.google.com or amazon. The great news is that some great people did tools which can help in searching, collecting, processing and making databases for your book collection. Namely: Calibre by Kovid Goyal. Calibre: free as in free speech! Fuck yeah Calibre!

Calibre is much more than just helping you to easily and quickly make a database for your book collection. Fuck yeah Calibre! It allows you to export the collection for import to the other online book (social networking) services (e.g. librarything.com orgoodreads.com) or excellent reference management software Zotero. Calibre converts e-books from huge number of formats to to a huge number of formats which is of greatest help if you have any e-reader or tablet/*pad device. But, Calibre also does much more and more about that – later 😉

Here is the screenshot from my collection of books where you can see well structured database/collection, fancy bookshelf interface with covers + a lot of meta information like reviews, summaries etc. which Calibre semi-automatically collected from various online services:

20818587-calibre

There are at least three other solutions to easily maintain your book collection: online social networking services: librarything.com or goodreads.com and reference management software Zotero. Although the best way to maintain some reference collection is to use just one and never more than one solution, still, my advice is to start with Calibre and then export your book collection to one or more other solutions. The main reason is that Calibre can manipulate files from your hard disk so you can select part of your library convert it, save it to disk, send it to e-reader devices and share with the others. Zotero comes close to that but not close enough 😉

HERE COMES EVERYBODY

If you are connected in LAN (Local Area Network) with your peers Calibre (again!) can be great solution for sharing the books. In Calibre’s toolbar you just need to click onConnect/share > Start content server and everyone in your LAN can type this in their browser’s address bar:

http://yourIPaddress:8080

That will start web server on your own computer which your peers can access and browse, search and download the books:

20818593-calibre-webserver

If you don’t know what’s the LAN IP addres of your computer check this pages: OSX,Windows. In GNU/Linux terminal just type: ‘/sbin/ifconfig’ and look for line ‘inet addr’ after ethX (for cable) or wlanX (for wifi).

If you want to offer access to your Calibre’s library over Internet (outside of your LAN) you could use dynamic DNS but this is a little bit out of scope for this post. Also, you should know that with dynamic DNS you are serving your library as long as your computer running Calibre is online.

This solution is quite efficient for communication in between individuals: one to one.

REWIRING THE WORLD

There are two basic approaches in sharing with the others:

  • social networking style (friends + people who shares the same interests)
  • being member of particular group of researchers (either working together on the collaborative research or just being the member of the same research department)

In the field of social networking around the love and passion for collecting, reading, reviewing, discussing books there are two major players: LibraryThing and goodreads.

LibraryThing is focused on providing the best cataloging experience. I really like the user interface and the easiness of adding, maintaining and exploring the collective database users did on LibraryThing. There is just one (annoying) limit: you can have just 200 hundred books for free. Still, many will happily support LibraryThing because of their commitment and excellence. Annual (typical) fee is around $15 and (typical) lifetime fee is $25. If you are cheap they offer you also to pay a little bit less 🙂

The easiest way to get your whole library from Calibre to LibraryThing is to export/generate Calibre’s catalog in BibTex format and then just import it to LibraryThing. In Calibre toolbar click on Convert books > Create a catalog of the books in your calibre library and choose BIB catalog format. Save the file on your hard disk and then go to http://www.librarything.com/import and upload the file. Voila!

goodreads has simper user interface and they focus more on Facebook-style of social networking. goodreads is the most popular book cataloging web service. You can have unlimited number of books in your goodreads‘s library because it is supported by ads. If they offered importing option for the groups I would recommend it for use in research groups scenario.

The easiest wat to get your whole library from Calibre to LibraryThing is to export/generate Calibre’s catalog in CVS format but you should check in CSV/XML Options just isbn field. That will do the job 🙂 The same like LibraryThing you just upload your .cvs file at http://www.goodreads.com/review/import. Voila!

My libraries are at:
http://www.librarything.com/catalog/marcell
http://www.goodreads.com/review/list/3344129-marcell-mars?shelf=%23ALL%23

SEE IT. SAVE IT. SORT IT. SEARCH IT. CITE IT. SHARE IT.

The research scenario (both group and individual) brings few more things to the whole story. The big part of every research is to manage bibliographies and references related to the research topics. Zotero, one more great ‘free as in free speech‘ software, is great solution for sharing libraries inside of the group of researches but, even more important, excellent tool for collecting, managing, searching, sorting and citing. Fuck yeah Zotero!

Zotero “lives right where you do your work – in the web browser itself”. It is add on/extension for the Firefox and ” detects when a book, article, or other resource is being viewed and with a mouse click finds and saves the full reference information to a local file“. The stored references are easily, through one or few mouse clicks, exported into citations and bibliographies (with templates of all major styles).

Zotero offers synchronization of the reference collection with it’s servers so it can be shared in between different computers for individuals but also in between groups of researchers. It gives you a 100 MB of storage for free.

The easiest way to get your whole library from Calibre to Zotero is to export/generate Calibre’s catalog in BibTex format and then just import it to Zotero. In Calibre toolbar click on Convert books > Create a catalog of the books in your calibre library and choose BIB catalog format. Save the file on your hard disk and then go to Zotero’s toolbar click on Actions > Import and choose the file from the hard disk. Voila!

Unfortunately, at the moment Zotero doesn’t recognize File path from Calibre’s BibTex file so I Add attachment > Attach link to file… manually.  That will probably change some time in the future.

To create a group go to Zotero’s toolbar and click on New group… The new group will appear in Zotero’s side bar and you can start drag&drop your references from My Library into the Group library.

This is how it looks in Firefox:

20818601-zotero

FINAL TIPS & TRICKS

After investing a lot of time and effort into your library and reference catalog you don’t want to lose it. You want to do backup (plan) 😉

For my storage and backup I use “the cloud“:

  • Ubuntu One for the Calibre directory with all of my digital books. Ubuntu One offers 2 GB for free.
  • free Dropbox account for Zotero files so that I can use Zotero’s 100 MB for Zotero’s groups. I needed to connect my Dropbox account with DropDav and this post gave me instructions how to do that. Dropbox offers 2 GB for free.

On both Ubuntu One and Dropbox it’s easy to make a file public so people, who get the URL, can download it easily.

I use Calibre for books which I have on my hard disk and in Zotero I keep the references of the books I’ll download some time in the future.

At the moment, I use Calibre 0.7.43 and Zotero 2.1b5.

Wikileaks je izmislio wikileaks korisnika

by
marcell_tportal
Intervjuirali su me povodom Wikileaksmanije za jedan od hrvatskih portala. Kao predstavnika hakerske kulture. Sutra bi trebalo biti objavljeno tako da ću ovom prilikom isprobati opciju objavljivanja u budućnosti 😉

 

INTERVJU:
  • Kako komentiraš najnoviju objavu Wikileaksa, smatraš li da je to pozitivna stvar?

Korištenjem digitalnih mreža moguće je optimizirati većinu problema koji proizlaze iz loše organizacije i logistike. Državni birokratski aparati širom svijeta su u tom pogledu u popriličnom raspadu. Preskupi, neprohodni, korumpirani, neučinkoviti. Korporacije su našle načina kako da ih korupcijom naprave prohodnima i dovoljno jeftinim za vlastitu profitnu učinkovitost. Hakerima je dosadilo čekati digitalnomrežno opismenjavanje državnog aparata, medijskih industrija i industrija zabave. Do sada, svega nekoliko vlada u svijetu uspjelo je sramežljivo postaviti nekoliko spreadsheetova svojih godišnjih budžeta; novinari se u panici sindikalno udružuju i optužuju blogere-amatere i Google za svoje egzistencijalne nedaće; medijske industrije tuže i vrište uzduž i poprijeko sudova i pravosuđa. The Pirate Bay nešto ranije, a ovih dana Wikileaks odgovori su hakerskog nestrpljenja na čekanje da se ostatak svijeta opismeni. Nakon što je izmislila računalo i računalne programe računalna zajednica je izmislila i računalnog korisnika. Običnom čovjeku je trebalo neko vrijeme da se prilagodi toj novoj ulozi. Wikileaks je izmislio wikileaks korisnika i trebat će neko vrijeme da se novinari, političari, vojni analitičari, teoretičari zavjera, komunikacijski voajeri i mnogi drugi prilagode toj novoj ulozi.

  • Zbog čega se u ovakvim situacijama uvijek pojavljuju razne teorije zavjere? Primjerice, Iran je uvjeren da su Amerikanci sami organizirali curenje vlastitih diplomatskih depeša… Kako ti gledaš na motive Juliana Assangea i Wikileaksa? Vjeruješ li da djeluju u dobroj namjeri raskrinkavanja loših ljudi i politika?

Teorije zavjera su poraz kapaciteta za analitiku pred kompleksnim problemima. U tom smislu teorija zavjere u budućnosti može biti samo još više i više. Teorije zavjera su buka u kanalu. Motivi Juliana Assangea i Wikileaksa proizlaze iz kolektivne hakerske fantazije da će masovna individualna upotreba jakih enkripcija zaštiti privatnost i osnažiti individualnost, a razotkrivanje tajni udružene moćne elite srušiti zle monopole velikih korporacija i korumpiranih vlada. Osobno poznajem neki dio ljudi koji su uključeni u tehničku podršku stvaranja infrastrukture Wikileaksa i među njima postoje samo entuzijastični idealisti. Ljudi koje poželite poljubiti od sreće iako vam oni to nikada neće dozvoliti. No motivi su ovdje relativno nevažni. Konzekvence slijede akciju, ne nužno motive. Ono što je bitno važnije su motivi internacionalne zajednice da ubiju dostavljača poruke, a ne da se pozabave najozbiljnijim sakrivanjem američkih ratnih zločina, špijuniranjem Ujedinjenih naroda, otmicama nedužnih ljudi iz Njemačke i brojnim drugim zločinima. Vjerojatno najbolji primjer takvih konzekvenci možemo vidjeti u Hrvatskoj gdje međusobna obavještajna borba loših s gorima daje rijetke rezultate osuđivanja ratnih zločinaca i zatvaranja opakih lopova zbog gospodarskog kriminala.

  • U do sada objavljenim dokumentima se vidi da je Kina poticala hakerske napade na Google. Kako to komentiraš? Tko ima veće šanse za pobjedu u dugoročnom sukobu jedne moćne države i jedne moćne korporacije?

U ovakvom sukobu se ne radi samo o tehničkoj zaštiti ili tko dugoročno ima bolje hakere. Takvim spektakularnostima se već dovoljno bave u komercijaliziranom sportu i Hollywoodu. Moćne, a još više nemoćne, države preuzimaju diskurs velikih korporacija, pa govore o učinkovitosti, outsourcingu, smanjenju troškova, konkurentnosti, javno-privatnim partnerstvima. U isto vrijeme korporacije poput Google-a i Facebook-a govore o promjeni paradigmi, univerzalnom pristupu, dostupnosti, povezivanju, solidarnosti. Maske padaju u slučajevima poput Wikileaksa gdje oportune korporacije unisono s državnim aparatom djeluju u micanju Wikileaksa sa Interneta. Sukob Google-a i Kine, trend zamjene narativa od strane korporacija i država, kao i sigurnosna kriza koju je izazvao Wikileaks upućuje na vjerojatno najveću krizu današnjice, a to je kriza institucija. Ključna pitanja su: kako ćemo izgraditi razrušeno povjerenje u ideju zajedničkog? reprezentacije i upravljanja tim zajedničkim? kako uspostaviti povjerenje da oni koji se povode interesom neće brutalno eksploatirati one koji su nezaštićeni i primorani prodavati svoju nesigurnost? Ironično je da vjeru u ponovnu izgradnju institucija danas bude subverzivne akcije hakerske zajednice i/ili gigantskih korporacija poput Google-a. Wikileaks i Google progresivnim djelovanjem u mnogim poljima upućuju i produbljuju veliku krizu uzrokovanu podkapacitiranošću raznih aktera na prilagodbu novim konstelacijama. Ipak, nisam siguran da je vizija ponovne izgradnje zajedničkog hakerske zajednice, a još manje progresivnih korporacija, ono u što bi trebalo investirati sve naše fantazije. Oni trebaju pomoć i mobilizaciju najširih slojeva društva i političke zajednice.

  • Je li uopće moguće potpuno ukoloniti/ubiti Wikileaks s interneta? Odnosno, postoji li realna mogućnost da se na internetu spriječi nekoga da objavi ono što objaviti želi? Ili su to samo uzaludni pokušaji?

Tehnička infrastruktura Wikileaksa je relativno jeftina i jednostavna za izvesti. Svaki napad na Wikileaks će rezultirati dodatnim decentraliziranjem što u konačnici tu infrastrukturu čini snažnijom i otpornijom na buduće napade. Nemoguće je zaustaviti trend koji je Wikileaks uspostavio. Ono što bi bio racionalan pristup, a što je malo vjerojatno da će se dogoditi, je kolektivni poziv Wikileaksu bude još odgovorniji u selektiranju, uređivanju dokumenata i obavještavanju potencijalno ugroženih prije nego što se dokumenti pojave na Internetu. Vrlo je neodgovorno demonizirati Wikileaks. Takav pristup će samo mobilizirati vrlo moćnu hakersku zajednicu da nastavi raditi na razotkrivanju svih digitaliziranih tajni nakon čega bi se moglo dogoditi da se internet transformira u najživlju mašineriju dokumentiranog nepovjerenja i prepucavanja u povijesti ljudske civilizacije. U kaosu koji tako nastane gola sila će krenuti protiv pismenosti, znanja i dostupnosti koje su stvorile digitalne mreže. Taj kaos bi mogao biti izgovor za uništavanje interneta.

Uvod u digitalne medije

by

2004. godine je Jeremy Ruston napravio vrlo zanimljiv softverski eksperiment: TiddlyWiki. Ja sam se naravno žešće primio na koncept: wiki upakiran u samodovoljnu jednu stranicu HTML-a sa pripadajućim JavaScriptom. Jeremy Ruston je iskoristio mogućnost da web preglednik snimi neki sadržaj na lokalni hard disk. Tako sam u nekom času počeo i pisati svoj prvi blog u njemu: logcells. Onda sam smislio vrlo tipičan projekt koji bi volio napraviti, pa i dalje tipično, nisam ga u stvari nikad izveo, ali sam ga u jednom času raspisao jer se pružila prilika da će mi netko platiti za razvoj takvog jednog projekta. Ponovno, relativno tipično, financijska podrška se nije dogodila i taj raspis je ostao živ i nakon nekoliko havarija s podacima koji su mi se desile. Relativno netipično. Evo i raspisa:

UVOD U DIGITALNE MEDIJE

Novi mediji su digitalni. Sadržaj digitalnih medija uvijek je (u pozadini) procesiran nekom programskom logikom tj. programskim kodom. Programska logika dozvoljava mogućnost nelinearnog kretanja kroz digitalni medij sa ili bez uplitanja recipijentove reakcije. U slučaju ovisnosti o recipijentovoj reakciji proces kretanja kroz digitalni medij nazivamo interaktivnim, a u slučaju kretanja proizvedenog programskom logikom zovemo generativnim. Često se interakciju doživljavalo kao revolucionarni pomak u korištenju medija, kao pomak iz čisto reprezentativnog u participativni medij. Net umjetnik Alexei Shulgin vidio je taj prelaz kao pomak iz reprezentacije u (samo novi vid) manipulacije. Umjetnik koji svojoj publici ponudi neki broj izbora (ponekad samo jedan taster) uz serviranu priču o zajedničkom kolektivnom sudjelovanju u proizvodnji umjetničkog djela, manipulator je koji skriva kontekst u kojem je on i dalje taj koji kreira pravila igre (u igri u kojoj se ne može dogoditi ništa njemu neočekivano).

Kada postoji programska logika (pravila igre), ali ona recepijentu ostaje skrivena i nepromijenjiva teško se je pomaknuti iz situacije kako ju je opisao Alexei Shulgin. Međutim, u neumjetničkom polju proizvodnje slobodnog softvera ostvarene su mnoge nade avangardne umjetnosti. Proizvodni aparat (softverski kod) svima je otvoren za daljnje modifikacije, rezultat je kolektivnog intelektualnog rada, a pitanje vlasništva pravno je regulirano taman toliko da bi garantiralo daljnje zadržavanje koda kao javnog dobra

Tekst programskog koda (opis pravila igre) daje digitalnim medijima jedinstvenu priliku autonomije i autoreferencijalnosti u svojoj reprezentaciji bez potrebe da se odrekne ilustrativnog, narativnog i literarnog. Kada programski kod koji stoji u pozadini nekog medijskog djela ispliva na površinu i uči recepijenta o prirodi medijskog i komunikacijskog konteksta u kojem se upravo nalazi (konzumiranje/čitanje djela) te recipijentu pruža priliku da reinterpretira i modificira taj isti kod i kontekst takvo djelo zatvara krug medijske manipulacije tako da ulogu novog manipulatora prepušta svakom novom recipijentu.

“Uvod u digitalne medije” rad je koji koristi formu stripa i njegove dijaloge da bi uveo čitatelja u edukativnu priču o prirodi komunikacijskih procesa digitalnih medija. Ilustracija stripa sastoji se od dvije točke, dva strip oblačića i okvira samog stripa

tocke.png.scaled500

Ilustracija slovima (ASCII) kao i točke kao osnovni subjekti komunikacije izabrani su kao primjeri minimalnog zajedničkog nazivnika u komunikaciji. Točke s minimalnim broj obilježja kao mogućnost najšire identifikacije, a ASCII kao jedan od najstarijih računalno-komunikacijskih standarda i protokola koji garantira “razumijevanje” između bilo koja dva računala proizvedena od kraja šezdesetih do danas

Strip počinje dijalogom koji nalikuje na razgovor dvije točke, no ubrzo se otkriva nesporazum u kojem kroz oblačiće progovara okvir stripa, sami oblačići i naravno dvije točke. Nakon što se ustanovi da u “Uvodu u digitalne medije” bilo što/tko može progovoriti polako se kroz edukativnu priču počinje pojavljivati i programski kod u pozadini samog rada. “Uvod u digitalne medije” tj. njegov programski kod sastoji se od jedne HTML (HyperText MarkUp Language) stranice sa JavaScript programskim kodom.

U nastavku stripa, pripadajući dijelovi programskog koda pokazuju kako se ostvaruje interakcija te uvode čitatelja u mogućnost izrade novih dijaloga koji se mogu spremiti u istu tu HTML stranicu. Takva HTML stranica sa novo dodanim dijalozima i informacijama o autorima dijaloga može se poslati na daljnje čitanje i modifikaciju

Početna forma stripa kroz razvoj priče transformira se u formu kritičkog teorijskog eseja o digitalnim medijima i na taj način pokušava predstaviti i razvoj umjetničkih praksi od reprezentativnog, ilustrativnog i literarnog prema teorijskom koje pokušava dosegnuti nikad dosezljivu potpunu autonomiju i autoreferencijalnost samog djela.”

muh4.cc

by

muh4.ccPostoji jedan prostor između znanja i neznanja o nekom polju koji fascinira. Koji još uvijek dopušta fantaziju. Digitalne tehnologije i mreže dopuštaju tom procjepu da se razmaše. Pa da fantaziramo o tome kako efikasno zaraziti druge fantaziranjem. Takva jedna fantazija nas često obuzme u hacklabu u mami . 26.11.2006. sam raspisao jednu od takvih fantazija. Muh4.cc .. Ha…

 

http://muh4.cc

UVOD

1824. oficir pruske vojske george heinrich rudolf johann von reisswitz, nastavljajući rad svog oca barona von reisswitza, napravio je kriegspiel [1] [2] – ‘ratnu igru’ za trening oficira u ratnim vještinama. prvi set pravila “anleitung zur darstelling militarische manuver mit dem apparat des kriegsspiels” (instructions for the representation of tactical maneuvers under the guise of a wargame) bio je izuzetno kompleksan, pogotovo, za jednoga rodonačelnika žanra.

tih dana u prusiji su rado igrali takve i slične ‘minijaturne ratne igre’ [3] [4]. postavljali bi olovne vojnike i slične minijaturice na stol s kartom i igrali se, well, rata 😉 situacije bi predstavljale stvarne ili izmišljene scene bitaka.

u 60ima i 70ima prošlog stoljeća ‘minijaturne ratne igre’ transformiraju se sve više u ‘igranje prema ulogama’ (što god da je prijevod ‘role playing gamea’) i to tako da se pravila mijenjaju kako bi se i male jedinice uključile u efekt cijelih bitaka i reprezentirajući ih malim figurama. u naraciji i scenariju sve više se koriste fantastični svijetovi poput j.r.talkienovog hobbita i gospodara prstenova.

1969. u fanzinu ‘strategy & tactics’ [5] objavljena je igra ‘chainmail’ [6], koja je poslužila kao inspiracija za kultnu igru ‘dungeons & dragons'[7]. d&d od 1974. do danas zaradila je više od milijardu dolara, igraju ju 20ak milijuna ljudi širom svijeta, a igra je postala metonimija za cijeli žanr ‘role playing’ igara. neke od novosti koje su d&d uveli su izmišljeni lik koji ulazi u niz avantura, bitaka, traženja blaga, a novina su bile i interakcije s drugim izmišljenim likovima koje mu donose ‘iskustvene poene’ (eng. experience points). ‘iskustveni poeni’ donose sve više moći koja se može prakticirati u nastavku igre. d&d je također uvela koncept ‘gospodara zamka’ (eng. dungeon master) koji je narator igre i sudac u interakcijma izmišljenih i ostalih (non-player [8]) likova.

nije dugo trebalo da se avanture presele u hci (human-computer interaction) [9] prostor. već 1976. will crawther napisao je colossal cave adventure [10] u fortranu na pdp-10ki. no ono što drastično mijenja perspektivu je višekorisnički mrežni kontekst. prvi poznati mud (multi-users dungeon/domain/dimension) [11] 1978. napravili su roy trubshaw i richard bartle na essex universitetu. zbog velike popularnosti među dokonim studentima mud su dešifrirali i kao ‘multi-undergrad destroyer’ i ‘multiple undergraduate destroyer’.

mud-ovi kombiniraju tri tipa interakcije:

  • role-playing igre [12] poput d&d [7]
  • ‘hack and slash’ taktike gdje se u borbama mačevima, magijom i sličnim oružjem i moćima izmišljeni lik bori za opstanak i/ili ‘iskustvene poene’ [13]
  • chat ili ugodno tekstualno ćaskanje [14]

razvoj mud-ova širio se u puno smjerova, jedan od njih diktiran je razvojem tehnologije pa su se s vremenom sve više pojavljivali pokušaji u kojima su svjetovi, likovi i njihove akcije prikazivani različitim grafičkim reprezentacijama. danas na vrhu tog smjera stoji ‘world of warcraft’ [15].

drugi smjer razvoja mud-ova bio je veći fokus na socijalnim interakcijama i činjenici da je velik broj ljudi koristio mud-ove prije svega da bi komunicirao s drugim ljudima. ‘life on the screen: identity in the age of the internet’ [16] sherry turkle pozabavila se sa RL (real life u irc [14] slangu) kao samo još jednim tabom/prozorom ljudi koji se igraju većim brojem identiteta na mreži.

1989. tinymud [17] omogućio je igračima kreiranje novih dijelova postojećih izmišljenih svjetova, kao i novih objekata u samim svjetovima. kako je autor tinymuda james aspnes otvorio kod svog softvera pojavila se gomila izvedenih implementacija njegove originalne ideje.

ideju u kojoj igrači mogu kreirati igru pa i svijet u kojem igraju korak dalje od tinymuda je odveo pavel curtis u svom socijalnom eksperimentu lambdaMOO [18] [19]. za razliku od ostalih mud-ova lambdaMOO je puno više virtualni svijet u stalnoj mijeni kojeg u promjene vodi njegova zajednica. zajednica se u jednom trenutku pozabavila čak i ulogom administratora i pravila igre pa su izmislili i implementirali ‘petition/ballot mechanism’ kroz koji se mogu predlagati nova pravila ili mijenjanje starih kao i izbor administrator sa ovlastima koje uz taj status idu.

u svom zenitu lambdaMOO imala je preko 10000 članova sa minimumom od 300 ‘ulogiranih’ članova u svakom trenutku. danas je ostalo oko 3000 registriranih članova sa desetak ‘ulogiranih’ članova u svakom trenutku.

vjerojatno najpoznatiji ” ‘događaj’ ” u lambdaMOO svijetu je opisala julian dibbell u svojoj knjizi ‘my tiny life: crime and passion in a virtual world’ [20], a radi se o silovanju [21] koje spominje i lessig u svom ‘kodu i drugim zakona kiberprostora’ [22].

kao i tinymud i lambdaMOO je otvorio potpuno novi svijet virtalnih interaktivnih svijetova – MOO (MUD object oriented) [23]. MOO donosi objektno orijentiranu paradigmu [24] poznatu iz svijeta programiranja u kreiranje i modificiranje mud-ova. u tu svrhu se koriste ‘domain-specific’ programski jezici [25], a autor lambdaMOO-a pavel curtis zajedno sa stephenom f. whiteom, ciji je alphaMUD prethodio lambdaMOO-u, kreirao je MOO programski jezik [26] [27].

‘yib’s guide to MOOing’ [28] je vjerojatno najkompletniji (396 stranica) i najbolji vodic za upoznavanje i korištenje MOO-a. napisala ga je elizabeth hess – yib koja je od 1994.-1999. imala ulogu čarobnjaka (eng. wizard) na lambdaMOO-u, a danas je čarobnjak na yibMOO-u, babylonu 6 i ruthMOO-u.

PRIMJENA I RAZRADA

MOO je moj prijedlog za oxymoron ‘hakerska akademija/škola’ gdje bi se poigrali konceptima razmjene hakerskih znanja i vještina, fluidnog i kontroverznog identiteta hakera u stalnom bijegu od konačne definicije, potencijala kolektivnog rada u rješavanju takvih problema sa stalnom samorefleksijom na kontekst u kojem se proces događa.

muh4.cc MOO bila bi ta forma institucije u kojoj se stvaraju novi hakeri 😉

moguće sobe/otoci/prostori unutar muh4.cc mogle bi biti:

  • muh4 – cjelina projekta gdje se predlaže, mijenja, stvara, transformira, igra sa značenjem muh4 (multi-user hacker’s academy)
  • mud/moo – povijest, koncepti + set pravila i izgled muh4 svijeta (brisanje, dodavanje, reimenovanje soba/otoka/prostora…)
  • programiranje – funkcionalno, objektno orijentirano, domain specific… centralno mjesto hakerskih vještina… (ref. program iz hacklaba: ‘hardcore razmjene četvrtkom’)
  • g33koskop – g33k kultura, tu se recimo gledaju filmovi i g33koskop podcasti, a nakon što kažeš /look_around sistem npr. kaže “it’s dark. you should turn on the light” 😉
  • suvremena umjetnost – ono što bi mogli zvati hakerskom umjetničkom praksom, samorefleksije/tautologije [29], avangardna umjetnost, novomedijska, software art, culture jamming…
  • teorija – gnu filozofija, medijska teorija, socijalna teorija, semiologija… stvari poput stallmanovih eseja, mckenziev warkovog ‘hakerskog manifesta’ i ‘gamer theory’, pekka himanenove’hakerske etike’, friedricha kittlera, floriana cramera…

 

‘iskustveni poeni’ skupljali bi se kao u klasičnim mud-ovima, a jedan od načina mogao bi biti i traženje odgovora na smicalice/pitalice koje se nalaze u muh4 svijetu.. umjesto diplome mogao bi pokazati učinak u muh4 svijetu 😉

polaznici/korisnici muh4.cc MOO-a nakon početnog postava koji bi mi (wizardi ;)) postavili razvijali bi sami tematske cjeline i moguće smjerove razvoja.. npr. grafička reprezentacija muh4.cc svijeta mogao bi biti jedan od dijelova svijeta gdje se sakupljaju reference i prijedlozi, te gdje se događaju prvi prototipi.. korisnici sudjeluju predlažući, učeći i eventualno pišući kod muh4.cc implementacije…

TEHNOLOŠKI RAZVOJ

neke moguće reference:

 

[1] http://en.wikipedia.org/wiki/Kriegspiel_%28wargame%29

[2] http://www.kriegsspiel.org.uk/

[3] http://en.wikipedia.org/wiki/Miniature_wargaming

[4] http://www.hmgs.org/history.htm

[5] http://en.wikipedia.org/wiki/Strategy_%26_Tactics

[6] http://en.wikipedia.org/wiki/Chainmail_%28game%29

[7] http://en.wikipedia.org/wiki/Dungeons_&_Dragons

[8] http://en.wikipedia.org/wiki/Non-player_character

[9] http://en.wikipedia.org/wiki/Human-Computer_Interaction

[10] http://en.wikipedia.org/wiki/Colossal_Cave_Adventure

[11] http://en.wikipedia.org/wiki/MUD

[12] http://en.wikipedia.org/wiki/Role-playing_games

[13] http://en.wikipedia.org/wiki/Hack_and_slash

[14] http://en.wikipedia.org/wiki/IRC

[15] http://en.wikipedia.org/wiki/World_of_Warcraft

[16] http://web.mit.edu/sturkle/www/Life-on-the-Screen.html

[17] http://en.wikipedia.org/wiki/TinyMUD

[18] http://en.wikipedia.org/wiki/LambdaMOO

[19] http://lambdamoo.info/

[20] http://www.nettime.org/Lists-Archives/nettime-l-9901/msg00030.html

[21] http://www.juliandibbell.com/texts/bungle.html

[22] http://www.kod-je-zakon.net/

[23] http://en.wikipedia.org/wiki/MOO

[24] http://en.wikipedia.org/wiki/Object-oriented_programming

[25] http://en.wikipedia.org/wiki/Domain-specific_programming_language

[26] http://en.wikipedia.org/wiki/MOO_programming_language

[27] http://www.ccs.neu.edu/home/ivan/moo/lm_toc.html

[28] http://aaactive.com/ygm/ygmpdf/ygm.pdf

[29] http://iaaa.nl/cursusAA&AI/concept/tautology.html

U dalekoj budućnosti

by

robnakucabit će baš zabavno vidjeti kako sam mijenjao razne blog platforme. Platforma je jedna jako eksploatirana riječ 🙂

Davnih dana jako sam volio http://tiddlywiki.com/, pa sam isprobavao http://wordpress.com i nekako mi nikad nije sjeo taj WordPress. Solidan za projekte, ali njegovo ozbiljno sučelje nekako podiže nivo pretenzije za svaki novi post do granica nepisanja. Jebi ga.

Posterous.com su sve podredili pisanju mejlova i automatskom procesiranju attachmenta. I to rade izvrsno. Ali nije free software 🙁

Poigrat ću se malo idejom o Posterousu kao agregatoru + novoj blog platformi. Vidjeti otkuda sve mogu automatski slati mejlove pa da se pojavljuju na Posterous serverima. Neka ih oni čuvaju…
Ovaj poprilično glup post pišem prije svega da bih vidio da li i kako Posterous automatski šalje na WordPress.com
Svašta.

Ovaj WordPress blog preselio sam na http://kiberkomunist.posterous.com, a svaki novi post poput ovog automatski pošalje link: http://kiberkomunist.posterous.com/u-dalekoj-buducnosti i 300 prvih slova objavljenih na http://kiberkomunist.posterous.com. Evo i 300 slova: bit će baš zabavno vidjeti kako sam mijenjao razne blog platforme. Platforma je jedna jako eksploatirana riječ  Davnih dana jako sam volio http://tiddlywiki.com/, pa sam isprobavao http://wordpress.com i nekako mi nikad nije sjeo taj WordPress. Solidan za projekte, ali njegovo ozbiljno sučelje nekak …

Špija protiv špije

by

Moje prve fascinacije internetom svodile su se na fantaziju o mogućnosti uvida u svaki i najsitniji detalj zamislivog. Vrijeme smrznuto u dokument koji se prikazuje svakoj mogućoj perspektivi, svakom mogućem pogledu. Tako je i moj prvi poziv u suradnički internet projekt 1997. bio mejl svim mojim prijateljima kojima sam predlagao da dijelimo zapise svih internet stranica sa vremenskim pečatima kada smo ih pregledavali, vrijeme koliko smo ih pregledavali i veze između njih ako smo kliknuli na neki od linkova unutar stranice. Zvao sam to, naivno, Huge Sista ili u mom tadašnjem email potpisu: “If there is a Big Brother out there let’s make a Huge Sista.“.

Mene je naravno zanimalo koliko bi se toga moglo iščitati, fantazirati, sanjati iz takvog jednog kolektivnog bućkuriša, a moje drage prijatelje je prepalo da kako sad ja želim gledati u tuđe (njihove) browsere. I kako oni nikad ne bi dali nijednom softveru da se tako igra s njihovom privatnošću.

U to vrijeme svi smo bili na T-Comovim (ili kako se već tada zvao) dial upovima. Ja sam ih upozorio da T-Com zna točno iza kojeg telefonskog broja se krije svaki od njih i kako isti taj T-Com zna i kad i gdje i kojim redoslijedom oni otvaraju svoje internet stranice. Upsss… Sa mnom ne bi recipročno dijelili, ali ih do tad uopće nije zabrinjavalo što se događa već na prvom koraku nakon njihovog modema. Neki su se zabrinuli i pitali me kako bi se to moglo zaobići no nismo se nikada uspjeli vratiti u fantastično putovanje kroz zamrznuto vrijeme.

Danas sam na svom Androidnom mobitelu dopustio Google-u da pokazuje moju trenutnu poziciju na planeti. Prijateljima i/ili svijetu. I reći će ljudi: nemoj budalo! A drugi će: zakaj ne? Uvijek možeš kliknuti na [Turn Off]. Kako ni nakon 13 godina nema naše Huge Sestre, problem, a pogotovo ovaj, nije rješiv gašenjem svijetla ili prekrivanjem očiju dječjom ručicom. Kao i u klasičnom šifriranju, u situaciji u kojoj nije sve šifrirano, informacije postaju zanimljive tek u trenutku skrivanja.

Nadam se da nam u budućnosti neće upravo Google ponuditi robote zavaravače koji će umjesto prekrivanja očiju dječjom ručicom simulirati naše aktivnosti u stvarnom životu. Hodanjem po Google Mapsima, lajkanjem po Facebooku, shareanjem po Google Readeru i možda, zašto ne, odrađivanjem dosadnih uredskih poslova u državnoj upravi. Google će to ponuditi, jer Google zna. I jako im dobro ide. T-Com i dalje nema blage ideje što bi s našim podatcima, no i njima dobro ide, jer  i dalje, kao i 1997., ljudi, kad ih pozivaš, nisu spremni recipročno dijeliti. Jako brinu o svojoj privatnosti.

A oni koji se pretvaraju da su je sačuvali, upravo zbog toga, ne žive.

Konkurentni aerodromi

by

aerodromJedna frendica poslala mi ova pitanja: “Treba li otići iz Hrvatske i zašto? Što je to primamljivo negdje drugdje? Ide li se nekamo zato što je tamo dobro ili se ide zato što je ovdje loše? Zanima me rakurs gledanja (je li racionalan ili iracionalan). Jesi li više svjestan kamo ideš ili iz čega ideš? Donosiš li odluku iz glave ili iz srca? Jesi li oduvijek želio živjeti negdje drugdje? Treba li otići da bi se vratio? Što si sve spreman učiniti samo da budeš «građanin svijeta»? Jesi li već odlazio i vraćao se? Kakva je Hrvatska iz druge perspektive, a kakva iz domaće? Jesu li te mučile želje za bježanjem iz ovog hemeroida? Meni se, recimo, čini da je Hrvatska zemlja kod koje je sutra, jučer. Kako se tebi čini? Što je to odlazak? Je li to bijeg ili časni uzmak kao bolja polovica hrabrosti? Gledajući u druge zemlje, možda samo preuveličavamo ono što ne poznajemo? Što profesionalno želiš postići? Što si točno upisao, PhD ili…? Opiši malo temu kojom ćeš se baviti.”

I ja sam poslao odgovor. Kasnije mi je rekla da se nije uspjela bakćati s tim, pa moji odgovori nisu ušli u kolekciju odgovora nekih drugih ljudi. Da nema interneta moj odgovor bi se izgubio u nevidljivoj prepisci. Ovako ga mogu objaviti na svom blogu.

Odgovorih: “puno je ovo pitanja pa ću radije krenut nekom pričicom nego odgovorima na svako od pitanja.

odlazak danas više nema ni približnu težinu kakvu je imao odlazak po pismenost s vrećicom na štapu. internet i jeftine aviokompanije posložile su svijet tako da je najvažnije kakav ti je bandwidth i da li postoji javni prijevoz do najbližeg aerodroma.

postoji neki zajednički prostor između svih gradova svijeta i u tom prostoru žive, u nedostatku boljeg izraza, građani svijeta. pa onda s vremena na vrijeme ti građani sjedaju na vlakove i avione i puštaju dupetu da im vidi puta. taj zajednički međuprostor ima svoje kvartove i kad god negdje sletiš sletiš nekako u isti kvart iz kojeg si i poletio. svaki grad ima i kvartove iz kojih nažalost nitko ne leti. ima i cijelih gradova iz kojih nitko ne leti. oni su izgubili bitku s gradovima iz kojih se leti. jebi ga. u takvom gradu tražiš vlak/bus i voziš se prema prvom konkurentnom sa tržišta aerodroma.

zagreb ima konkurentan aerodrom. ima mali centar grada u kojem se puno stvari događa. ima ‘pravo na grad’, ima mamu, hacklab u mami, razmjenu vještina, ima eminu i tea, kino mosor, whwovke, kontejner, močvaru, subverzivni film festival. ima link sa galženicom u gorici, s drugim morem u rijeci, s lazaretima u dubrovniku, s rojcem u puli. sve to skupa već 10 godina. da živim negdje drugdje i da me netko pozove rado bi došao blejati u tom malom centru zagreba.

ono što beskrajno frustrira su institucije. bandić, merčep, sanader, glavaš, kerum, milinović, todorić, kalmeta, kosor, bajić, milanović. više od tih debila frustrira samo prevladavajući stav da su svi političari isti i da je politika kurva. želim glasati pa se nervirati oko jebenog baracka obame, kena livingstona, klausa wowereita. umjesto za jednog od njih ja sam glasao za milorada pupovca. srećom imam mali centar grada i konkurentni aerodrom *:o)

 

kao što sam spomenuo, moj problem su institucije. da bi dobio hrvatski pasoš dugo vremena sam se morao pretvarat da sam srbin, a u stvari sam već godinama umirovljeni amerikanac. institucije uopće ne prepoznaju moje statuse. čak ni američke. svoj pravi pasoš i pravo glasa ću vjerojatno još dugo čekati. kao što je poznato penzija je najbolji status za ozbiljna istraživanja. tako sam ja svoju penziju dobio u maastrichtu na jan van eycku. tamo primaju drop oute s naših fakulteta. moje istraživanje zove se ‘ruling class studies’ ili studij vladajućih klasa. proučavat ću google, facebook, amazon i ebay. katalošku prodaju, elektrodistribuciju i ranu telefoniju. to sam sve sam smislio i oni me primili. plaćat će me nizozemski porezni obveznici, a ja ću plaćati german wings da me voze iz kelna u zagreb i iz zagreba u keln. pa u maastricht. i tako.”

Pukotine na dimnjaku

by

decaI ovaj put sam krenuo pisati komentar na tuđi blog post, pa sam završio uređujući post na svom blogu. Edgar je napisao kratki komentar na Sesardićev članak u Jutarnjem listu. Svakako pročitati oba članka prije ovog blog posta 😉

Edgar spominje i zanimljive komentare. Meni nisu nešto zanimljivi, no ono što mi je zanimljivo je nedostatak komentara od p(r)ozvanih lucidnih desničara.

Moram priznati da sam na spominjanje Sesardićevog imena očekivao bitno bolji i suvisliji članak. No, on je između ostalog ovako “mobilizirao” ugrožene intelektualce desnice:

“Nemojte dopustiti da vas pokolebaju takvi agresivni istupi. Ne, niste glupi, neinformirani, a niti moralno problematični zbog toga što zastupate neko od tih stajališta koje kod drugih može izazvati nevjericu, zgražanje, a nerijetko i uvredljive komentare.”

Sesardić je manipulator istog tipa kao i ljevičari koji se postavljaju ispred radnika. Samo što za razliku od ljevičara koji pokušavaju predstavljati i potaknuti identifikaciju tih istih radnika s idejama solidarnosti, jednakosti i kozmoplitizma, Sesardić igra populističku igru povlađivanja debilima. Ovakav tip manipulacija podgrijava razne, ovih dana vrlo popularne, teorije zavjera (npr. židovi vladaju medijima). Također, ovaj diskurs glorificira ogorčenost kao sasvim dovoljnu legitimaciju. On, relativno lucidno, pokušava artikulirati poziciju genija zla.

“Genij zla” je fantazmatska pozicija nedojebenog perverznjaka. Na žalost nedojebanovića kad liberalni intelektualac nekoga nazove nedojebanim perverznjakom to onda znači ne da se prozvani jebe u dupe sa (pre)mladim ili (pre)starim osobama istoga spola nego da (se) ne jebe – doslovno. Da je perverzan ne tako što bi radio nešto “čudno” s osobom koju voli/želi već zato jer fantazira o objektima (čak i kad su ljudi) raznim: fetišima (takozvanim). Na primjer: mahovini na zidu ili pukotinama na dimnjaku.

Čitao sam neke njegove tekstove koji su se bavili argumentima o “kontroverznim” temama i tu je Sesardić fakat imao što za reći. Bio ga je užitak čitati. U času kad se pokušava pozicionirati i pri tom naizgled mobilizirati tu nevidljivu masu lucidnih desničara i konzervativaca Sesardić zvuči bitno gluplje od nabrijanovića ljevičara koje pokušava rastaviti.

Baš me zanima što on misli na temelju čega konzervativci mrze i ne vjeruju Drugome, agresivni su, povampireni i netolerantni. Na temelju znanstvenih istraživanja? Koja su po Sesardićevom mišljenju sva redom cenzurirana od strane ljevičara-znanstvenika. Znači teorija zavjere. Na temelju informacija iz medija? Koji su po njegovom mišljenju cenzurirani od strane ljevičara-intelektualaca. Znači teorija zavjere. Na temelju znanja i informacija koja su cirkulirala prije pojave masovnih medija? Bullshit. U najboljem slučaju provokativni bullshit.

Čini mi se da se Sesardić, baš kao i većina ljevičara koje prokazuje, još uvijek bavi mitom o uvidu koji ima nevjerojatnu moć prevrata, pa prema mitu: samo kad bi se taj uvid nekako proširio među ljudima sve bi krenulo na bolje. Bullshit. Nema tog uvida. Sranja su kompleksna. I to je problem. Sranja nisu sakrivena pa samo čekaju tako nekog solera seratora koji će sva sranja porješavati kolumnom u novinama (za velike pare).

Kombinacija povjerenja i solidarnosti među ljudima, te povjerenja u metodologije adresiranja kompleksnosti poput znanstvenog istraživanja, sistemske teorije, dinamike distribucije reputacije u komunikacijskim socijalnim mrežama će možda, ali samo možda, dovesti do pravednije distribucije bogatstava i samoodrživog eksploatiranja prirodnih resursa. Onda u konačnici i boljim svijetom. Možda.

Govnarenje poput Sesardićevog samo pokazuje da i lucidni i senzibilni ljudi pucaju po pola od ogorčenja, bijesa i isfrustriranosti.